U ranim jutarnjim satima, sistem ranog upozorenja Sovjetskog Saveza otkrio je dolazeći raketni napad iz Sjedinjenih Američkih Država. Računar je očitao da je ispaljeno nekoliko raketa. Protokol je nalagao da Rusi uzvrate paljbu i tako se osvete za ovaj napad.
Ali dežurni operativac Stanislav Petrov, čiji je posao bio da registruje lansiranje neprijateljskih projektila, odlučio je da ovaj slučaj ne prijavljuje svojim nadređenim te je upozorenje odbacio kao lažnu uzbunu. Time je prekršio uputstva koja su mu data i zanemario svoje dužnosti. On je trebao prebaciti odgovornost sa sebe i informisati nadređene. No, upravo je njegova odluka da to ne učini možda spasila svijet.
Penzionisan sa činom potpukovnika
"Imao sam sve podatke koji su govorili da je u toku raketni napad. Da sam prenio takav izvještaj do komandnog lanca, niko ne bi rekao ni riječ protiv njega", izjavio je Petrov za BBC 30 godina poslije ovog događaja. On je penzionisan sa činom potpukovnika, a sada živi u malom mjestu u blizini Moskve. U svoje vrijeme on je bio dio dobro obučenog tima koji je služio u jednom od baza Sovjetskog Saveza za rano upozoravanje, nedaleko od Moskve. Njegov trening je bio rigorozan, a njegova uputstva vrlo jasna.
Kada je dobio podatke o napadu, u Sovjetskom Savezu je vladala takva politička klima da se svaka greška skupo plaćala. Stoga se u odsudnim trenucima Petrov bio gotovo "sledio na mjestu".
"Sirena se oglasila, a na ekranu se pojavilo upozorenje o ispaljenim projektilima. Nivo pouzdanosti je bio na najvišem nivou i nije bilo sumnje da su SAD ispalile projektil. Minut kasnije sirena se ponovo oglasila, što je značilo da je ispaljen još jedan projektil. A onda se oglasila treći, četvrti i peti put. Sistem je upozoravao na raketni napad", navodi Petrov.
Ovu situaciju je "premotao" bezbroj puta u svojoj glavi. "Znali smo da je svako odugovlačenje gubitak dragocjenog vremena i da vrhovna komanda mora biti informisana bez odgađanja. Sve što sam morao učiniti je doći do telefona i obavijestiti komandu, ali se nisam mogao pomjeriti. Osjećao sam se kao da sjedim na vatri" rekao je Petrov.
Iako se upozorenje činilo sasvim jasnim, Petrov je imao određene sumnje. Osim IT stručnjaka, Sovjetski Savez je imao i druge stručnjake, poput satelitskih operatera, kojima su radari govorili da nema raketa. Međutim, oni su bili samo svojevrsna podrška, protokol je bio jasan i nalagao je da odluka mora biti zasnovana na računarskom očitavanju situacije. Srećom, dežurni Petrov je bio sumnjičav.
Veliko olakšanje
On je pozvao dežurnog oficira sovjetske vojske i prijavio kvar. Da je pogriješio, prva nuklearna eksplozija dogodila bi se nekoliko minuta kasnije. "Dvadeset i tri minuta kasnije sam shvatio da se ništa nije dogodilo. Da je došlo do udara, saznao bih za to. To je bilo veliko olakšanje", prisjeća se on uz osmijeh.
Sada, 30 godina kasnije, Petrov smatra da su šanse bile 50:50 posto. Priznaje da nikada nije bio potpuno siguran da je uzbuna bila lažna. On kaže da je bio jedini oficir u timu koji je imao civilno obrazovanje. "Moje kolege su bili profesionalni vojnici, a njih su učili da daju i slušaju naredbe bez pogovora. Dakle, da je neko drugi bio na mom mjestu, alarmi bi sigurno bili aktivirani", zaključio je on.
Nekoliko dana nakon ovih dešavanja, Petrov je dobio službeni ukor za ono što se dogodilo te noći. Zbog toga je šutio 10 godina, jer je smatrao da je bilo sramotno za sovjetsku armiju da je sistem tako zakazao. No, nakon raspada Sovjetskog Saveza njegova priča je dospjela u medije i Petrov je dobio nekoliko međunarodnih nagrada. Ipak, on za sebe ne misli da je heroj. "To je bio moj posao. Ali, sva je sreća da sam baš ja bio tamo te noći", kazao je Petrov.
