Poljuljano povjerenje u Haški tribunal
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) u završnoj fazi svoga postojanja ima manje podrške javnosti nego u bilo kojoj fazi njegovog dosadašnjeg rada. Čak i pojedinci i organizacije koji su bezuslovno podržavali rad ove institucije, danas su kritični i tvrde da strahuju da je Sud “izgubio svoj smisao” te da neke odluke “nisu u duhu pravde i pravednosti”. “Tribunal je u završnici svoga rada ozbiljno poljuljan. To kažem ja koja ga toliko podržavam i radim s njim. Mi trebamo Tribunal, ali smatram da ne smijemo zatvarati oči, moramo kritički prosuđivati. Ove zadnje godine rada mu ne idu na čast”, smatra Fadila Memišević, predsjednica Društva za ugrožene narode u BiH.
Ipak, većina i dalje ne dvoji da je ovaj sud bio neophodan zemljama bivše Jugoslavije i da jeste svojim odlukama pomogao i nacionalnim pravosudnim sistemima da se lakše uhvate ukoštac s procesuiranjem ratnih zločina. “Sada imamo situaciju da se za ratne zločine u Beogradu i Zagrebu sudi takozvanim ‘svojima’ bolje i na višoj razini nego u Haagu, ali to ne bi bilo moguće da nije bilo Haškog suda. To je paradoks do kojeg se dolazi”, smatra Žarko Puhovski, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Kritičari iz regiona prigovaraju Tribunalu zbog odluka donesenih u slučajevima Florence Hartmann, Biljane Plavšić i “Vukovarske trojke”, te zbog načina vođenja procesa protiv Vojislava Šešelja, Slobodana Miloševića, ali i predraspravnog procesa u slučaju Radovana Karadžića. Predstavnici žrtava iz BiH, ogorčeni odlukom o prijevremenom puštanju Biljane Plavšić, te preporuke sudija Tužilaštvu da skrati optužnicu protiv Karadžića, u srijedu, 16. septembra, demonstrirali su u Sarajevu pred zgradom u kojoj je ured Tribunala, poručujući da se ne slažu s tim odlukama.
Pogrešna percepcija
Tribunal u Haagu osnovan je u maju 1993. godine kao sud koji će procesuirati osobe odgovorne za ratne zločine počinjene u sukobima na području bivše Jugoslavije. Do sada su pred ovim sudom završeni postupci protiv 120 osoba, a prema Strategiji okončanja rada predviđeno je da se sva suđenja – prvostepena i drugostepena – završe do 2013. godine. Od početka rada, Tribunal je nailazio na različite negativne reakcije zvaničnika iz regiona, od iskazivanja nepovjerenja do potpunog negiranja nadležnosti i autoriteta.
“Od samog osnivanja Tribunala radilo se na stereotipu da je to antisrpski sud i sve kasnije, pogotovo tokom suđenja Miloševiću, radi se na tome da se Haški tribunal diskredituje”, smatra Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, te dodaje da “postoji svijest da Tribunal radi o glavi Srbiji”. Slobodan Milošević, predsjednik Srbije u ranim 90-im prošlog stoljeća, optužen je za zločine počinjene u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu. Suđenje, koje je počelo 2002. godine, nikada nije okončano jer je optuženi umro u pritvorskoj jedinici četiri godine poslije.
Branko Todorović, predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava Republike Srpske, smatra da je ovakvom stavu i “pogrešnoj interpretaciji” onoga što MKSJ radi doprinio i sam Sud, koji se godinama “ponašao veoma zatvoreno”. “Haški tribunal je na neki način išao naruku svojim kritičarima, jer je prema javnosti bio prilično zatvoren i ignorisao potrebu da se lokalnoj zajednici u kojoj su zločini počinjeni, prezentira šta to, na koji način i na osnovu čega radi. To se pokušalo promijeniti od 2003. godine, ali mislim da je bilo prilično kasno”, kaže Todorović Koliko je informisanost javnosti o radu Tribunala bitna, govori i Katarina Kruhonja iz Centra za mir u Hrvatskoj, ističući kako je dugo godina MKSJ bio “percipiran kao politički sud koji hoće izjednačiti žrtvu i agresora”. Prema njenom mišljenju, taj stav se u posljednje vrijeme mijenja, budući da je javnost bolje upoznata s presudama koje Sud donosi.
Najveće primjedbe na rad MKSJ-a aktivisti za ljudska prava vežu za pojedine odluke koje je ovaj sud donio posljednjih godina u konkretnim slučajevima, te tako “sam pomogao da se stvori niz kritika koje su ga prikazale kao nešto upitno”. “Mislim da ugled Haškog tribunala ide jednom silaznom linijom i da se više ne radi samo o neargumentovanim kritikama, nego i o nekim vrlo čudnim odlukama Tribunala, ili presudama koje su bile dodatak tom nepovjerenju”, kazao je Branko Todorović.
Salva kritika upućena je ka Tribunalu nakon ovosedmične odluke prema kojoj bivša glasnogovornica tamošnjeg Tužilaštva, Florence Hartmann, mora platiti 7.000 eura za nepoštivanje suda. “Tribunal je godinama radio u korist žrtava, istine, utvrđivanja i uspostavljanja odgovornosti. Sada, u ovoj završnoj fazi, kada ima toliko suđenja, pojedina sudska vijeća donose presude koje zbilja plaše. Ja, koja sam spadala u najveće pobornike Tribunala, sarađivala, pomagala... sada imam jedan ozbiljan strah šta se sve događa”, ističe Nataša Kandić, direktorica Fonda za humanitarno pravo u Beogradu.
Hartmann je osuđena jer je u svojoj knjizi Mir i kazna, objavljenoj 2007., a potom i u tekstu “Skriveni ključni dokumenti o genocidu” iz 2008. godine, navela podatke iz povjerljivih odluka Žalbenog vijeća u slučaju protiv Slobodana Miloševića. Kandić tvrdi da su brojne organizacije za ljudska prava i prije knjige Mir i kazna govorile “o suštini pitanja koje je postalo predmet optužnice”, te da se ovakvom presudom šalje poruka državama bivše Jugoslavije da “treba uvijek da skrivaju dokaze i dokumente o institucionalnoj odgovornosti”.
“To pokazuje da se Tribunal bavi više sobom nego onima zbog kojih postoji“, smatra Žarko Puhovski, koji vjeruje da javnost ne gubi sada povjerenje u Tribunal, već da ga nikada nije ni imala. Razlika je u tome, smatra Puhovski, što ranije nije postojalo opravdanje za to, a danas se ono “sve više pojavljuje”. “Zadnjih nekoliko mjeseci ili godina se stvar toliko zaoštrila da je došlo do toga da se više ne radi samo o nacionalistima koji su protiv Tribunala, nego se pojavljuju i ozbiljni stručni prigovori, s obzirom na niz grešaka koje je Tribunal napravio”, kaže Puhovski za Justice Report.
Teška zadaća
Stav javnosti u Hrvatskoj prema Tribunalu promijenio se, smatra Katarina Kruhonja, i nakon presude u slučaju poznatom kao “Vukovarska trojka”, kojom je Mile Mrkšić osuđen na 20 godina, Veselin Šljivančanin na 17 godina zatvora, a Miroslav Radić je oslobođen optužbi za zločine u Vukovaru. “Haški tribunal je tada kod nas doživio najveću kritiku. To je nešto što je na nacionalnoj osnovi dočekano s negodovanjem, nepovjerenjem i razočarenjem. To je veliki promašaj koji je jako narušio ugled Tribunalu”, smatra Kruhonja.
“Vukovarsku trojku” čine bivši visokorangirani oficiri Jugoslovenske narodne armije (JNA) koji su optuženi, između ostalog, za ubistvo više od 250 osoba nesrpske nacionalnosti odvedenih iz vukovarske bolnice na poljoprivredno dobro Ovčara. Bosanskohercegovačku javnost uzdrmala je odluka Suda prema kojoj se Biljani Plavšić, bivšoj predsjednici Republike Srpske, odobrava puštanje na slobodu nakon što uskoro odsluži dvije trećine 11-godišnje kazne za zločine u BiH.
Fadila Memišević smatra da se ovakva odluka “uklapa u sliku” o tome da je MKSJ izgubio svoju vjerodostojnost. “To postaje lakrdija. Zbilja mislim da bi Tribunal trebao dati odgovor UN-u da li je odgovorio na zadaću koja mu je postavljena, a koja je, nesporno, izuzetno teška”, ističe ona.
Unatoč mišljenjima o narušenom ugledu Tribunala, svi se slažu da je njegovo postojanje odigralo veliku ulogu u pomaganju državama u regionu u traženju istine, suočavanju s prošlošću, te je otvorilo brojne mogućnosti za razgovore o zločinima počinjenim na ovim prostorima. “Ono što je najvažnije – pokazalo se da je međunarodna zajednica sposobna oformiti sud koji će na međunarodnom nivou procesuirati počinioce najtežih oblika kršenja ljudskih prava. To je ogroman iskorak u civilizacijskom razvoju”, smatra Todorović.
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
