Svijet
6

Pentagonov izvještaj iz 2008: Putin boluje od Aspergerovog sindroma

Klix.ba
Vladimir Putin (Foto: EPA)
Vladimir Putin (Foto: EPA)
Studija koju je Pentagon uradio 2008. godine tvrdi kako predsjednik Rusije Vladimir Putin pati od Aspergerovog sindroma. Riječ je o autističnom poremećaju koji utječe na sve njegove odluke, navodi se u Pentagonovom izvještaju iz 2008. godine koji je dobio USA Today.

"Putinov neurološki razvoj znatno je prekinut u djetinjstvu", napisala je Brenda Connros, ekspertica američkog Naval War koledža u Newportu.

Bila je to jedna od mnogih studija koje su Connros i njene kolege radile za Ured za procjene Pentagona.

Istraživači ne mogu dokazati svoju teoriju o Putinu jer nisu izvršili skeniranje njegovog mozga, navodi se u izvještaju. No, prema svim karakteristikama i simptomima koje su utvrdili specijalisti, ta informacija ima uporište.

Istraživači, specijalisti za autizam i ljekari analizirali su ponašanje ruskog predsjednika, njegovu facijalnu ekspresiju i pokrete koji su otkrili mnogo o njemu i njegovom zdravstvenom stanju. Utvrđeno je da ima dosta sličnosti s Apsergerovim sindromom kojem je jedna od karakteristika to da osoba ne može ostati mirna u centru socijalnih dešavanja, kao i nizak prag reakcije.

"Ako trebate raditi neke stvari s njim, ne želite biti u velikoj državnoj aferi, ali dogovori jedan na jedan u mirnom okruženju su mogući", navodi se.

Putin je pod posebnom lupom od početka 2014. godine nakon dešavanja u Ukrajini. Rusija podržava separatiste, dok s druge strane Evropa i SAD postavljaju sankcije Rusiji kako bi zaštitili ukrajinske snage.

O sindromu

Aspergerov sindrom razlikuje se od ostalih poremećaja iz spektra autizma po tome što kod njega općenito nema zastoja u jezičkom i kognitivnom razvoju. Sindrom je dobio ime po austrijskom pedijatru Hansu Aspergeru, koji je 1944. godine opisao djecu koja očigledno imaju normalnu inteligenciju, ali im nedostaje vještina neverbalne komunikacije, fizički su nespretna i ne pokazuju empatiju. Tačan uzrok AS-a još uvijek je nepoznat, iako istraživanja podupiru vjerovatnost genetske osnove.

Nema posebnog liječenja, a o djelotvornosti pojedinačnih intervencija postoje samo ograničeni podaci. Intervencija je usmjerena na poboljšanje simptoma i funkcija, a tretman je zasnovan najviše na bihevioralnoj terapiji, fokusirajući se na nedostatke u vještini komuniciranja, opsesivne ili repetitivne postupke te fizičku nespretnost. Većina pojedinaca vremenom se oporavi, ali se teškoće u komuniciranju, društvenom prilagođavanju i samostalnom životu nastavljaju i u odrasloj dobi.