Prema britanskoj tradiciji čelnik stranke koja osvoji najviše zastupnika u donjem domu parlamenta postaje premijer. Međutim, prvi put od 1974., veliki su izgledi da nijedna stranka ne ostvari apsolutnu većinu od 326 mjesta te će koalicije biti neizbježne.
Razlog je taj što se u vječno britansko sučeljavanje laburista i torijevaca umiješao treći trkač. Sve tri stranke prema anketama dobijaju između 28 i 34 posto glasova, s time da vode konzervativci, a laburisti su na začelju. No britanski izborni sistem je takav da bi laburisti mogli dobiti najveći broj zastupnika čak i ako po osvojenom postotku glasova budu na drugom, pa i na trećem mjestu.
Nasuprot tome, Nick Clegg mogao bi s osvojenih 30 posto glasova birača dobiti samo 12 posto zastupničkih mjesta. Takav bi rezultat bio frustrirajući, ali i dovoljan za stvaranje koalicije u Francuskoj ili Njemačkoj, ali ne i u Velikoj Britaniji.
Stoga se prije izbora navještaju tri scenarija. Prvi je relativna pobjeda konzervativaca koja bi otvorila vrata za savez s liberalnim demokratima ili s manjim regionalnim strankama - protestantskim unionistima Ulstera ili škotskim pristalicama neovisnosti. U drugome scenariju laburisti uspijevaju pobijediti i sklapaju savez s liberalnim demokratima. Prema trećem scenariju konzervativci osvajaju apsolutnu većinu i sami formiraju vladu.
David Cameron (43), prototip aristokrata torijevskog tipa i potomak kralja Williama IV, prikazuje se kao čelnik "modernog i saosjećajnog konzervativizma" koji se emancipirao od naslijeđa tačerizma.
Gordon Brown, tvrdi 59-godišnji Škotlanđanin, često opisivan kao sirov aparatčik, predstavlja sebe kao čovjeka kojemu je poslanje smanjiti rekordan javni dug i pritom ne ugroziti krhki oporavak. Pošto je deset godina bio ministar finansija u vladi Tonyja Blaira, da bi ga 2007. i naslijedio, Browna, osim što je nepopularan, opterećuje i potrošenost vlašću.
Nick Clegg (43), poliglot, eurofil do te mjere da je čak spreman žrtvovati funtu za euro, uspio je zasjeniti dvije "stare stranke" koje se 31 godinu izmjenjuju na vlasti. Clegg osvaja biračko tijelo koje je danas spremno glasati kako bi kaznilo dosadašnju vlast za tešku recesiju, te za ratove u Iraku i Afganistanu. Spremno je kazniti dvije stranke i za neprimjereno rasipanje poreznog novca u privatne svrhe, za što se optužuju dužnosnici obje stranke.
Trojica čelnika održala su prvi put televizijska sučeljavanja na američki način. Simpatije 23 miliona gledatelja osvojili su Cameron te nadasve Clegg.
Premijer Brown žalio se što se kampanja vodila na pojavnosti kandidata i na dobrim odnosima s javnošću. Uz to ga je snašla nesreća da je, nesvjestan uključenog mikrofona, zlovoljno kritikovao penzionisanu biračicu koja se usudila dovesti u pitanje imigrantsku politiku.
Izborna kampanja kao da je zamijenila tradicionalne uloge dvije stranke, pa je predstavila neke "nove laburiste" koji insistiraju na gospodarskim pitanjima, nasuprot "novim konzervativcima" koji su zabrinuti socijalnim pitanjima Britanaca koji sve teže žive.
Liberalni demokrati su pak stvorili preduvjete da uđu u bilo koju koaliciju, iako su skloniji ljevici, a posebno ako Brown napusti čelo stranke.
Izbori će biti nadasve zanimljivi jer bi mogli donijeti neke novosti. Pobijedi li na izborima David Cameron, postat će najmlađi premijer od 19. stoljeća.
Osvoje li više od 20 posto, liberalni demokrati ostvariti će svoj najbolji izborni rezultat u više od 90 godina. Četvrta uzastopna pobjeda laburista bila bi pak presedan za tu stranku.
Konačno, parlament u kojem nijedna stranka ne bi imala većinu, bio bi novost nakon 36 godina.
