{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Najmutniji zločini velikih svjetskih korporacija

22.3.2013. u 19:02
0
19
Najmutniji zločini velikih svjetskih korporacija
0
Najmutniji zločini velikih svjetskih korporacija
Velike korporacije bivaju optužene za iste zločine poput dilera droge i mafijaških šefova, međutim njihova taktika je suha i medotična. Neke od najpoznatijih svjetskih korporacija iza sebe imaju više pucnjava i kovanja zavjera nego što se može smjestiti u zadnjih pola sata nekog akcijskog filma. Donosimo vam neke od najvećih korporacijskih zločina. Otkrivenih, naravno.
5. Švercanje NFL tima preko granice

Vlasnik američkog nogometnog tima Baltimore Colts, Robert Irsay, je 1984. godine preselio čitav svoj tim u Indianapolis. Godinama je Baltimore odbijao da izgradi novi stadion, a Indianapolis je izgradio ogromni stadion u nadi da privuče neki veliki NFL tim. Irsay je već neko vrijeme razmišljao da preseli svoj tim, ali Baltimore je odbio da mu to dopusti.

Na kraju su američka savezna država Maryland i grad Baltimore odlučili nasilno preuzeti kontrolu nad Coltsima. Irsay nije sjedio skrštenih ruku. Prvo je nazvao Phoenix, grad sa kojim je također pregovarao o prelasku, i rekao im da mogu imati tim ukoliko odmah pristanu na njegove uslove, jer planira da preseli čitavu kompaniju iz Baltimorea još iste noći. Phoenix je odustao od ponude, ali je zato Indianapolis odmah prihvatio.

Gradonačelnik Indianapolisa pozvao je svog prijatelja Johna B. Smitha, čelnika kompanije za selidbe Mayflower, čiji su kamioni tokom noći preselili čitavu NFL franšizu. 15 kamiona je krenulo različitim putevima, kako ih policija ne bi mogla sve zaustaviti.

Narednog jutra, svi fizički djelići Colts franšize bili su u saveznoj državi Indiana, a list Indianapolis Star objavio je sliku Irsaya i Hudnuta kako slave.

4. Finansiranje terorizma

Voćna kompanija Chiquita riješila se jednog od svojih predsjednika tako što jsu ga primorali da skoči sa zgrade. Pored toga, ova kompanija je, zajedno sa CIA-om, pokrenula krvavi građanski rat u Kolumbiji te čak i sudjelovala u nekim oružanim obračunima za prevlast u sindikatu.

To se sve dešavalo godinama ranije, dok je kompanija još uvijek radila pod imenom The United Fruit Company. Sa novim imenom došla su i nova (ne)djela – Chiquita je tajno finansirala brojne terorističke organizacije poput Revolucinarnih vojnih snaga Kolumbije (FARC), Nacionalne oslobodilačke vojske (ELN) i Ujedinjenih snaga samoodbrane Kolumbije (AUC). Naravno, sve pod izgovorom da se njihove farme banana nalaze na teritoriji ovih organizacija.

Nakon toga, 1989. godine, Chiquita je počela plaćati odrede smrti koji su ih navodno trebali štititi od ovih organizacija. Sve je otkriveno 2004., što je dobrano uzrujalo američke i kolumbijske vlasti. Chiquita je do tada isplatila 1,7 miliona dolara terorističkim organizacijama širom svijeta, što je jednako "finansiranju tri napada na World Trade Center", rekao je jedan od tužilaca. Kompanija je osuđena na globu od 25 miliona dolara.

3. Shell posjeduje Nigeriju

Oko 63 posto svjetske nafte proizvodi se u 10 "sretnih" zemalja. Tih 10 zemalja čini mješavina naftom bogatih srednjeistočnih zemalja, velikih zemalja sa razvijenom tehnologijom bušenja i zemalja koje su se tu našle administrativnom greškom – poput Nigerije.

Novac od nafte gotovo nikako ne dolazi do naroda Nigerije. Krivac za to je Holandska kraljevska kompanije Shell, koja je ispumpavanja nafte u Nigeriji počela '30-ih godina prošlog stoljeća i još uvijek nema namjeru da prestane. Nigerijci se nisu previše bunili sve do '90-ih, kada su se najednom pobunili protiv rušenja svojih sela zbog naftovoda i stalnog zagađenja koje ubija čitav ekosistem.

Optužbe su ubrzo eskalirale do zloupotrebe ljudskih prava, a zauzvrat je, 1995. godine, vojska mučila i pogubila devet aktivista za zaštitu okoliša. Naravno, za sve je optužen Shell. Do vansudske nagodbe između kompanije i porodica ubijenih aktivista došlo je 2009. godine, a smatra se da je Shell koštalo više od 15 miliona dolara da se ogradi od optužbi.

Međutim, nakon toga je WikiLeak počeo da objavljuje interne memorandume koji dokazuju da je Shell platio vojsci da maltretira aktiviste kao i da je dobrano infiltriran u samu nigerijsku vlast.

2. American Express omogućio prevaru koja je gotovo opustošila tržište dionica

Cijena garancije za pogrešne ljude može biti previsoka, pogotovo za kreditne kompanije. Uvoznik ulja za salatu, za kojeg je garantovao American Express, prevario je kompaniju i čitav finansijski svijet jednim od najstarijih i najglupljih trikova.

Čitava stvar desila se tokom ranih '60-ih godina prošlog stoljeća, kada se čovjek sumnjive prošlosti i sumnjivog, talijanskog, imena, Anthony "Tino" De Angelis, koji je do tada prodavao sumnjivo meso školama, predstavio kao jedan od najvećih nacionalnih snadbjevača biljnim uljem i ponudio jako dobar dogovor American Expressu da garantuje za njega. Umjesto da provjeri De Angelisovu kompaniju i njeno poslovanje, American Express je narednih nekoliko godina proveo lobirajući za De Angelisa kod svakoga ko ih je želio saslušati te su mu dali novac za nabavku suludih količina čistog i nerafiniranog ulja za salatu, za koje je tvrdio da skladišti u njihovim vlastitim skladištima. Čak i kada su shvatili da on u njihovim skladištima ima više ulja nego što postoji u čitavoj zemlji i da je instalirao cijevi ispod ogromnih spremnika u skladištima, i dalje su stajali iza njega.

Ispostavilo se da je De Angelis iskoristio samo partnera i pokriće. U poslu vrijednom 200 miliona dolara, u skladištima držao morsku vodu sa malo ulja na vrhu, što je trebalo da prevari inspektore. Nakon što bi inspektori, predstavnici American Expressa ili potencijalni investitori otišli, ulje i morska voda bi bili ispumpani u spremnike. Prevara je otkrivena kada je nastupila nestašica ulja, a kupci tražili svoje skupo plaćene rezerve. De Angelis je nestao sa stotinama miliona dolara, a American Express je ostao dužan više novca nego što je imao u tom trenutku.

1. Rudarske kompanije i izazivanje rata

Krajem 19. stoljeća, Ameriku su obilježili štrajkovi, nesigurna radna mjesta i gradovi "u vlasništvu kompanija". Ujedinjeni rudari Amerike su 1912. godine radili na sindikalizaciji rudnika uglja u Zapadnoj Virginiji, što je pošlo po zlu. Te godine su rudari iz Painta i Cabin Creeksa štrajkali, a kada su izbačeni iz gradova u vlasništvu kompanija, napravili su šatorska naselja izvan njih. Kompanije su tada objavile pravi rat rudarima i njihovim porodicama. Samo u jednom udaru ubijeno je 50 ljudi. Ubrzo su rudari shvatili da je šatorsko naselje bilo velika greška.

Ipak, 1921. godine, sindikati su odlučili da je vrijeme za finalni obračun, te je 10 hiljada rudara krenulo ka planini Blair, gdje su se sukobili sa dvije hiljade šerifa, državnom policijom i obezbjeđenjem kompanija. Nastupilo je nekoliko dana pravog rata. Kompanije su sukob nekako zadržale pod kontrolom, čekajući odobrenje predsjednika za pojačanje.

Tadašnji američki predsjednik Warren G. Harding imao je velikog interesa da zadrži kompanije na vlasti te im je u pomoć poslao američku vojsku.

Rat je trajao četiri dana, a rudari su čak pretrpili i zračne napade bojnim otrovima i bombama. Kada je vojska stigla i okončala bitku, bilo je stotinu poginulih i preko milion ispucanih metaka.

Američka vlada je pokušala da zataška činjenice da je kompanije podržala bombama i vojskom u ratu protiv ljudi koji su samo željeli ono što je ostatak SAD već imao – jednaka prava.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: