{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Komentar Vlastimira Mijovića na napad u Parizu: Život u ritmu nespokoja

14.11.2015. u 15:52
193
40
Komentar Vlastimira Mijovića na napad u Parizu: Život u ritmu nespokoja
193
Komentar Vlastimira Mijovića na napad u Parizu: Život u ritmu nespokoja
Vlastimir Mijović
Događaji u Parizu surovo nam poručuju da vrijeme u kojem živimo, u kojem su smrt i zlo u očevidnom zaletu, iziskuje krajnji oprez, napisao je ugledni novinar i analitičar Vlastimir Mijović na svom blogu, a povodom napada u Parizu u kojem je ubijeno 138 osoba. Njegov komentar prenosimo u cjelosti.
Svijet danas diše dahom ranjenog i prestrašenog Pariza. Ko zna na kojoj cifri će se zaustaviti broj žrtava krvavog terorističkog pira u glavnom gradu Francuske. A kad bi tome pribrojali i ljude pobijene u ruskom avionu te na uzavrelom tlu Iraka, Libana, Sirije i drugih mjesta na kojim je ovih dana ljudski život bio krajnje jeftin i silom oduziman, ukupna brojka višestruko bi se uvećala. Kažem ukupna, jer su sve ovo poglavlja istoga romana.

Bez obzira kojom metodom bili ubijani, ljudi su danas na gotovo svakom kraju svijeta žrtve istoga dželata - nasilnog rješavanja međunarodnih konflikata. Na pomenutom području Bliskog i Srednjeg istoka mnogi stanovnici, kad ujutro skinu jorgan, glavu odmah premještaju u torbu. Ne zna se odakle smrt prije može da ih spopadne, iz vazduha ili sa zemlje.

Parižani su samo malo sigurniji. I oni se, odavno, jutrom bude sa brigom od terorističkih napada, kao i mnoge prijestonice Zapada. Pod kožu se uvukao strah da se u pogrešno vrijeme možete naći na pogrešnom mjestu, tamo gdje teroristička ruka ne stiže svakodnevno, ali kad se približi - eto strke i cike, eto nereda i posla za mrtvačnice.

Bilo bi dobro da svijet istu količinu žalosti, saosjećanja i suza troši na sve ljude kojim je, na uzavreloj planeti, život nasilno prekraćen. No, tako je - kako je. Svako misli na sebe i na sebi slične, za one druge rezervisano je manje sućuti. Uostalom, kako mnogi rezonuju, na ratnim područjima ubijanje je uvijek bilo nešto "normalno". U tom stilu gledano, u Parizu, pak, nije. Tamo je ljude smrt stigla na rock koncertu, za restoranskom trpezom ili u kafiću smještenom u državi kojom vlada formalni mir.

Koliko je on varljiv, međutim, pokazao je ovaj novembarski petak, i to 13-ti! No, i bez te baksuzne kombinacije dana i broja, puna je vreća razloga za zebnju i tamo gdje se svakodnevno puca i tamo gdje se to rijetko dešava, ali se ipak neumoljivo događa.

Nevine pariške žrtve lako je prebrojati. Stavi li se prst na čelo, međutim, ne bi bilo teško doći ni do krupnijeg, maksimalno zabrinjavajućeg zaključka da u francuskoj prijestonici zlo nije kazalo svoju posljednju, vjerovatno ni najružniju i najopasniju riječ.

Drhtali su sinoć milioni Parižana i Francuza. A kako li su tek noć provele stotine hiljada izbjeglica na njihovom već dvomjesečnom tumaranju po bestragijama Starog kontinenta. Istraga će pokazati ko su pariške ubice, na kojoj su evropskoj adresi stanovali ili su se - kako neki eksperti upozoravaju - prošvercovali sa masom nevoljnika iz Sirije, Iraka, Libana, Afganistana... Riječ je, dabome, o "džihadistima" takozvane Islamske države. IDIL je danas "ponosno" preuzeo odgovornost za seriju terorističkih napada u Parizu.

U tu pošast prstom su još tokom napada u petak upirali mnogi obavještajni i sigurnosni eksperti. Odmah nakon Pariza, možda i šibicom onih koji takođe tako misle, potpaljen je požar u izbjegličkom logoru kraj francuske luke Calais, sa 6.000 beskućnika iz “onog” dijela svijeta. Ta paljevina, nažalost, nije bila ni prva ni posljednja tokom neprekinute izbjegličke odiseje. A šta će se još ovih dana nemilog dešavati, nakon paklenog petka, sumnjam da uvjerljivo mogu da pretpostave i predsjednici i premijeri i sva njihova policija i obavještajci.

Francuska je, s razlogom, uvela i jednu nezapamćeno strogu mjeru. Zatvorila je svoje granice! Povedu li se za njenim primjerom, iz preventivnih razloga, i druge evropske države, svjedočit ćemo jednom velikom istorijskom prijelomu. Od područja bez rampi, Evropa se skoro preko noći pretvara u suštu suprotnost, u ono čega nije bilo ni prije stvaranja EU, u prostor sa barijerama od bodljikave žice i do zuba naoružanom policijom i vojskom na državnim međama. Uostalom, neki su još i prije Francuske podigli ili počeli graditi zapreke i bedeme na rubovima svoje teritorije: Mađarska, Slovenija, Austrija... Šefovi drugih država na stolu imaju još nepotpisanu odluku o uvođenju viza, pasoša i strogih kontrola na, donedavno, potpuno otvorenom šengenskom prostoru.

Danas sve evropske zemlje glasno izriču sućut Francuskoj i horski kliču da će, svim sredstvima, udariti po terorističkoj hobotnici. No, ko zna hoće li stvarno i doći do te, na riječima iskazane, solidarnosti i ujedinjavanja. Svjedoci smo, naime, da se svako zatvara u svoj atar, da Evropska unija ponajviše zbog toga nema rješenje za najveći izazov današnjice: za izbjegličku krizu.

Od početka je ta masa nosila potencijal bombe. Možemo zamisliti kako to izgleda danas kad se, kao u počinioce velikog pariškog zločina, upire na ljude koji se maskiraju islamom i drugim vjerskim znamenjima do kojih, u suštini, nimalo ne drže! Hoće li Evropa smoći snage da se, u takvim okolnostima, razborito iznese s ovim problemom? Hoće li smiriti svoje potpaljivače vatre, od mađarskog premijera Orbana do hiljada bezimenih ljudi koji u muslimanskim izbeglicama, bez obzira što su to u ogromnoj većini ojađeni ljudi bez zlih namjera, vide svoje “zaklete neprijatelje” koji stižu da bi im, kobajagi, donijeli nespokoj?

U nizu rizika koje hrani krvavi teroristički pir u Parizu, trenutno su izbjegličke kolone i njihova konačišta najmekši trbuh evropske bezbjednosti. Potreban je za tu krizu najbrži odgovor i plan. Ona bi trebala, mimo ranije najavljenog dnevnog reda, da dominira, u svjetlu pariških događaja, i samitom 20 najvećih industrijskih zemalja svijeta, koji sutra (15. novembra) počinje u turskoj Antaliji. Biće tu i Barack Obama i svi koji danas politički i vojno gazduju svijetom.

U tom društvu, naravno, nema našeg predstavnika, ali je i Bosna i Hercegovina svakako dio problema. Nemoćni da na išta važno utječemo, sitni u velikim svjetskim poslovima, možemo samo da strepimo, da se okolo unezvjereno ogledamo i da se nadamo da sve ovo, valjda, neće otići u - helać! A, bogami, nevolje i brige oko kuće nam kruže. Otkako je to izrekla, nema dana a da mi u misli ne dođe Angela Merkel i njeno “prorokovanje” mogućnosti novih vojnih sukoba na Balkanu. Teške riječi još su pod tepihom, ali Hrvatska i Srbija, što svojom voljom što podgurkivanjem sa strane, ozbiljno hlade svoje ionako labave odnose. A iskustvo nas uči da se, u takvim situacijama, poledica odmah hvata i po našim drumovima.

Ni o čemu važnom ne odlučujemo, manji smo od makovog zrna u svjetskom rasporedu snaga. Nešto za sebe, ipak, možemo da učinimo: da zbijemo vlastite redove, da ne dopustimo da se nama nahrani bilo koja velika aždaja. Pri tome mislim na sve ljude i narode, na sve stranke i svu vlast u čitavoj Bosni i Hercegovini. U velikim smo unutrašnjim podjelama i konfliktima. No, valjda možemo postati svjesni da smo pod još većim rizicima ako tim svojim razmiricama, u ovako uzburkanom svijetu, pustimo maha. Desi li nam se tako nešto, rane će se vidati na svakoj strani, nema toga ko ne bi vrištao od bola.

Svako danas ima svoje mačeve i koplja. Odmah ih treba zabiti u zemlju, ako smo imalo pametni. A nadam se da jesmo.

I još nešto: Bolje se razumno plašiti nego isprazno hrabriti! Vrijeme u kojem živimo, i pariški užas nam to poručuje, svakako iziskuje krajnji oprez.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: