{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


FOTO+VIDEO
/
Kakva je to zemlja, Venezuela

6.3.2013. u 23:56
0
40
Kakva je to zemlja, Venezuela
0
Rekoh, putovao sam sâm i opasnijim zemljama. U međuvremenu sam mnogo toga naučio i o Venezueli. Moje iskustvo, potpomognuto argumentom "bio sam tamo i vidio", često se protivi predodžbama stvorenima iz gelera medijskog bombardiranja.
Tako znam da u Iranu ne žive vjerski fanatici, nego možda najugodniji i najslobodarskiji ljudi koje sam ikad sreo, a Kurdskim brdima na jugoistoku Turske ne haraju krvoločne babaroge, nego možda najgostoljubiviji ljudi kod kojih sam ikad odsjeo.

Za Venezuelu je, zapravo, jako karakteristično što nigdje nisam mogao kupiti makar i školsku zemljopisnu kartu. Da znanje nije na cijeni uvjerio sam se mnogo puta.

Benzin jeftiniji od vode

Ali, u Venezueli je najjeftiniji benzin na svijetu. Otrcano je reći da je jeftiniji od vode, jer se postavlja pitanje: koje vode?

Odgovor je: one, iz vodovoda.

Mnogima će se otvoriti apetit na to svjetsko čudo s cijenom benzina. Kako je uopće moguće?

Venezuela je bogata zalihama nafte, a ima i razvijenu naftnu industriju. Država porezima još dopunski hrani naftnu industriju, pa je cijena goriva subvencionirana do nezamislivosti. Izvori uz Karipsko more i rafinerija zapadno od Higuerotea, gdje sam duže boravio, gorivom hrane upravo 6-milionski Caracas.

Ljudi u naftnoj industriji državni su službenici i žive odlično, u luksuznim kolektivnim rezidencijama opkoljenih visokim zidovima s bodljikavom živom ili pod naponom, s osiguranjem na ulazu u stambeni krug, a i unutra je više krugova rešetkastih kaveza.

Bizarna cijena goriva je navodno socijalna kategorija: svako vozi auto i njime, kao, može nešto početi u životu. Cestama voze automobili bez blatobrana, haube, registarske pločice. Iako policije ima puno i posvuda, čini se da im baš i nije stalo da putujuće olupine dovedu red.

Uz tu sam cijenu goriva fantazirao o rentanju automobila, ili motorkotača.

Ništa od toga. Iako se motor od 125-150 kubika, kakvim se vozi 99 posto motorista, može kupiti već za 700 dolara, niko mi ga neće iznajmiti. Olav ima jednoga takvoga koji ga čeka svaki put kad dođe u Higuerote, a njime je upravo prevrnuo brojač kilometara na 20.000, ali mu ga tamo nema ko pošteno popraviti pa je opasno po život uzjahati ga.

Ni od rent-a-cara ništa. Najmanji auto, kao što je npr. spark, može se unajmiti samo na aerodromu, a i na to zaboravite. Jedna sedmica rentanja stoji gotovo 1000 dolara, a lavovski dio u cijeni je osiguranje. Unatoč tome, dogodi li se nešto automobilu, nagrabusili ste zapleteni u komplikacijama koje će vam zagorčati život. Nije važno je li samo ogreban, ili je auto ukraden.

Ali ako se i ništa ne dogodi u iskorištavanju rentanog automobila, gringo za volanom je lovina - policajcima.

Policajaca je, rekoh, mnogo, ali su slabo plaćeni. S domaćim vozačima policajci uopće ne ulaze u konfliktne epizode, čak i kad se voze vozilom za koje se i iz aviona vidi da su zreli za direktan odvoz na groblje automobila. Ne bacaju ih van, uostalom, jer je takvih vozila previše. Stranac je, međutim, čim ga policajci zaustave - kriv. Prijete mu nezamislive komplikacije ne pokaže li volju da sve u takvoj policijskoj zasjedi potplati.

Bogati u blindiranim vozilima, siromasi u olupinama

Bogati se zato voze u blindiranim SUV-ovima sa zatamnjenim staklima, a policajci ih ignoriraju jednako kao i sirotinju.

Padobranci koji dolaze sa svih strana svijeta, s aerodroma na obali u 130 kilometara udaljeni Higuerote voze se organiziranim prijevozom, uglavnom neprijavljenim taksijima koje voze vozači od povjerenja. I uz skoro besplatni benzin, takva vožnja u jednom smjeru stoji obično 600 bolivara.

Vozač koji vas preuzme na aerodromu i vozi izravno u hotel u Higueroteu nervozan je jer želi izbjeći gužvu u vožnji kroz Caracas. Nije to zato jer su živčani zbog spore vožnje zagušenim širokim avenijama Caracasa, nego su to motoristi. Ne pjene se naši vozači što tamošnjim motoristi uglavnom divljaju vozeći se brzo između natiskanih automobila, nego zaziru od zastoja. Pritom ustraju da prozori budu zatvoreni, a vrata iznutra zabravljena.

Opasni motoristi

Nije rijetkost, kažu mi vozači, da vam u zastoju neko na motoru zaprijeti pištoljem, uzme vam sve što imate i odjuri! A i oni koji se voze na dva kotača, ma koliko izazivali u prometu, prijetnja su policajcima koji radije okrenu glavu kad oni učine nekakve psine.

Navodno su motoristi u Caracasu posebna i uzajamno vrlo solidarna kasta. Učini li policajac nekom motoristu nešto nažao, pozornika će zapamtiti i ne piše mu se dobro. Prije ili kasnije slijedi mu osveta.

U malim mjestima malo je drukčije i motorkotače uglavnom kupuju oni koji ne mogu kupiti ni auto star pola stoljeća.U Caracasu jedino ne morate zazirati od cijelih porodica koje se voze na motoru. Oni i onako za svoj račun nose glavu u torbi.



Osim jeftinog benzina i puno nezainteresiranih policajaca ima još “dobrih stvari” u Venezueli.

Generički lijekovi u privatnim apotekama su smiješno jeftini. Dvije table aspirina, pola marke. Dvije table ibuprofena, pola marke.

Doseljenici žive na brdima

Vlast ne dopušta divlja naselja doseljenika. Doseljenik u Caracas treba se prijaviti gradskim vlastima, a one mu ponude mjesto gdje će se organizirano naseliti. Na brdu. Tako umjesto naselja od drva i lima koje u drugim južnoameričkim metropolama nastaju i nestaju preko noći (ponekad zbog policijske akcije protiv sirotinje, a ponekad jer ih s lica zemlje zbriše kakva gadna nesreća), na brdima oko Caracasa nazivaju “cerros”. Najsiromašniji imaju najbolji vidik.

Kada doseljenik odredi gdje će se smjestiti država mu dodijeli cement. Obično se na ukopanim stupovima od armiranoga betona dignu dvije-tri deke, između zgrada se proplete stubište - i onda se tu živi. Stanovnici dobiju i struju, besplatno. Samo neka je ima za televizore.

Do naselja okolnom strmom cestom neki sretnik, koji skuckao novac da kupi neku olupinu od audobusa, vozi na gotovo besplatnoj privatnoj autobusnoj liniji (dva bolivara), a sretnik s koncesijom na tu liniju pritom doživotno ima posao. Ako je prestrmo za cestu, vlast na pogodno mjesto dovuče besplatnu žičaru. Niko ne računa da će ljudi koji tu žive imati auto. Ali se voze motorima.

Strme padine načičkane su tim betonskim strukturama neusporedivo solidnijima od brazilskih favela, a koloristički naglasci u njima su cijan-modri spremnici za vodu od dva-tri kubika. Nigdje ih nisam vidio u slobodnoj prodaji pa pretpostavljam da i njega fasuje svaki takav novi objekt.

Čudi li se iko što Hugo Chavez premoćno pobjeđuje na izborima i može izvesti kakve god želi ustavne promjene, makar istovremeno niko kao da nije čuo za kanalizaciju, odvojenu od one bujične?

Kartu Venezuele nemoguće kupiti

Školska su djeca odjevena u jednake, ali ukusne školske uniforme. Njegovana su, gotovo ljubomorno i prekrasna su. Pitam se, međutim, nauče li ondje išta?
Nigdje nisam vidio udžbenike (možda ih dobiju?), a jako mi je indikativno što se nigdje ne može kupiti nikakva karta Venezuele. Čini mi se da to za izravnu posljedicu ima da ljudi masovno nemaju predodžbu o tome gdje je što izvan najužeg zavičaja.

Sav promet, osim lokalnoga, vodi u Caracas. Htio sam iz Higuerotea lokalnom, regionalnom cestom izravno na aerodrom Maiquiteia prateći obalu, umjesto najprije autocestom u Caracas. Nema autobusa koji bi tim pravcem vodio dalje od prvog mjesta na cesti. Niko i ne zna da ta cesta ide skroz.

Nema ni autobusnog prometa koji bi onuda vodio. Valjda ga ima samo lokalno, ali o tome ništa ne znaju ni vozači autobusa na stajalištu odakle kreću. Ima samo izravni autobus za Caracas i druga veća mjesta - autocestama. Cijena prijevoza za tih 130 kilometara je smiješna - 15 bolivara u pravcu.

Neobrazovanje i negostoljubivost

Niko ne uči strane jezike, nitko pojma nema o računarima, uključujući i one koji žive od takvih obrta, internetski kafići, kopiraonice…

Ko ima računar po cijele dane bulji u Facebook. U slobodno vrijeme u telefon. Kome je sve to, za računalom, prekomplicirano - slaže pasijans.

Za šankom hotelske terase ne jednom sam morao obzirno pričekati da se posloži kombinacija karata da bi mi poslužili kavu i pecivo.

Nesreće prate sirotinju

Sirotinji se u Venezueli često dogode teške nesreće. Za kišnoga razdoblja bujice odnesu po cijele dionice autoceste, a popravljena dionica, teoretski ravna, na čudan je način valovita i njome se ne može voziti brzo, ma koliko traka imala. Ali gore je što se brdo često odvali u dolinu s cijelim naseljem.

Najveća je takva nesreća posljednjih desetljeća pogodila priobalni grad Naiquetiu. S padine masiva višeg od 2500 metara baš negdje o Božiću 1999. sručio se odron mulja i kamenja. Službeni izvori govore o 10 hiljada poginulih, ali neke evidencije govore i o 50 hiljada nestalih kojima se nikada nije ušlo u trag, jer se o otprilike toliko ljudi ni danas ništa ne zna.Prirodne nesreće kao da su stalno stanje stvari u toj 25-milionskoj državi. Ali, dok muškarci ponovno ne sazidaju svoje stupove i deke na strmim padinama, država se skrbi o ženama i djeci.

U jednom je krilu našega hotela Barlovento, inače gotovo praznoga kad se radi o uobičajenim komercijalnim gostima, od zimus boravi pedesetak djece pučkoškolskog uzrasta i njihovih majki.

Možda stotinjak takvih obitelji vidio sam da žive u krugu nekoć reprezentativnog javnog kupališta u karipskom mjestu Catia la Mar. Jedino, kupalište nije bilo javno.
Ušao sam pored biljeternice, malo se prošetao pod kolonadama duge dvokatne zgrade koja ide usporedno s pješčanom plažom, osvrnuo se prema prodavačima sokova, nekim ljudima koji su u stogove slagali suncobrane i ležaljke, kuharima koji su na otvorenom pripremali neku kotlovinu i mnoštvu žena i djece koja su se praćakala u pjeskovitom plićaku s golemim trgovačkim brodom kao kulisom na ne baš tako dalekoj pučini... I tamo su me upozorili da je plaža zatvorena - jer oni su tu.

Što svi ti ljudi rade?
Ništa.
Što svi ti ljudi znaju.
Gotovo ništa. Ili barem nešto što saznaju s televizije.
Kako onda žive?
Teško.

Gotovo besplatni benzin nimalo im ne pomaže da se ne pomaknu s dna.

Oni koji ne rade u policiji, sezonskim poslovima na cestama ili u poljoprivredi, gomili izmišljenih poslova u državnim službama, ili su teška sirotinja ostavljena sebi, ili su povlašteni da rade u telekomunikacijama, energetici, bankarstvu, gradnji infrastrukture poput cesta, mostova, nebodera… Takvi su u manjini i Chaveza uglavnom ne podnose.

Sirotinjskim četvrtima u provinciji upravljaju lokalni kumovi. Sve nadziru, imaju svoje osiguranje, služe se voki-tokijima. Policajcima dopunjuju plaću redovitim "donacijama", a policija im se ne miješa u održavanje reda.

Mogu zamisliti da u prenapučenom Caracasu to ne funkcionira gotovo idilično, onako kako smo vidjeli da su među njima podijeljene četvrti u Higueroteu. U glavnome gradu, onako besposleni i u neimaštini, mogu zamisliti da mlađi i snažniji ubrzo otkriju trgovanje drogom, oružje i klasični kriminal.

S time računaju oni u manjini, koji se na neki način mogu osjećati povlaštenima. Zato žive u svojim obzidanim, utvrđenim, ponekad i vrlo luksuznim kavezima. Zemlja koja se javno hvali socijalizmom podijeljena je kao u najgorim kolonijalnim društvima!

Između najbogatijih i onih koji imaju sreću da nešto rade nema velikih formalnih veza. Svi ostali, koji se na neki način u životu snalaze, izdvojen su svijet koji živi kao da je na drugom planetu.

Bogati ne žele uposliti siromašne

Najmalobrojniji, oni koji djecu mogu slati na školovanje po svijetu, na masovnu stvarnost frkću nosom. Kao da su ti prizori nešto što stranac treba u toj prelijepoj zemji što prije zaboraviti! Međutim, strah od nekog incidenta, kontakta, mnogo je življi nego što se meni čini da je stvaran. Kao da je to neka paranoja prenošena s koljena na koljeno. Baviti se npr. padobranstvom u Venezueli znači da imate riješene i ostale egzistencijalne probleme i daleko ste od stvarnoga života najmnogobrojnijih zemljaka.

Čini mi se da bogate ni najmanje ne zanima humanitarni rad. Izvan svake je primisli - o čemu sam započinjao razgovore, ali bez odjeka - da bi bogati počeli neki biznis u kojemu bi zaposlili mnogo nezaposlenih. Još su manje skloni nekakvoj humanitarnoj inicijativi, npr. da se izgradi privatna škola u kojoj bi mnogo djece naučilo nešto od čega bi mogli živjeti. Bogataši zasigurno neće pokrenuti tu zemlju, a ne čini mi se ni država. Njoj kao da je jedino stalo da održi sebe takvu kakva jest. Crkva u svom prosvjetnom poslanju djeluje kao da ima vrlo skromne ambicije.

Jedini stalež koji se, među ljudima, na cesti, doima opuštenije i razumno jest vojska. Svi ih cijene, nikome nisu suprotstavljena strana. Vojnike poštuju iako neskriveno po gradu nose duge cijevi. To kao da nikome ne smeta.

Ja bih rekao, oni su jedini motivirani da nikome ne budu lovina, ali nisu ni lovci.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: