{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Kako je odmetnuta ribarska industrija opustošila morski fond tune

S
27.11.2010. u 13:43
0
15
Kako je odmetnuta ribarska industrija opustošila morski fond tune
0
Kako je odmetnuta ribarska industrija opustošila morski fond tune
Na mediteranskoj obali, u francuskom gradu Montpellieru, tužioci, daleko od očiju javnosti, vode postupak koji će promijeniti staru francusku tradiciju – ribolov i trgovinu istočno atlantskom plavoperajnom tunom, delikatesom koja se prodaje u sushi restoranima od New Yorka do Tokija. Neki od najprominentnijih francuskih ribara optuženi su da su nezakonito ulovili nekoliko stotina tona ove dragocjene ribe, koja je izlovljena do te mjere da je ove godine predloženo da se stavi na listu ugroženih vrsta.
Plavoperajna tuna je jedna od najvrjednijih morskih vrsta, riba koja može težiti preko 500 kilograma i živjeti 40 godina. Veliki primjerci ove tune na burzi u Japanu dostižu i cijenu od preko 100.000 dolara. Upravo u ovoj zemlji se prodaje oko 80 posto svjetske tune.

Iza propasti plavoperajne tune stoji jedna vrsta ribarskog divljeg zapada u kojem su ribari, trgovci i nadležne institucije godinama ignorirali pravila.

"Svi su varali", kaže Roger Del Ponte, jedan od šest francuskih ribara protiv kojih se vodi postupak. "Postojala su pravila, ali ih se nismo pridržavali. To je poput vožnje auta. Ako znam da nema policije, onda ću ubrzati... Nikoga nije bila briga, kad odjednom - bum!"

Ribari kažu da su bili dio miljea koji je manipulirao ulovnim brojkama kako bi zaštitili francuske tunolovce od međunarodne osude. Oni dodaju da se stvarni krivac - francusko Ministarstvo poljoprivrede i ribarstva - ne nalazi u sudnici.

Ipak, Francuska je samo jedan od igrača — krivaca ima posvuda.

Sedmomjesečna istraga Međunarodnog konzorcija istraživačkih novinara (ICIJ) je pokazala da u pozadini munjevitog pada fonda plavoperajne tune stoje decenije nekontroliranog ulova i sveprisutnih prevara. Svake godine, tisuće tona tune je nelegalno izlovljavano i prodovano na tržištu. Na vrhuncu – između 1998. i 2007. godine – više od jedne trećine ulova bilo je nelegalno.

Novinari ICIJ-a su otkrili da sumnjivi poslovi prate cijelu industriju, od ribarskih flota i tunogojilišta, preko ministarstava do distributera u Japanu. Predvođeni kolegama iz Francuske, Španije, Italije, a kasnije Turske i drugih zemalja, mediteranski ribari su svjesno i grubo kršili dozvoljene kvote ulova, služeći se nizom zabranjenih mehanizama poput neprijavljivanja tačne veličine ulova, angažiranja zabranjenih promatračkih aviona, ulova nedoraslih tuna i ribarenja u sjeverno-afričkim vodama gdje je inspektorima Europske Unije (EU) zabranjen ulazak. Sa početkom primjene pravila pojavilo se crno tržište kvotama ulova – prodaja nacionalnih kvota tunolovcima koji su prekoračila svoje.

Stručnjake ne iznenađuje postojanje crnog tržišta plavoperajne tune.

"Ribolov je jedan od najkriminaliziranijih sektora u svijetu", kaže Daniel Pauly, oceanolog sa Univerziteta u Britanskoj Kolumbiji. Pauly je jedan od prvih koji su počeli upozoravati o posljedicama koje komercijalni ribolov ima na ekosistem mora: "Riječ je o poslu koji je jednako unosan kao onaj sa narkoticima."

Sveopći nedostatak odgovornosti i rasprostranjena praksa laganja o ulovljenim količinama dovela je do uspona crnog tržišta na kojem je u periodu od 1998. do 2007. godine ostvaren prihod u vrijednosti od 4 milijarde dolara, pokazala je analiza ICIJ-a. Analiza je zasnovana na službenim podacima o ukupnom ulovu, veleprodajnim cijenama na japanskom tržištu, te zvaničnim kvotama.

Postojanju crnog tržišta doprinijeli su i brojni službenici, od premorenih inspektora do međunarodnih nadzornih tijela – ponajviše Međunarodne komisije za zaštitu atlantske tune (ICCAT). Mada oformljeno sa ciljem zaštite tuna, ovo tijelo je često ignoriralo i preporuke vlastitih znanstvenika za smanjenjem kvota i jačom kontrolom.

"Nedostajala je politička volja za primjenu pravila, posebice onih o kvotama", kaže Jean-Marc Fromentin, oceanolog i član ICCAT-ovog znanstvenog komiteta. "Do 2008...nije bilo provođenja. Niko nije ništa prijavljivao. Varalo se posvuda."

Posljedično, fond istočno-atlantske tune je smanjen za gotovo 75 posto u protekle četiri decenije, od čega se više od polovine odnosi na period od 1998. do 2007. godine. Današnje flote izlovljavaju daleko manje primjerke tuna nego ranije, uključujući i nedoraslu, što još više smanjuje šanse za oporavak fonda. Neki naučnici smatraju da bi daljnji nedostatak kontrole, te kvote iznad preporučenih mogle dovesti do nestanka cijele odrasle populacije plavoperajne tune.

Biolozi upozoravaju da je ugroženo i mnogo više od omiljenog izvora sushija. Plavoperajna tuna, kažu oni, nalazi se na vrhu lanca ishrane zbog čega bi nestanak ove ribe imao teške posljedice na ekosistem. Bez velikih predatora, na udaru bi se našao kompletan lanac ishrane, što bi imalo za posljedicu pojavu miliona meduza, te drugih mikroorganizama.

Alarmiran brzinom nestanka plavoperajne tune, ICCAT je 2008. godine uveo novi sistem izvještavanja dizajniran sa ciljem boljeg praćenja trgovine, te smanjenja crnog tržišta. Međutim, sistem nazvan Bluefin Tuna Catch Document Scheme (BCD) prepun je nedostataka, dok su prikupljeni podaci gotovo beskorisni, pokazalo je istraživanje ICIJ-a. Službenici su također, mada sa zakašnjenjem, krenuli u obračun sa nezakonitom trgovinom, no to je rezultiralo seljenjem ribarskih flota u vode Sjeverne Afrike i Turske.

Tokom istrage, novinari ICIJ-a su razgovarali sa preko 200 ribara, uzgajivača, ronilaca, zvaničnika, znanstvenika i trgovaca. Imali su pristup sudskim spisima, izvještajima, te korporativnim dokumentima u osam zemalja, uključujući Francusku, Španiju, Japan i Tunis. Uz to, novinari ICIJ-a su preko jedne od zemalja članica ICCAT-a došli do kopije njihove interne BCD baze podataka, te su je detaljno analizirali.

Flote varaju, zvaničnici sudjeluju

Decenijima je tržište mediteranske tune bilo skromno i većim dijelom regionalnog karaktera. Sve se to promijenilo 1980-ih godina kada je u Japanu postao popularan toro, masnije meso tune. Potpomognut izdašnim subvencijama EU-a uslijedio je brzi razvoj specijaliziranih ribarskih brodova i ogromnih mreža kojima su ribari u jednom zamahu mogli uloviti i do 3.000 tuna. EU je za svoje flote tokom proteklog desetljeća izdvojila preko 800 miliona eura, što je dovelo do prekomjernog povećanja njihovog kapaciteta.

ICCAT je prve kvote uspostavio 1998. godine, baš u vrijeme kada su španjolski i hrvatski uzgajivači iz temelja izmijenili ovu industrijsku granu. Na Mediteranu su otvorili prve farme, koje su zauvijek promijenile način trgovanja atlantskim plavoperajnim tunama. Umjesto da ulove, ubiju i transportuju tunu u luku, tunolovci su prebacivali živu ribu iz mreža u kaveze, u kojima je riba transportovana do farmi gdje je tovljena. Budući da se cijeli proces odvija pod vodom, stvarnu količinu ulova je nemoguće provjeriti.

Tržište je procvalo – Japanci su plaćali sve više i više, a ribarima je trebao novac kako bi otplatili dospjele kredite. Do 2003. godine troškovi ulova, transporta i tovljenja plavoperajne tune su dostigli iznos od 12 eura po kilogramu. Međutim, japanci su za tunu plaćali pet puta više. Period od 1998. do 2007. godine naučnici i ribari nazivaju "džunglom" – vremenom otvorenog prekomjernog tunolova i kršenja pravila.

Floti EU-a se pridružila i Turska, članica ICCAT-a, koja sa svojom velikom, oronulom flotom ne preže od kršenja zakona. U međuvremenu, sjevernoafričke države – Alžir, Libija, Egipat i Tunis – prodale su tunolovcima iz EU-a pravo ulaska u njihove bogate, neregulirane vode u zamjenu za dio ulova, kažu ribari. Posljedica toga je povećanje ulova na 50.000 do 60.000 tona godišnje. To je gotovo duplo više od ukupne godišnje kvote od 30.000 tona, odnosno tri puta više nego što su ICCAT-ovi znanstvenici procijenili održivim. U 2007. godini fond plavoperajne tune došao je na rekordno nisku količinu od 78.724 tone, što predstavlja tek trećinu fonda iz 1958. godine kada je po brojnosti ova riba bila na vrhuncu.

Zbog sveprisutnih kršenja ovu je pojavu gotovo nemoguće iskorijeniti.

"Od trenutka kada osoba počini prevaru, kada ispuni lažnu dokumentaciju, ne postoji apsolutno nikakav način da se uspostavi kontrola nad ribarstvom", kaže francuski tužilac Patrick Desjardin, koji istražuje nezakonita postupanja francuskih ribara.

Jedan od otežavajućih faktora je očito suučesništvo državnih zvaničnika. Čak i kada bi ribari u potpunosti prijavili svoj ulov, ministarstva, odgovorna da izvijeste EU o ukupnom ulovu na državnom nivou, bi kasnije frizirala ukupni zbir, kažu zvaničnici i drugi sugovornici iz ove grane industrije

Joseph Salou, bivši šef udruženja trgovaca ribom Sa.Tho.An sa sjedištem u gradiću Sète, kaže da je odluka o količini prijavljenog ulova tijelima EU-a bila rezultat dogovora između pojedinačnih udruženja poput njegovog i zvaničnika Ministarstva poljoprivrede i ribarstva u Parizu.

"O tome se svake godine vodila diskusija. Uključeni su bili i administracija i predstavnici industrije, jer je administracija također suučesnik", kaže Salou, također učesnik razgovora.


Službenik ministarstva koji je govorio anonimno zbog bojazni da ne izgubi posao kaže da je očekivao da će istražitelji pokucati na njegova vrata i zahtijevati odgovor na pitanje zašto on i drugi nisu učinili ništa da zaustave nezakonit tunolov.

"Ljudi u ministarstvu su znali da bi policija, ako bi radila svoj posao, prije ili kasnije htjela znati kakva je uloga vlade u svemu tome", kaže on.

Međutim, niko nikada nije došao.

Situacija je dostigla vrhunac 2007. godine kada je Francuska prijavila svoj stvarni ulov: gotovo 10.000 tona ili skoro dva puta više nego je iznosila njena kvota za tu godinu. Reakcija javnosti na prekomjerni ulov potakla je istražitelje da započnu krivičnu istragu koja je rezultirala optužbama protiv šest ribara iz Montpelliera. Među optuženima nisu francuski zvaničnici.

ICIJ je uputio desetak pisanih zahtjeva francuskom Ministarstvu poljoprivrede i ribarstva tražeći odgovor na navode da su njegovi funkcioneri učestvovali u friziranju podataka o ulovu. Ministarstvo nikad nije odgovorilo.

Farme: Crne rupe ribarske industrije

Otkad se kavezni tov tuna prvi put pojavio na Mediteranu sredinom 1990-ih godina, ove farme su su se našle u centru nekih od najtežih incidenata. Danas postoji više od 60 farmi širom Mediterana, veći dio u Tunisu, Kipru, i Turskoj, državama koje nisu dovoljno regulirale ulov i trgovinu tunama. Zajedno, oni imaju kapacitet za tri puta više ribe nego je dozvoljeno utvrđenim kvotama.

Sa porastom potražnje za plavoperajnom tunom u Japanu, ovi moćni podvodni labirinti mreža i kaveza (u kojima nije moguće utvrditi stvarni broj riba) postali su savršen alat ribarima uključenim u nezakonit ribolov. Veći dio nezakonito ulovljene ribe u proteklih 15 godina završio je u ovim farmama, kažu predstavnici industrije.

U pozadini kaveznog uzgoja tuna stoje Japanci. Vodeće japanske trgovačke kuće i kompanije koje se bave proizvodnjom i prodajom morske hrane, poput Mitsubishi Corporation i Maruha, pomogle su uspostavu, te su financirale uzgoj tuna. Francisco Martinez, koji je 1994. godine otvorio prvu farmu u španjolskom gradu Cartagena, kaže da je Japan unaprijed financirao tunolov, te pružao tehničku podršku za postavljanje kaveza i testiranje kvaliteta ribe. U Hrvatskoj, Mitsubishi je davao garanciju za kredite svojih trgovačkih partnera.

Prema riječima farmera, ronilaca i inspektora, brojni su načini na koje su uzgajivači prikrivali stvarne količine ribe. Između ostalog, prijavljivali su znatno manje količine ulovljene, ubijene i prodate tune, miješli su legalni sa ilegalnim ulovom, preuveličavali su efekate tovljenja ribe kako bi se opravdali veću težinu ukupnog ulova, te su transportirali ribe na farme u državama bez striktne zakonske kontrole.

"Za ribu koja je ulovljena izvan kvote, na kraju sezone morate pronaći rješenje", kaže bivši menadžer jedne od vodećih španjolskih firmi. "Ili je prodate na crnom tržištu ili je čuvate do sljedeće sezone... Mi smo tu ribu transportirali u Tunis."

Nakon godina nebrige, japanski zvaničnici su počeli preispitivati poslovanje čitave industrije. Japan je 2009. godine odbio prihvatiti preko 3.500 tona sumnjivog tovara – jednu šestinu ukupne količine tune koja je nabavljena te godine. Sva riba, izuzev 800 tona, je na kraju ipak uvezena. Japanci su jasno stavili do znanja da ovaj biznis više neće uzimati zdravo za gotovo. Između ostalog, japanski inspektori su otkrili da su tune iz uzgoja tovljene brzinom koja je biološki nemoguća, dok su pojedine farme pokušale izvesti veći broj riba nego su ribari za njih ulovili.

"Sa koje god strane pogledaš, ovo je nemoguće", kaže Masanori Miyahara, šef japanske delegacije pri ICCAT-u. "Kao da ribe liježu jaja i razmnožavaju se u kavezima. Rekli smo da je to besmisleno."

Ipak, analizirajući BCD bazu podataka, sistem izvještavanja koji je ICCAT ustanovio kako bi pratio trgovinu tunom, ICIJ je utvrdio da je više od 10 farmi u 2008. i 2009. godini prikazalo da je ubilo veći broj tuna nego je uopće nabavilo. Analizom je također utvrđeno da nedostaju podaci o izvozu za najmanje 20 posto (118.000 komada) tuna za koje su farme prijavile da su ubijene tih godina. Time su u stvarnosti te tune postale duhovi koje nadzorna tijela ne mogu pratiti do njihovih krajnjih destinacija.

Jedna od farmi koje su privukle pažnju nadležnih je Drvenik tuna, hrvatska firma u suvlasništvu španske firme Ricardo Fuentes & Sons sa sjedištem u Cargateni. Ova firma je jedan od pionira uzgoja tuna na Mediteranu, sa farmama na Malti, Tunisu, i Kipru. Osim Fuentesa, suvlasnici Drvenik tune su i japanski gigant Mitsubishi, te njihov hrvatski partner Conex Trade.

Od osnivanja 1998. godine, Drvenik tuna je bila izložena kritici. Neki od zvaničnih prigovora tiču se postavljanja kaveza bez pribavljanja potrebnih odobrenja, te upravljanja plovilom bez uredne dokumentacije, pokazuju inspekcijski zapisnici i intervjui sa nadležnim osobama. Aktivisti organizacija za zaštitu okoliša također navode da je Drvenik ranijih godina zagađivao more bacajući riblje ostatke u vodu. Na upit novinara Mitsubishi je odgovorio da Drvenik postupa "u skladu sa lokalnim i propisima ICCAT-a."

U decembru 2008. godine Drvenik tuna je bila prisiljena pustiti 712 plavoperajnih tuna koje je kupila od franscuskih tunolovaca. Francuske vlasti su za ovu ribu odbile izdati potvrdu nakon što je utvrđeno da je bila ispod minimalno dozvoljene težine, navodi se u ICCAT-ovom izvještaju. Godinu dana kasnije, japanski službenici su odbili dozvoliti uvoz 560 tona plavoperajne tune koju su ulovila dva alžirska plovila i koja je tovljena na Fuentesovoj farmi u Tunisu. Fuentesu je ponovo naređeno da pusti ribu jer nije imala potrebnu dokumentaciju, navedeno je u ICCAT-ovom izvještaju.


Fuentesov upravnik u Tunisu, Amor Samet, potvrdio je da je došlo do incidenta, te je rekao da je alžirsko ministarstvo ribarstva odbilo ovjeriti ulov zbog "problema" sa ribarima koji su u to bili umiješani. Ova epizoda nagnala je Japan da u 2009. godini privremeno obustavi uvoz plavoperajne tune iz Tunisa.

Industrija vrijedna pola milijarde dolara

Trag plavoperajne tune u konačnici vodi do Japana, najvećeg svjetskog tržišta za ovu vrstu ribe. Iako manje nego ranije, vrijednost ovog tržišta je 2009. procijenjena na preko 500 miliona dolara godišnje.

Središte japanske industrije plavoperajne tune je Tsukiji, najveća riblja pijaca na svijetu koja se nalazi u centru Tokija. Ovdje se tunom licitira svakoga jutra, dok se promatraču vrti u glavi od brzine kojom se izmjenjuju klimanja glavom, namigivanja i drugi neobični signali. Ipak, danas se većina tune ne prodaje na licitacijama: direktno se prodaje kupcima i distribuira preko zamršene mreže trgovinskih preduzeća, brokera, uvoznika, prerađivača, i trgovaca na malo. Na vrhu ovog lanca nalazi se Mitsubishi. Poznatiji po trgovini automobilima, kemikalijama i čelikom, ovaj korporativni gigant preko svojih podružnice kontrolira oko 40 posto japanskog tržišta plavoperajne tune.

Kako bi nahranili svoje nezasitne apetite, Japanci također uvoze ogromne količine južne plavoperajne tune, srodnika altantske tune. Zabrinuti zbog činjenice da japanske ribarske flote munjevitom brzinom istrebljuju južnu plavoperajnu tunu, australijski službenici su 2006. godine udružili snage sa japanskim kolegama kako bi proveli tromjesečnu istragu. Konačni izvještaj predstavljao je zbir teških optužbi na račun japanske ribarske industrije, kao i vlade u Tokiju, čiji je neadekvatan sistem kontrole omogućio uvoz ogromnih količina ilegalno ulovljene plavoperajne tune u Japan. Nalazi su bili u toj mjeri neugodni da je izvještaj čuvan u tajnosti, a njegovi autori su natjerani da potpišu izjavu da neće otkriti njegove rezultate.

ICIJ je dobio pristup izvještaju, skromno nazvanom "Nepravilnosti utvrđene nezavisnom revizijom podataka o japanskom tržištu južne plavoperajne tune." Studija je razotkrila da su japanski ribari dvije decenije prekomjerno izlovljavali južnu plavoperajnu tunu. Dio ulova nikad nije prijavljen. Studija je pokazala da su Japanski trgovci pri uvozu navodili da se radi o jeftinijoj vrsti tune, da bi je pri prodaji ponovo nazivali pravim imenom.

"Riječ je o minimalno 6 do 7 milijardi australijskih dolara vrijednosti ilegalnog ulova, velikom broju radnih mjesta i narušenom ugledu Japana u svjetskim okvirima", rekao je izvor iz australijske ribarske industrije upućen u sadržaj studije.

Kao rezultat nalaza ovog izvještaja, japanske kvote za ulov južne plavoperajne tune su prepolovljene. Međutim, sve donedavno, japanska politika nepostavljanja pitanja nije se značajnije mijenjala.

"Japanci su osmislili i financirali sistem uzgoja tuna na Mediteranu", kaže Sergi Tudela iz ekološke organizacije World Wildlife Fund (WWF). "Sada kad se sistem oteo kontroli oni iz petnih žila pokušavaju da se distanciraju od njega."

Reagirajući na sve veću zabrinutost zbog naglog smanjenja fonda plavoperajne tune, Mitsubishi je 2008. godine obećao da će raditi u pravcu ostvarenja održivog ribarstva.

"Nećemo kupovati plavoperajnu tunu od trgovaca koji ne zadovoljavaju naše uvjete ili za koje otkrijemo da krše postojeće zakone i propise", naveli su u saopćenju.

BCD sistem: "Potpuni haos"

Dok su zvaničnici sa Pacifika svoj izvještaj o južnoj plavoperajnoj tuni skrivali od očiju javnosti, ekološki protesti zbog sudbine istočno-atlantske plavoperajne tune rasli su u Europi. ICCAT je 2006. godine krenuo u realizaciju petnaestogodišnjeg plana s ciljem obnavljanja fonda kroz smanjivanje kvota i povećanje minimalne veličine ulova. Međutim, i sa novim ograničenjima, omogućen je ulov dvostruko većih količina tune nego su to ICCAT-ovi znanstvenici preporučili.

Ribari kojima je godinama puštano da rade šta hoće nisu odmah povjerovali u priče o uvođenju discipline, čak ni onda kada su 2008. godine pored nacionalnih uvedene i kvote za pojedinačna plovila.

"Niko nije vjerovao da ćemo se doista morati držati kvota", prisjeća se francuski ribar Nicolas Giordano. "Govorili su: Hvatat ćemo šta želimo i vidjet ćemo što će se dogoditi."

Drugi ribari kažu da su kao odgovor na nove mjere uspostavili još bolje partnerstvo sa farmama kako bi imali gdje prodati tunu za koju nisu imali kvotu. Profite su uvećali i prodajom kvota u zemljama poput Malte i Turske.

ICCAT je 2008. godine angažovao grupu nezavisnih revizora kako bi ocijenili njegovu učinkovitost. Revizori su u izvještaju osudili zemlje članice ICCAT-a jer "nisu postupale u skladu sa svojim zakonskim obavezama… nisu zaštitile plavoperajnu tunu i to predstavlja neuspjeh u očima međunarodne zajednice." Njihov dramatični poziv za trenutnu obustavu izlova tuna i gašenje farmi bio je ignoriran.

Umjesto toga, ICCAT je pokrenuo BCD sistem. Ovaj program je naišao na odobravanje Europske komisije koja je izjavila da će on omogućiti "kompletno i pouzdano praćenje" trgovine. Prema BCD sistemu, brodovima se dodjeljuje jedinstven broj za svaki ulov, riba se dalje prati do farme, izlova i konačno - tržišta. Duž cijelog lanca snabdijevanja, svaki od učesnika je obavezan da pruži detaljne informacije o broju i težini ribe, te njenoj lokaciji. Rukom ispisane dokumente ovjeravaju državna tijela zadužena za ribarstvo, koja ga potom šalju ICCAT-u gdje se podaci, opet ručno, unose u bazu podataka.

Novinari ICIJ-a su preko jedne od zemalja članica ICCAT-a dobili uvid u BCD bazu podataka. Otkrili su sistem pun nepotpunih podataka i nepodudaranja. Primjera radi, više od 75 posto podataka o ulovu u 2008. i 2009. godini nije sadržavalo neke od ključnih informacija koje su nadležnima potrebne kako bi pratili tok tune od ulova do tržišta. Također, postoji i zaostatak - do juna 2010. godine podaci o ulovu u 2008. godini još uvijek nisu kompletirani. Upitan o nedostacima u bazi podataka izvršni sekretar ICCAT-a Driss Meski je rekao da nije bio svjestan da su podaci nepotpuni ili neusuglašeni.

Kako su japanci počeli da odbijaju tunu bez valjanih BCD papira, obrasci su postali jednako traženi kao i tuna, kažu ribari. Novi vid prevare je uzeo maha – lažno prijavljivanje ulova kako bi se dobio ovjeren BCD dokument.

"Ako imate tunu, a nemate dokument, onda kao i da nemate tunu", kaže jedan od vlasnika uzgajališta. "Obrazac se uvijek može prodati onome ko plati više."

Na upit o BCD-ovima ICCAT-ov znanstvenik Fromentin kaže: "Ovdje se ne zna ko pije, a ko plaća."

Kultura tajnosti

Zid tajnosti okružuje industriju plavoperajne tune. "Razumijem da postoji potreba za transparentnošću", izjavila je za ICIJ Maria Damanaki, visoki dužnosnik Europske komisije za ribarstvo. "Ukoliko je neki slučaj završen, podaci bi vam trebali biti dostupni."

Ipak, Europska komisija je odbijala zahtjeve ICIJ-a da im dostavi informacije o kršenjima pravila ribara i uzgajivača. Komisiji je trebalo 48 dana – tri puta duže nego što propisi nalažu – da odgovori na ICIJ-ov zahtjev za pristup informacijama. Kao razloge za negativan odgovor komisija je navodila zaštitu tržišnih interesa, pa čak i "vojna pitanja."

Ni odgovori na nacionalnom nivou nisu bili ništa bolji. Španjolsko Ministarstvo okoliša, ruralnog i pomorskog razvoja odbilo je dati informacije o poduzetim akcijama protiv prekršilaca pravila. U Hrvatskoj, zvaničnici su odbili dati na uvid zapisnike ribarskih inspektora. U Turskoj, službenici su otkazali intervju na kojem je trebalo biti govora o poštivanju propisa.

Međutim, nezakonit ribolov i dalje predstavlja problem. U južnoj Italiji, inspektori su prošloga mjeseca oduzeli ulov 500 mladih plavoperajnih tuna prosječne težine jedan kilogram. U nedostatku adekvatnog nadzora, sjevernoafričke i turske flote pojačavaju svoje aktivnosti. Visoki zvaničnici alžirskog Ministarstva ribarstva su ove godine osuđeni za šverc tune, zloporabu položaja i neplaćanje poreza. U pitanju je slučaj iz 2009. godine kada su turski ribari uhvaćeni u nezakonitom tunolovu u alžirskim vodama. Četiri alžirca, uključujući i generalnog sekretara ministarstva – kao i pet turskih ribara osuđeni su na kaznu zatvora, te novčanu kaznu u iznosu od 80 miliona eura.

Službenici ICCAT-a ostaju pri stavu da su uspostavljeni bolji kontrolni mehanizmi, uključujući i slanje promatrača na sva plovila koja hvataju tune u Mediteranu. Međutim, promatrači se žale da je gotovo nemoguće, stojeći na palubi broda, precizno procijeniti ulov, navodi se u izvještaju upućenom ICCAT-u. Stoga se moraju osloniti na procjene ronilaca, kao i video snimke koje plovila i farme često ne daju na uvid.

Ovakav nedostatak pouzdanih podataka direktno pogađa oceanologe koji nastoje utvrditi stepen ugroženosti fonda plavoperajne tune.

"Ne znamo koliko znamo, tako da čak ne možemo odrediti ni granice neodređenosti", kaže Justin Cooke, matematičar kojeg je angažirao WWF da procijeni veličinu fonda.

Imajući u vidu dostupne podatke, Cooke kaže da bi trebalo zamrznuti tunolov u Mediteranu dok se ne napravi bolja procjena fonda. Međutim, ICCAT-ovi znanstvenicu su odlučili da do 2013. godine preporuče kvotu do 13.500 tona godišnje mada i sami priznaju da su podaci korišteni pri procjeni veličine fonda plavoperajne tune "značajno ograničeni."

Damanaki iz Europske komisije – sa reputacijom reformiste - kaže da je odlučna da učini sve što je potrebno, uključujući i da se založi za zabranu ulova, kako bi se zaštitio riblji fond. "Ne zato što ribu volimo više od ribara", pojašnjava Damanaki, "već zato što ako ne bude ribe, neće biti ni ribara."

Za sada je budućnost plavoperajne tune u rukama Japana, kao što je to bilo i početkom godine kada je Tokio uspješno predvodio napore protiv stavljanja tune na listu ugroženih vrsta i zabranu njene trgovine.

Uzgajivač iz Tunisa Negi Toumi kaže da nije zabrinut: "Japan je taj koji ima posljednju riječ kad su u pitanju odluke ICCAT-a. Japanci žele da nastave sa svojom strategijom trgovanja i to nam daje svu potrebnu garanciju."

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: