Jedan od rijetkih koji su popunili jaz između volje naroda i inertnosti političke elite bio je nova i mlada politička figura koja je tokom kampanje za gradonačelnika Istanbula 1994. sa strašću i suzama u očima, poručivao narodu da bi, ukoliko bi on bio na vlasti, učinio sve da spriječi ubijanje nevinih Bosanaca.
Mladi političar koji se tada zakleo da nikada neće dopustiti da se desi nova Bosna, Recep Tayyip Erdogan, sada je premijer Turske i najuticajniji političar u Turskoj od Mustafe Kemala Ataturka.
Međutim, ono što se desilo u BiH devedesetih se danas ponovo događa na južnoj granici Turske pred Erdoganovim očima, navedeno je u tekstu.
Za razliku od BiH, Sirija je najbliži susjed Turske. Također, današnja Turska je kudikamo moćnija i utjecajnija nego ona prije dvadeset godina. Turska sada igra bitnu ulogu na globalnoj pozornici, s ekonomijom u ekspanziji i modernim oružanim snagama koje nemaju premca u regiji.
Desetine hiljada sirijskih izbjeglica, koje je Turska prihvatila, se poput bosanskih izbjeglica prije dvadeset godina, nadaju vanjskoj intervenciji koja bi zaustavila ubijanje u Siriji.
Čini se da se kampanja Assadovog režima na gušenju opozicije pretvara u masakr istih razmjera kakvo je bilo srpsko etničko čišćenje u BiH koje je završilo genocidom u Srebrenici u julu 1995.
Ako Turska danas odluči da mirno posmatra masovna ubistva civila na svojoj granici to će značiti da je Erdogan isti kao i oni koje je kritikovao zbog nedjelovanja u BiH prije dvadeset godina.
Sud istorije, kao što je svima poznato, nema žalbenog postupka.
Brutalna represija Bashara al-Assada pretvorila je dijalog s mirnim građanskim pokretom u oružani sukob u kojem režim provodi kampanju sistematskog terora.
Assadov režim neprestano produbljuje razlike između sirijskih etničkih zajednica, podgrijavajući strahove, koji bi u konačnici mogao rezultirati dugim građanskim ratom.
Najbitnija lekcija naučena na Balkanu devedesetih godina prošlog stoljeća je da politika popuštanja prema ubilačkim diktaturama ne funkcionira.
Danas je to Homs, sutra će biti Idlib, Hama i Dera'a – a tamo, kako je ranjeni britanski novinar Paul Conroy primjetio - nema kamera.
Model je poznat: opsada naseljenog centra, prekid snabdijevanja hranom, drugim osnovnim potrebama, kao i provođenje kampanje neselektivnog nasilja u kojoj nisu pošteđeni ni žene ni djeca.
Nakon vojnog zauzimanja preživjeli bivaju pohapšeni i većinom pogubljeni u potpunoj izolaciji. Konačno, počinitelji tih zvjerstava uklone ili uništave dokaze o počinjenim zločinima.
Baba Amr u Homsu trenutno prolazi kroz posljednju fazu, tj. uklanjanje ili uništavanje dokaza o zločinima. Brojni međunarodni akteri, među kojima i visoka komesarka UN-a za ljudska prava Navi Pillay, imaju pravo kada takva djela kvalificiraju kao zločine protiv čovječnosti.
Sa takvim zločinima se ne može obračunati diplomatskim putem. Vrijeme je da se djeluje.
Što duže Turska ostane pasivna cijena će biti veća, i za Sirijce i za Turke. Posljedice Assadove kampanje ne mogu se zaobići - one se već osjećaju u Turskoj i Libanu. Ono što se događa nije humanitarna katastrofa; to je politicid, jer postoji plan, jasna namjera da se uništi svako ko se protivi režimu.
Assadove snage, između ostalog, koriste helikoptere i uspostava zabrane letenja, ali i vožnje. Uspostava sigurne zone po kojoj se Assadove snage ne bi mogle kretati ni zrakom, niti kopnom, bi sigurno, ne samo samo ubrzala pad Assadovog režima i omogućila Sirijcima da odluče kakvu budućnost žele, nego bi i spasila hiljade života onih koji bi tu izbjegli.
Također, ova zona bi mogla poslužiti da za naoružavanje i obuku Slobodne sirijske vojske posebno u upotrebi protiv-oklopnog naoružanja.
Nadalje, osim zaustavljanja Assadove politike zločina protiv čovječnosti, na red mora doći i utvrđivanje odgovornosti pred međunarodnim ili nacionalnim sudovima za one koji su već počinili zlodjela pod njegovom komandom ili pod njegovim nadzorom.
Negdje u Siriji se tinejdžeri, poput onih u Bosni prije 20 godina, kriju u mračnim podrumima, gladni i paralizovani strahom dok čekaju da budu izvedeni na fudbalski stadion ili odvedeni u školsku zgradu sa stotinama ostalih i da posmatraju kako druge ubijaju i da na kraju budu i sami ubijeni, podsjeća "Zaman" u tekstu.
Sve njihove nade i težnje bit će zatrpane pod ruševinama, uništene skupa sa snovima kompletne generacije Sirijaca, na isti način na koji se to desilo bosanskim porodicama i prijateljima prije dvije decenije po naređenju Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića.
Kako kaže poznati prognani sovjetski pisac, Vasilij Grossman, "svaka epoha ima vlastitu prijestonicu, grad koji otjelovljuje njenu volju i dušu", na koju su "usmjerene misli i emocije čovječanstva".
Prije dvije decenije to su bili Sarajevo i Srebrenica; danas su to Homs i Idlib, piše turski list "Zaman".
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
