{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Foreign Policy: Šta Sirija može da nauči od BiH i njenih poslijeratnih grešaka

F
22.4.2014. u 16:30
0
13
Foreign Policy: Šta Sirija može da nauči od BiH i njenih poslijeratnih grešaka
0
Foreign Policy: Šta Sirija može da nauči od BiH i njenih poslijeratnih grešaka
Foto: EPA
Bosnu i Hercegovinu i Siriju često spominju u istom kontekstu, posebno Sarajlije, koji u užasnim situacijama kao što je opsada Aleppa, vide ponovno buđenje njihovih sjećanja na opsadu Sarajeva tokom 90-ih.
Ko može čitati naslove iz Sirije u periodu nakon 2011. godine - silovanje kao ratno oružje, civili kao meta, krhki mirovni pregovori - a da se ne prisjeti bosanskih priča s kraja 20. stoljeća? Što je još gore, bosanska atrofija u nedostatku smislene pravde pruža alarmantan primjer kako bi Sirija mogla izgledati za 20 godina, čak i ako sukobi prestanu sada.

Milioni Sirijaca raseljenih i traumatizovanih trogodišnjim konfliktom vjerovatno bi prihvatili bilo kakav mirovni sporazum, ukoliko bi to značilo trenutni prekid sukoba. Ali baš iz tog razloga Bosna - proživljena realnost bosanaca tokom poslednje dvije decenije, a ne samo puka simbolična krilatica za diplomate - treba da se održi kao mjerilo, podsjetnik da uspješni mirovni proces daje u zadatak izlazak iz militarističke koncepcije mira kao nedostatka rata. I to da mir koji ima smisla treba rad na tome, kao i civilno društvo koje je njegova srž.

Čak i kada je druga runda ženevskih pregovora o Siriji propala ranije ove godine, građani BiH, koji za Ustav imaju „mirovni sporazum“, protestirali su na ulicama svojih gradova. Tokom februara i marta, Bosna i Hercegovina se suočila sa skoro najvećim demonstracijama i nemirima poslednjih 20 godina, za kratko vrijeme je bila u naslovima međunarodnih medija 7. februara, kada su protestnici zapalili zgrade vladinih institucija. Nedavni bosanski protesti počeli su u Tuzli, industrijskom gradu na sjeveru zemlje, kao štrajk radnika koji je nastupio nakon spora koji je u toku sa četiri kompanije koje su objavile bankrot ubrzo nakon što ih je država prodala privatnicima, što je je jedan od mnogih nedavnih, državnih, zakrpljenih i netransparentnih procesa privatizacije.

Dok su se protesti širili na ostale gradove u oba federalna „entiteta“ u ovoj državi, radnici koji su protestirali, kao i ostali građani BiH koji su im se uskoro pridružili, počeli su jasnije da ističu fundamentalniju civilnu zabrinutost u vezi poslijeratne stagnacije Bosne. Frustrirani zbog njihove nacionalne elite i političara, koji su jedni od najplaćenijih u Evropi, demonstranti su vidjeli nedavnu privatizaciju kao simptom svojstvene političke i administrativne korupcije.
Uprkos ranijim pokušajima etno-nacionalista da označe demonstrante kao „teroriste“ ili da kooptiraju njihove zahtjeve, demonstranti koji su bili dio onoga što je počelo da se zove „Bosansko proljeće“, bili nepopustljivi po pitanju toga da je pokret bio poziv za socijalnu pravdu protiv korupcije i etno-nacionalizma koji je dominirao krhkim poslijeratnim periodom. Bosanci i Hercegovci počeli su izražavati široko rasprostranjene frustracije usljed poslijeratne situacije na sedmičnim „plenumima“ pokreta, tj. sastancima o temi direktne demokarizacije građana koji su se održali u svim većim gradovima u BiH, Mostara do Banja Luke.

Zahtjevi postavljeni na plenumima podsjećaju nas, skoro dvije decenije nakon što su međunarodni mediji pomjerili svoj fokus sa BiH, na realnost koju je u Bosnu donio Dejtonski mirovni sporazum 1995 godine. To što se glasovi samih Bosanaca povremeno čuju kroz pisanje globalnih štampanih medija je takođe pravovremeni podsjetnik na to šta ovi glasovi mogu da nauče sirijce o ponovnoj izgradnji. Iako prema nekim ljudima, Ruanda nakon 20 godina, danas nudi znakove kako se jedna nacija može nadati izliječenju od masovnih strahota, Bosna služi kao tužan podsjetnik Siriji da nakon rata ne dolazi nužno mir. Ponekad nakon rata slijedi čistilište.

Skoro cijela generacija je odrasla u poslijeratnom periodu BiH bez direktnih sjećanja na konflikt, ali sa pejzažima još uvijek prekrivenim minskim poljima, podijeljenim školama koje uče djecu o tri isključivo nacionalne priče o ratu njihovih roditelja, stopom od 50 procenata nezaposlenih mladih ljudi, i sa poniženjem zbog restrikcija vezano za vize, što je bilo nezamislivo čak i u socijalističkoj Jugoslaviji. Odmah pored Hrvatske koja je pristupila EU, nova Bosna ima etno-nacionalističke političare i politički okvir koji ih nagrađuje za podsticanje tenzija, umjesto za obezbjeđivanje osnovnih usluga svojim građanima.

Mir u Bosni uvijek je bio promašaj u svakom smislu, zbog četiri glavna faktora: nepravedan i nefunkcionalan Ustav; veliki nedostatak žena i predstavnika civilnog društva u mirovnom procesu; nedostatak tranzicione pravde na regionalnom nivou, te nedostatak pravde u poslijeratnom periodu. Ukoliko Sirija želi bilo kakvu nadu za dugotrajni mir nakon što sukobi prestanu, onda treba izbjegnuti klopke koje su odvele Bosnu u ovo čistilište koje traje već 20 godina.

Potpisnici Dejtonskog sporazuma, ratni lideri, Franjo Tuđman, Alija Izetbegović, i onaj koji je stavio konačan pečat na ovaj sporazum, Slobodan Milošević kao predstavnik Radovana Karadžića, predstavljali su sraman početak nove države. Iako se dosta pisalo o tome zašto su kompromisi Dejtonskog sporazuma bili neophodni kako bi se zaustavio rat koji je prerastao u genocid 1995. godine, to ne negira činjenicu da je Dejtonski sporazum „zaledio“ BiH u neku vrstu „etnopolisa“ sa nefunkcionalnim strukturama vlade, tj. predsjedničkog trijumvirata sa fizički podijeljenom teritorijom te političkom strukturom koja daje povlastice etno-nacionalnom govoru.

Bilo koji sirijski mirovni proces također treba da uči i od onih koji nisu bili prisutni tokom mirovnih pregovora, niti na sjednicama kada se pravio nacrt poslijeratnog ustava: u slučaju BiH, kao što je Madeleine Rees primijetila, najbolnije odsustvo je bilo odsustvo žena.

Ova tragedija imala bi tragični eho po drugi put, ukoliko Sirija ponovi propust Bosne da uključi žene u svoj mirovni proces, nakon što su brutalno napadane tokom rata. Istraživanje koje je provela Valerie Hudson, profesor političkih nauka na Univerzitetu Texas A&M, pokazalo je kako je pitanje pola i mira pokazalo kako je uključivanje žena najbitnije predskazanje poslijeratne stabilnosti i uspjeha jedne zemlje. Iako su sirijske i bosanske žene aktivisti bile „na radaru“ poslednje godine u vezi pitanja kako da se izbore za mjesto za stolom gdje se vode mirovni pregovori, druga runda ženevskih mirovnih pregovora ponovila je alarmantno isključivanje glasova žena i civilnog društva koje se desilo tokom dejtonskih pregovora 1995. godine.

Nesigurni tok događaja u Egiptu od 2011. godine, sa dva ustava u dvije godine, pokazuje da je nacrt ustava ključan za osiguravanje legitimnosti. Dejtonska BiH je također stalni podsjetnik na to da je onaj ko učestvuje u pregovorima, onaj koji diktira stvaranje mira. Mir koji je proizveo Dejtonski sporazum, kao i poslijeratno čistilište koje je nastalo nakon toga, dovelo je do stvaranja dva stanja koja su ultimativno „podgrijala“ ovogodišnje proteste: nedostatak tranzicione pravde i nemogućnost pružanja socijalne pravde. Sa nepotpunom lustracijom i pravednim procesima uvođenja zabrana u poslijeratnoj BiH, Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu za zemlje bivše Jugoslavije postao je fokus poslijeratne pravde prije nego inicijativa unutar zemlje. To je propalo u dvjema oblastima, strukturalnoj i situacionoj.

Činjenica da se vraćanje tužbe od Međunarodnog suda nižem sudu fokusiralo na visokopozicionirane ratne lidere, znači da su „obični“ ratni zločinci često ostajali netaknuti, brišući tako prošlost svojih žrtava na ulicama. Kao što je zabilježila Slavenka Drakulić u njenom radu „Oni nikada ne bi ni mušicu povrijedili“ iz 2004. godine, konstrukcija priče poslijeratnih nacionalističkih lidera u Hrvatskoj, Srbiji i BiH u kojima je Međunarodni sud za ratne zločine bio „stranac“, nametnuo je i neizbježno doveo do popularnog slikanja prkosa Međunarodnog suda kao patriotskog čina.

Sa svoje strane, za sve neizbježne poteškoće tokom njihovih zadataka, Međunarodni sud je počinio neoprostive pogreške, kao što je gubljenje ključnih dokaza i ličnih stvari žrtava genocida, i u očima mnogih bosanskih muslimana, dozvolio je Karadžiću (koji je konačno uhapšen 2008. godine) pretvaranje sudskih saslušanja u svojevrsno groteksno pozorište. Masovne grobnice u ruralnoj Bosni još uvijek nisu otkrivene ni danas, a više stotina žrtava tek trebaju da se sahrane-što je također podsjetnik da će Siriji trebati jedna generacija da procesuira svoje mrtve, čak i nakon prestanka sukoba.

Rad Nataše Kandić koja vodi RECOM inicijativu koja treba da završi proces „istine i pomirenja“ koji je počeo krajem 2000. godine, je inicijativa koja će tranzicionoj pravdi prenijeti potrebe onih koji su patili tokom rata - što je indikator da je civilno društvo bivše Jugoslavije tražilo pravdu i pomirenje, čak i dok su njihovi etno-nacionalistički lideri nastavili da podstiču zamjerke i uokviruju sve poslijeratne procese u igru u kojoj gube sve etničke grupe.

Kao što je Ed Vulliamy istraživao u svom radu „Rat je mrtav, živio rat“ iz 2012.godine, odsustvo tranzicione pravde dovelo je do toga da se „mir u svakodnevnom životu“ u BiH zgruša. Međunarodna pomoć koja je stigla nije bila regulisana, i nije bila u mogućnosti da popravi nepravednu poslijeratnu strukturu - političke institucije i politička retorika koje su institucije usvojile - kao što se manifestovalo, na primjer, u etnički podijeljenom dejtonskom edukativnom sistemu.

Generacija sirijske djece, u Zaatariju, Libanu, Turskoj i u samoj Siriji, raste ne samo duboko traumatizovana već i u nedostatku godina školovanja. Uticaj „izgubljene generacije“ BiH, onih koji su propustili godine školovanja i patili zbog rata, još uvijek se osjeti kod miliona građana bivše Jugoslavije. To je bilo još i pogoršano propalim pokušajem da se ostvari adekvatna poslijeratna edukacija. Podijeljeni edukativni sistem u BiH, koji je u početku imao podršku OSCE-a, stvorio je ekskluzivističke priče o ratu kod nove generacije djece. Još je više alarmantno ako se posmatra u svjetlu činjenice da su prije rata, jedna od tri bosanskohercegovačke porodice bile bile „miješane“ ili su imale više vjeroispovijesti.
Nedostatak tranzicione pravde i nefunkcionalni Dejtonski ustav ohrabrio je političare u BiH da fokusiraju svoju energiju na dobijanje glasova „svojih“etničkih blokova, prije nego da se koncentrišu na civilne inicijative kao što je poboljšanje zdravstvenih ustanova, čišćenje minskih polja i stabilizacija ekonomije. Nepostojanje tranzicione pravde znači nepostojanje socijalne pravde, a to će eventualno dovesti do društvenih nemira, i do generacije koja će tiho rasti u sjenci rata bez mogućnosti pomirenja, kao što je vidljivo u BiH danas.

Ukoliko Sirija sada predstavlja svoju specifičnu vrstu pakla, a prioritetni cilj je zaustavljanje oružanog konflikta što je brže i efikasnije moguće, oni na koje se to odnosi trebali bi da shvate iz primjera BiH, sa njenim poznatim grafitom iz vremena rata: „Dobrodošli u pakao“, upozorenje da zemlja može da se zaledi u trulom poslijeratnom čistilištu, čak i generaciju nakon što su sukobi završeni, prenosi "Foreign Policy".

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: