Trg svetoga Petra, potom bolnica Gemelli, dva su mjesta na kojima se je odigravala drama atentata na Ivana Pavla II. Tom snažnom medijskom događaju, koji je općem pamćenju predao nevjerojatnu scenu Pape ranjenog na smrt, naknadno se je pridružila povijest praštanja i još više izvanrednoga marijanskoga posredovanja, kojemu je Ivan Pavao II. pripisao svoj spas.
"Božja providnost me je na čudesan način spasila od smrti. Onaj koji je jedini Gospodin života i smrti, On mi je produžio život, na izvjestan način ponovno mi ga je dao. Od ovoga trenutka moj Mu život još više pripada", kazao je Ivan Pavao II.
Nikada se on nije prestao čuditi onom što se dogodilo 13. svibnja 1981. godine. Te Papine riječi, zapisane 17. ožujka 2000. godine, izvađene su iz oporuke objavljene nakon smrti. Smrt koja je jednog sunčanog popodneva stigla na korak kako bi zauvijek prekinula život "biskupa obučenog u bijelu haljinu, Pape koji je došao izdaleka".
Dvije relikvije, neobične za poglavara Crkve, i dan danas svjedoče o onome što se dogodilo u danu nepredvidivoga ludila. Pojas prostrijeljen metkom nalazi se u svetištu Jasne Gore. Samo zrno, koje je od smrtonosnoga predmeta postalo zavjetni dar, ugrađeno je u krunu postavljenu na glavu Gospe Fatimske. Mladi Papa-Poljak, 13. svibnja 1981. godine, namjeravao je mnoštvu na Trgu svetoga Petra govoriti o 90 godina enciklike Lava XIII., Rerum Novarum, te o ustanovljenju Papinskoga vijeća za obitelj. Riječi su pohranjene u arhivu, a nikad nisu izgovorene.
O tome 13. svibnju, još nerazjašnjena sudbina, ali naknadno s jasnim čuđenjem shvaćena, ostavila je Ivanu Pavlu II. slike smiješaka, poklika i poljubac jednoj djevojčici te jedan pištolj uzdignut iznad glava hodočasnika.
Prvi put se o terorizmu govori u Vatikanu, odakle su uvijek polazile poruke ljubavi, sloge i pomirenja. Mladi Papa, koji je u kratkom vremenu obišao pola svijeta, na smrtnoj je postelji u bolnici Gemelli u Rimu.. Već četvrti dan nakon atentata, u nedjelju 17. svibnja, Ivan Pavao II., zatražio je mikrofon i iz svoga bolničkog kreveta recitirao molitvu Anđeo Gospodnji.
Ranjeni Papa izražava riječi praštanja za Ali Agču, dvadeset dvogodišnjeg Turčina, koji ga je doveo na rub smrti: „Molim se za brata koji je pucao na mene i kojemu sam iskreno oprostio.“ Kad je 7. listopada uspostavio, metcima prekinuti kontakt sa svijetom, te započeo s općim audijencijama, riječima Svetoga Pisma izrazio je osjećaj zahvalnosti, jer je Crkva neprestano za njega Bogu uzdizala molitvu.
Tada je rekao: „Osjetio sam, draga braćo i sestre, slično kao i Petar, zatvoren i u iščekivanju smrti, djelotvornost molitve Crkve.“ Godinu dana nakon atentata, 13. svibnja 1982., Ivan Pavao II. je pohodio svetište Gospe Fatimske. Nikada nije posumnjao da je Djevica, koja se pastirima ukazala 1917. godine, spasila njegov život. Vidio sam u svemu tome što mi se događalo posebnu Gospinu majčinsku zaštitu. U ovaj sat, ovdje u svetištu, želim pred svima ponoviti: Totus tuus – Sav sam tvoj, Majko – kazao je tad Ivan Pavao II. U poruci talijanskim biskupima od 13. svibnja 1994. godine, sjećanje, molitva i marijansko posinjenje stapaju se u još čvršće uvjerenje: „Majčinska ruka je vodila ono zrno, a umirući Papa se zaustavio na pragu smrti… Smrtonosno se zrno zaustavilo i Papa živi – živi kako bi služio!“
Od toga dana straha i ponovnoga rođenja, „biskup obučen u bijelo“kojeg su vidjeli padati poput mrtvaca pokraj velikoga križa – prema opisu treće fatimske tajne, objavljene tijekom Jubileja 2000. godine – nastavio je živjeti još 25 godina i služiti Crkvi. Komentirajući film o Ivanu Pavlu II., prikazan 30. ožujka, papa Benedikt XVI. se osvrnuo na scene o atentatu te kazao: „Okamenjeni, kao da smo bili prisutni, čuli smo pucnjavu tragičnoga atentata na Trgu svetoga Petra od 13. svibnja 1981. godine. Iz prikazanoga je proizišao lik neumornoga proroka nade i mira, koji je prošao putovima zemaljske kugle kako bi svima naviještao Evanđelje. Prisjetili smo se njegovih zanosnih riječi (…) riječi ohrabrenja i osude potrošačkoga društva i hedonističke kulture, okrenutih postizanju materijalne blagodati koja ne može zadovoljiti duboke težnje ljudskoga bića.“
