Filipaj, koji je 1992. godine pobjegao kako bi izbjegao rat u bivšoj Jugoslaviji, proteklih je godina radio kao domar na Univerzitetu. Od tada do danas prošao je dug i trnovit put radeći najgore moguće poslove kako bi preživio. Stoga i ne čudi njegova neizmjerna sreća nakon diplomiranja.
Kada je 1992. godine stigao u SAD, nije znao ni riječ engelskog jezika. U Crnoj Gori je ostavio roditelje, braću i sestre. U domovini je radio na porodičnoj farmi i uporedo je studirao na Pravnom fakultetu u Beogradu. Od samog početka je bio posvećen student.
“Kao vanredan student, na fakultetu sam morao biti samo za vrijeme ispita. Putovao bih po cijelu noć da stignem na vrijeme, a zatim sam se vraćao da pomognem porodici na farmi. Početak rata u Jugoslaviji spriječio me je da završim studije”, sjeća se Filipaj.
Nakon dolaska u SAD počeo je pohađati časove engleskog jezika, a želja da diplomira nije nikada jenjavala.
Od prijatelja je zatražio da mu da preporuku na koji univerzitet da se upiše, a on ga je uputio na Columbia Univerzitet.
Filipaj se odlučio zaposliti na Univerzitetu. Počeo je od samog dna čisteći toalete punih šest godina. Kada je savladao engleski, počeo je pohađati časove. U učionici je sjedio u jutarnjim satima, popodnevima radio svoj posao, a noću bi učio.
“On je jedan od onih ljudi koji vjeruju da se napornim radom sve može postići”, kazao je Peter Awn, dekan Škole općih studija na Univerzitetu Columbia.
Naporan rad se Filipaju zaista isplatio. Žali jedino što njegov otac nije dočekao da vidi sina sa diplomom. Umro je prije tri sedmice.
“Volio bih da sam mu mogao reći da sam diplomirao. Uvijek je mislio da nisam previše pametan”, kazao je Filipaj koji većinu novca šalje svojoj porodici u Crnoj Gori.
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
