{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Cerro Rico je planina koja jede ljude u Boliviji

1.4.2013. u 13:05
15
18
Cerro Rico je planina koja jede ljude u Boliviji
15
Cerro Rico je planina koja jede ljude u Boliviji
Planina Cerro Rico nalazi se u Boliviji, a doslovni prijevod bi glasio "bogata planina", s obzirom na to da krije brojne rudnike srebra, a Bolivijci smatraju da je potpuno sačinjena od tog plemenitog metala. No, nazivaju je i - Planina koja jede ljude.
U 17. stoljeću hiljade afričkih robova došlo je na planinu kako bi radili u rudniku i jačali privredu Španskog kolonijalnog carstva. Mnogi su umrli u tamnim rudnicima, a četiri stoljeća kasnije ništa se nije previše promijenilo. U utrobu zemlje svaki dan ide hiljade radnika koji rizikuju živote vadeći srebro, cink i kositar.

Nažalost, rudari rijetko prijavljuju nesreće na radu, stoga ne postoje službene statistike o stopi smrtnosti. No, priče o pogibijama su prve koje ćete čuti ukoliko krenete put "Planine koja jede ljude", a o tome se može pročitati i u lokalnim novinama - "Raskomadana tijela rudara nakon eksplozije", "Dječak rudar poginuo nakon pada u provaliju duboku 60 metara", samo su neki od posljednjih naslova.

Smrt u utrobi zemlje i hiljade bolesnih 



Felipe Calizaya, bolivijski profesor rudarstva i inžinjerstva na Univerzitetu Utah, smatra da je Cerro Rico jedan od najopasnijih rudnika na svijetu.

"Osnovne sigurnosne procedure u tom rudniku ne postoje. Iako mnogi umiru u nesrećama, ipak, najviše njih umre od silikoze, bolesti pluća uzrokovane udisanjem čestica u rudniku. Mnogi rudari umru prije navršene 40. godine", kazao je Calizaya za Global Post.

Rudari nemaju adekvatnu opremu, a samo oni koji buše stijene nose maske, iako im ni one ne pomažu da se zaštite od štetnih čestica. Njihove bijedne kacige, vrijedne desetak dolara, teško da ih mogu spasiti kada nešto krene po zlu u utrobi zemlje.

U iščekivanju strašne smrti


Bušenje i eksploatacija rudnika se vrši bez ikakvog plana ili studije, zbog čega je planina izbušena kao švicarski sir, sve više nagnuta i prijeti da se uruši svakog trenutka.

Ženama nije dozvoljen prilaz planini, jer rudari smatraju da one donose nesreću.

Novinar Global Posta je zajedno sa rudarima ušao u rudnik srebra u planini Cerro Rico.

Nije mu bilo nimalo jednostavno da se navikne hodati uskim hodnicima niskih stropova u kojima temperatura sve više raste.

Kako je istakao, bilo je zastrašujuće hodati rudnikom, prolaziti pored nejakih stubova koji održavaju strop i čuti užasavajuću tutnjavu poput one kada se urušava stijena.

Od prašine koja se uzdizala u rudniku, jedva da je mogao disati i nijemo je posmatrao rudare koji su pripremali dinamit kako bi stigli do novih srebrenih žila.

Kada se privikao na nevjerovatno nehumane uslove, pokušao je razgovarati s umornim i poslom zaokupljenim rudarima. Ispričali su mu da su prošlog mjeseca u rudniku umrla dvojica tinejdžera od posljedica trovanja ugljenmonoksidom.

Najtužnije od svega jeste to što se niko od nadležnih i ne trudi da poboljša sigurnosne i zdravstvene uslove rudara, kojih ima blizu 15.000.

Kada je rudare pitao ko je u rudniku zadužen za sigurnost, odgovor je glasio: "To ovisi o svakoj osobi pojedinačno. To je vaš život, zašto biste sigurnost prepustili nekom drugom?"

Divlji zapad u utrobi zemlje



Razgovarajući s njima saznao je da kada jedan rudar pronađe žicu, svi pohrle kako bi što prije prokopali put i domogli se plemenitog metala i tada nastaje haos. Duboko unutar planine nekada dolazi do teških obračuna među rudarima, a nekada se u tim borbama služe i dinamitom.

"Na površini se svi normalno ponašaju, ali kada siđemo dole, e to je već divlji zapad", kazao je jedan od rudara.

Za svakodnevno rizikovanje života napaćeni radnici mjesečno zarađuju do 220 dolara. Svi rudari sanjaju o tome da jednog dana zarade dovoljno, kupe kuću za svoju porodicu i žive normalnim životom u gradu Potosi, koji se nalazi u podnožju planine.

Naime, u vrijeme Španskog carstva Patosi je bio jedan od najbogatijih gradova na svijetu, no danas je taj grad u kojem živi 240.000 ljudi samo još jedan od propalih industrijskih gradova, uprkos tome što je planina ispod koje se nalazi bogata plemenitim metalima i mineralima.

Surova realnost - očevi umiru, djeca idu njihovim stopama



Većina stanovnika je bolesna.

"Naravno da znam šta je silikoza, ali moja porodica mora jesti", kazao je za Global Post oboljeli 67-godišnji Juan Cuiza, dodavši da on sebi ne može priuštiti liječenje u privatnoj zdravstvenoj ustanovi, a da su javne bolnice potpuno beskorisne.

Najsurovije od svega možda jeste činjenica da brojna djeca u tom gradu odrastaju bez očeva, koji ginu i ostaju zauvijek u utrobi zemlje, a jednoga dana će i oni krenuti stopama svojih očeva.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: