Broj poginulih civila od početka sukoba u Gazi u napadima izraelske avijacije, piše Jenkins u Guardianu, jasno pokazuje da bombardiranje ciljeva iz zraka treba uvrstiti u metode ratovanja zabranjene Ženevskom konvencijom - zajedno s hemijskim oružjem, kasetnim bombama i nagaznim minama.
Neopisiva je patnja i stradanje koje izaziva bombardiranje, čak i u ratu, ocjenjuje kolumnist Guardiana.
Kada pripadnici pješadije počine hladnokrvno ubistvo civila, svijet je zapanjen, zgrožen i zahtijeva kažnjavanje počinilaca; zbog čega, pita se on, onda isto pravilo ne važi i za pilote ratnih aviona koji, oslobođeni od odgovornosti, s geografske i moralne distance, sve greške koje počine u gađanju - a koje za posljedicu mogu imati stotine mrtvih civila - mogu pripisati "kolateralnoj šteti"?
Sve češći izbor bombardiranja kao ratne taktike, u Vijetnamu, Libanu, Iraku, Afganistanu i u Srbiji, naprimjer, piše Jenkins, dovodi do ubijanja nedužnih i uništavanja urbane infrastrukture.
U pitanju su pravi teroristički akti čiji je cilj slamanje otpora neprijatelja i navođenje na predaju, ali oni ne postižu konkretan učinak - a to je kažnjavanje navodnih krivaca.
Krajnje je vrijeme, zaključuje Simon Jenkins u Guardianu, da Izrael, ako već mora ubijati, odabere taktiku kojom će ubijati samo one za koje smatra da to zaslužuju.
