Financial Times piše da ključ pregovora, čiji je cilj novi sporazum o zaštiti životne sredine po isticanju tzv. Protokola iz Kyota 2012. godine, leži u rukama Sjedinjenih Država kao najvećeg zagađivača na svijetu i jedine zemlje koja i ne namjerava ratificirati sporazum iz Kyota.
"Bez američkog učešća u novom dogovoru gotovo je nezamislivo da će Kina i Indija pristati na bilo šta što bi ugrozilo brzi rast njihovih privreda", piše Financial Times.
List zatim upozorava da bi u slučaju neuspjeha ovog kruga pregovora postizanje saglasnosti o novome globalnom sporazumu trajalo najmanje deset godina, što je vrijeme koje svijet nema ako želi izbjeći nepopravljive klimatske promjene.
"Ako je cijena dogovora usvajanje samo onih mjera koje su prihvatljive Americi, koja ne pristaje na bilo kakve obavezujuće mehanizme, onda je ona isplativa. Čak je i skroman uspjeh bolji od neuspjeha", piše Financial Times.
Daily Telegraph ovoj temi prilazi s nešto drugačijeg stajališta. List bilježi da će dolazak i boravak oko 15.000 učesnika konferencije na Bali značajno doprinijeti problemu koji tamo navodno treba da bude riješen.
List piše da će samo dolazak svih tih ljudi na Bali u atmosferu ubaciti više od 100 hiljada tona ugljičnog dioksida, što je otprilike toliko toga plina, koji najviše doprinosi klimatskim promjenama, koliko godišnje proizvede Čad.
Kako uz to izražava i sumnju da je svijet u stanju zaista spriječiti globalno otopljavanje, Daily Telegraph piše da cilj skupa u otočnom raju Balija nije da se nešto stvarno postigne, već da se "za velike pare kupi mirna savjest kako se nešto pokušava uraditi".
The Guardian ima nešto malo više povjerenja u ovaj proces, za koji piše da je "nesavršen i glomazan, ali i jedini koji svijet ima".
List piše kako je najspornije pitanje to da najrazvijenije zemlje koje su najviše doprinijele problemu moraju platiti najveću cijenu da ga riješe, ali neće pristati na to sve dok i zemlje u razvoju također ne pristanu na efikasne protumjere globalnom otopljavanju.
"Debata više nije o tome šta poduzeti, već ko treba da podnese najveći teret što, iako je beskrajno sporo, ipak predstavlja neku vrstu napretka", završava Guardian.
