{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Al Kapone pravda

S
19.11.2008. u 08:24
0
3
Al Kapone pravda
0
Al Kapone pravda
Prije nekoliko dana, Florence Hartmann dala je intervju za magazin The European Courier, nakon što je Haški tribunal protiv nje odlučio podići optužnicu zbog nepoštivanja suda i objavljivanja sadržaja povjerljivih dokumenata iz predmeta Milošević. Hartmannova kaže da je optužnica protiv nje vjerovatno politički motivirana i usmjerena na zastrašivanje ljudi koji bi također mogli progovoriti. Pročitajte dio ovog zanimljivog intervjua.
Autor: Sebastian Aulich (The European Courier)
Pripremio: Asim Bešlija

Čini se da ste vi proponent istine i transparentnosti na ovim suđenjima. Ali postoji dosta dokumenata koji su arhivirani u ICTY-u pod klauzuluom povjerljivosti. Ovi dokumenti nisu otkriveni javnosti i žrtvama. Znate li šta će se dešavati s ovim dokumentima kada ICTY prestane raditi? Hoće li biti otkriveni historičarima, javnosti, žrtvama?

Ne znam i trebali biste pitati tribunal. Nemam pojma šta planiraju da urade sa povjerljivim dokazima. Postoji dosta zahtijeva od strane nevladinih organizacija i različitih civilnih grupa sa raznih strana svijeta, uključujući region bivše Jugoslavije, da se ti dokumenti objelodane. ICTY mora naći načina za ljude u regiji da imaju kopije tih dokumenata jer se odnose na modernu historiju regiona i na određivanje šta se stvarno desilo. Bilo bi korisno ne samo radi historijskog zapisa nego i zbog sudskih procesa u regionu. Ali tribunal je veoma spor u rješavanju ovog problema. Na primjer, svi javni dokumenti u predmetima koji su zatvoreni trebali su biti prikačeni uz presude, ali sada je tehnički nemoguće dobiti te dokumente. ICTY je već trebao te dokumente koji su podneseni sudu, uključujući presude, napraviti dostupne javnosti. Tribunal ima elektronski sistem sa skeniranim dokumentima ali on nije dostupan javnosti. To je šteta.

Zar vam nije problematično to što ako postoje dokumenti označeni sa 'povjerljivo', transparentnost tribunala nestaje? Ako nema ljudi poput vas, i mislim na vašu knjigu koja je opisala mnoge mehanizme iza scene, ili drugih insajdera koji sada progovaraju, javnost nikada ne bi saznala puni obim političkih kalkulacija i na koji način tribunal stvarno radi?

Pravila tribunala omogućuju da dokumenti budu zaštićeni zbog vrlo preciznih razloga. Pitanje je da li ti razlozi bivaju implementirani ispravno ili su zaštitne mjere primjenjene bez dovoljnog opravdanja i pravne osnove. Tribunal je u određenim situacijama u mogućnosti da osigura zaštitu nekim dokumentima. Najvažniji rezon je da se zaštite ljudi, njihova imena i svjedočenja, te da bi njihovi životi bili zaštićeni od osvete i tako dalje. Međutim, nekad su ove zaštitne mjere bile primjenjene na dokumente o kojima ja pišem u svojoj knjizi. Priča koja se nedavno pojavila, mislim na optužnicu protiv mene, koja je vrlo specifična, je vrlo neuobičajena za tribunal. Zato jer postoje zaštićeni dokumenti koji su dostupni drugim sudovima na osnovu sudske pomoći. Posebnost ovih dokumenata u predmetu Milošević, za koje je rečeno da su od fundamentalne vrijednosti da bi Milošević bio optužen kao čelnik države , iako je optužen kao pojedinac, bile su informacije od velike važnosti ne samo za ICTY. Međutim, ICTY je odlučio da pristane na zahtjev Srbije da te dokumente učini povjerljivim prema bilo kome i prema javnosti, bez ikakvog sudskog procesa ili sudskih foruma. Ne znam da li bi tribunal odgovorio na pitanje da li su to jedini dokumenti zaštićeni na taj način od bilo koga, bez obzira da li se radi o sudiji, novinaru ili nekome iz regije, ko bi u potpunosti želio istraživati šta se desilo na Balkanu. Neki dokumenti su osigurani, a bili su zaštićeni Pravilom 70, na primjer, kada izvor nije želio da javnost zna kako je on došao u posjed tih dokumenata, ali da bi tribunal mogao pristupiti dokazima oni bi bili zaštićeni tako da bi tribunal mogao biti bliži izvoru dokumenata. Dakle, zaštitne mjere u nekim slučajevima mogu biti vrlo konstruktivne i od pomoći za efikasnost pravde. Ali ponekad, i postoje primjeri, te mjere su korištene samo zbog pogodnosti i zbog političke motivacije i razloga.

Spomenuli ste vlastitu optužnicu, i nije li to da ICTY pokušava da bude sudija u svome vlastitom slučaju? ICTY je sam usvojio vlastite kriminalne zakone pod kojima se vi teretite, ICTY je napisao optužnicu i vaš je tužilac, onda sudiće vam ICTY i ako izgubite, možete se žaliti na presudu...ICTY-u. Ne postoji nijedna vrsta Vrhovnog suda, koji može razmotriti presude i akcije ICTY-a. Šta više, ICTY je uspostavljen da sudi ratnim zločincima, ali sada sudi novinarima. Kakvu vrstu pravnog slučaja ovo uspostavlja?

Da, oni podižu optužnicu i sude u isto vrijeme. Oni to rade kako bi zaštitili vlastite interese a ne zaštitne mjere. Postoji stvarna zabrinutost oko svrhe korištenja pravila na koje imaju pravo, jer ono sprečava bilo kakvu diskusiju oko nekih pitanja. Zbog toga što ne postoji institucija izvana kojoj se tribunal obraća u slučaju da postoji greška ili nešto krene loše, oni imaju dvije vrlo važne obaveze. Moraju u potpunosti biti kvalificirani, posebno suci jer ako ured tužioca napravi grešku, sudija je tu da je ispravi. Sudije moraju biti u potpunosti kvalificirane kako bi postigle javnu prihvatljivost njihovih presuda, a pravda mora biti donijeta na osnovi transparentnosti. Oni moraju biti spremni da objasne, raspravljaju i opravdaju njihove presude. Oni moraju biti spremni da elaboriraju odluke koje je javnost shvatila kao nepoštene. Kakva je percepcija sudija o poštenosti u poređenju sa presudama drugih sudova? Na primjer, u februaru 2007.godine, presuda u slučaju genocida između Bosne i Srbije, kada je Međunarodni sud pravde napravio veliku grešku i nije tražio dokumente od ICTY-a, napravila je veliki problem. Ljudi su bili razočarani i pitali su zašto takva presuda? Sudije su tvrdile da su imale dobre razloge za donošenje takve presude, ali možda i nisu. Oni imaju obavezu da objasne javnosti sve njihove poteze.

Moja poenta je da vi kao optuženik pred ICTY-em imate manje prava nego što biste imali kao optuženik, na primjer, na sudovima u Francuskoj, Velikoj Britaniji ili negdje drugo. Ne postoji sudska revizija poteza ICTY-a i ne možete se žaliti na njegove odluke nekom Vrhovnom sudu. Niko ne može provjeriti je li o vašem slučaju ispravno odlučeno, je li ICTY ispravno primjenio zakone, pravedno balansirao pravne i javne interese ili da nije prekršio vaša ustavna prava.

Da, ja nemam načina da se žalim i nema nezavisnih igrača na mome suđenju, također. Sudije će zaštiti sebe prije nego da misle na donošenje pravde. Pitanje nije toliko da li sam ja prekršila zakone i zaštitne mjere, iako kažu da jesam, jer su i oni sami prekršili te zakone. Oni su narušili zaštitne mjere jer su dozvolili drugim ljudima da govore o povjerljivim informacijama, iako vjerovatno nisu otkrili cijelu priču, dok sam ja ispričala kraj. Zbog toga je moj slučaj drugačiji od njihovog. Moja priča nije u korist sudija. Međutim, kada su postojale priče koje opisuju povjerljive informacije koje su u pitanju, a koje prikazuju sudije u dobrom svjetlu, oni nisu poduzimali nikakve mjere i nisu podizali optužnice iako su zaštitne mjere bile narušene. Sada, ako je ono što sam ja napisala u mojoj knjizi i članku bilo ispravno, onda postoji ozbiljan problem. Javnost je tražila ove informacije i prije nego sam ja napisala moju knjigu i sada će sudije morati da objasne javnosti njihove poteze.

Postoje također neka mišljenja u različitim magazinima da je vaša optužnica mogla biti politički motivirana i da je tajming optužnice, a to je nakon hapšenja Karadžića i njegovog zahtjeva za otvaranjem nekih povjerljivih dokumenata, bio kalkuliran da pošalje signal ljudima , koji imaju znanje iz prve ruke o ovim dokumentima i da ih utiša? Šta mislite o ovom argumentu?

To je moguće. Vjerujem da postoji mnogo ljudi koji su uznemireni mojom knjigom, ne samo unutar tribunala, nego i van njega. Posebno kada je u pitanju veza sa međunarodnom politikom o kojoj opširno govorim u mojoj knjizi. Prednost tribunala je da on ima pravilo koje im omogućava da mi sude pred krivičnim sudom, da podignu optužnicu i da me optuže – manje ili više iste osobe. Ali ako odaberu da me tuže zbog onoga što sam napisala van tribunala, onda će morati morati podići optužbe za klevetu. Ali pod zakonima o kleveti, ja mogu dokazati da ono što sam rekla je istina i neću snositi posljedice, jer ne postoji kleveta ako otkrijete istinu. Ne možete nekoga uvrijediti ako govorite istinu. Ali oni su odabrali krivičnu optužbu pred ICTY-em. Treba li neko biti krivično gonjen zbog govorenja istine? To je nešto što je prihvaćeno u svim demokratskim zemljama. Ali na krivičnim suđenjima nije u pitanju je li to što sam napisala istina ili ne. I neće biti uzeto u obzir na mome suđenju uopšte, čak iako sam uvrijedila sudije i pravdu. Na bilo kojem drugom sudu osim ICTY-a, ja bih lako pobijedila. Međutim, na ICTY-u njih ne interesuje je li to što sam rekla istina, oni to samo žele prikriti. To je u stvari interesantno, jer ako ja dokažem da je ono što sam rekla istinito, to će značiti da sam ja apsolutno kriva po optužbama podignutim protiv mene. Ako je tačno ono što sam otkrila, to znači da sam imala dobre informacije o određenim stvarima za koje nisam bila nadležna. Oni od mene žele napraviti primjer, ali oni ne žele da priča koju sam napisala bude korištena od bilo koga za postavljanje pitanja njima o objašnjenju njihovih presuda. Jer ono što su oni uradili je bila greška u zakonu da se dozvole zaštitne mjere nekim dokumentima, i oni moraju da opravdaju i objasne javnosti zašto su to uradili.

Pročitajte originalni intervju na engleskom jeziku: The European Courier.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: