"Privatna putovanja moguća su bez ispunjavanja posebnih uvjeta, poput poziva rodbine, i to se pravilo, prema mojim spoznajama, primjenjuje od ovog trenutka", riječi su povjerenika za informacije tadašnjega Centralnog komiteta Socijalističke jedinstvene partije DDR-a (SED) Gunethera Schabowskog, izrečene na konferenciji za novinstvo u međunarodnome press-centru u Istočnom Berlinu 19. novembra 1989. u 19 sati.
Iako namjera Schabowskog, kako je poslije rekao nekoliko puta, nije bila rušiti Berlinski zid, vijest o ukinuću zabrane putovanja na Zapad velikom se brzinom proširila Istočnim Berlinom, čiji su se građani odmah nakon toga počeli okupljati pred graničnim prijelazima prema Zapadnom Berlinu. Nešto prije ponoći graničari DDR-a su pod pritiskom oko 200.000 građana Istočnog Berlina i bez odobrenja viših političkih vlasti potpuno otvorili granične prijelaze "Bornholmer Strasse" i "Checkpoint Charlie" u samome gradskom središtu, javila je Hina.
Odmah nakon toga ulice Zapadnog Berlina postale su poprištem velikoga narodnog slavlja: gostioničari su besplatno točili pivo, a tadašnji gradonačelnik Zapadnog Berlina Walter Momper naredio je da se građanima DDR-a podijeli 100 maraka tzv. "pozdravnog novca".
Prije pada Zida građani DDR-a prosvjedovali su nekoliko tjedana i, sljedeći liberalnu politiku Mihaila Gorbačova, od državnog su vodstva tražili više građanskih prava i slobodu kretanja. Osim toga, od početka rujna 1989., preko tadašnje Čehoslovačke i ponajprije Mađarske, DDR je napustilo oko 200.000 građana, koji su otišli u smjeru Zapadne Njemačke. U tjednima prije pada Zida, u jeku unutarstranačkih borbi i zbog pomanjkanja potpore iz Moskve, s dužnosti glavnog tajnika Centralnog komiteta Socijalističke jedinstvene partije DDR-a (SED) smijenjen je Erich Honecker. Problem je bio u tomu što ni novo državno vodstvo s Egonom Krenzom na čelu nije znalo kako izići na kraj s novim izazovima i očitim rasulom i nezadovoljstvom u zemlji.
Otvaranje dotad najčuvanije granice na svijetu nije dočekalo nespremnim samo vodstvo DDR-a, nego i državna vodstva zapadnih zemlja. Njemački kancelar Helmut Kohl, koji je u tom trenutku bio u posjetu Varšavi, izjavio je da je "na krivome mjestu", a zastupnici Bundestaga prekinuli su sjednicu i spontano zapjevali njemačku himnu. U prvoj reakciji, nekoliko sati nakon izjave Guenthera Schabowskog, tadašnji američki predsjednik George Bush stariji vrlo je suzdržano reagirao na senzacionalnu vijest iz Berlina, a slično su reagirali i predstavnici još dviju država savezničkih snaga koje su podijelile Zapadni Berlin - Velike Britanije i Francuske.
Mnogi povjesničari danas drže da je otvaranje Zida i miran raspad možda najstrožeg sustava iza "Željezne zavjese" mješavina sretnog spleta okolnosti i popuštanja strogih odnosa unutar državnog vrha DDR-a u kojem je, nakon smjene Ericha Honeckera, znatno ublažen utjecaj tvrdolinijaša, poput šefa zloglasne tajne policije Stasija Ericha Mielkea, jednog od najodgovornijih za izgradnju nadzornog sistema Istočne Njemačke.
Neki zapadnonjemački analitičari procjenjuju pak da je DDR propaojednostavno zato što je bankrotirao i poslije uskraćivanja pomoći iz Moskve više nije mogao sam preživjeti i financirati golemi državni aparat.
Padom Berlinskoga zida završena je gotovo tridesetogodišnja povijest tog zdanja čija je gradnja službeno počela 8. kolovoza 1962. "Antifašistički zaštitni bedem", kako je službeno glasio naziv Berlinskoga zida, izgrađen je nakon što su saveznici odbili prijedlog Sovjetskog Saveza da povuku svoje snage iz Zapadnog Berlina. Dodatni razlog je bio i taj što su krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina mnogobrojni građani DDR-a napuštali zemlju, tako da je to zaprijetilo kolapsom istočnonjemačkoga gospodarstva. Riječi tadašnjega glavnog tajnika SED-a Waltera Ulbrichta da "nitko nema namjeru izgraditi zid" početkom ljeta 1962. pokazale su se samo nekoliko sedmica poslije kao još jedna laž DDR-ove diktature.
Gradnja 155 kilometara Berlinskoga zida naišla je na snažan, ali neuspješan otpor zapadnih sila i vlade u Bonnu. Pravila o lakšem putovanju u Istočni Berlin slijedila su tek sedamdesetih godina zahvaljujući ponajprije politici zatopljenja odnosa s Istokom tadašnjega socijaldemokratskog kancelara Willyja Brandta. Unatoč tomu, Berlinski je zid do svojega pada ostao utvrda pri čijem je prijelazu poginulo više od 70 građana DDR-a.
Danas se od Berlinskoga zida mogu pronaći samo ostatci, a na nekim je mjestima u središtu grada na tlu označeno kuda se prostirao. Do obilježavanja 20. obljetnice sljedeće godine trebao bi biti završen i središnji spomenik žrtvama poginulim pri pokušaju prijelaza Zida.
Pad Berlinskoga zida simbolički je označio početak velikih političkih promjena i pada komunizma u istočnoj Evropi te ujedinjenja Evrope.
