{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Romi povratnici sanjaju o Njemačkoj

S
8.11.2009. u 08:10
0
14
Romi povratnici sanjaju o Njemačkoj
0
Romi povratnici sanjaju o Njemačkoj
Foto: Sophie Cotrell
Hiljade mladih Roma koji su godinama živjeli u Njemačkoj ne uspijevaju se adaptirati poslije prisilnog povratka u zemlju koja više nije njihov dom. O ovome pročitajte u tekstu koji je rezultat programa Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost, inicijative fondacija Robert Bosch i ERSTE, u saradnji sa Balkanskom istraživačkom mrežom, BIRN.
U kafiću u Bujanovcu, siromašnom gradiću na jugu Srbije, blizu granice s Kosovom, grupa mladih Roma ćaska na njemačkom.

Svi su rođeni ili su dugo živjeli u Njemačkoj, gdje su se njihove porodice preselile devedesetih godina, da bi se potom vratili u Srbiju. Neki od njih su se vratili dobrovoljno, a neki su deportirani.

Devetnaestogodišnji Enis Demirović još se sjeća šoka po dolasku. “Plakao sam danima”, kaže on. “Nisam mogao da se pomirim s tim da sam sve izgubio; ovo je bio neki drugi svijet.”

Enis izgleda “trendi”. Kosa mu je prošarana plavim pramenovima, u uhu ima veliku minđušu. “Svi su mi dobacivali: ‘Vidi ovog Ciganina, šta umišlja da je’”, kaže on. “U Njemačkoj me niko nije pitao ko sam i nikome nije smetalo kako izgledam.”

Enis je završio osnovnu školu u Wuppertalu, ali po dolasku u Srbiju nije nastavio školovanje, kao ni većina druge djece povratnika. “Nisam znao jezik i plašio sam se svega”, sjeća se on.

Dok sjedi u kafiću s prijateljima, Enis izgleda opušteno. Na gradilištu gdje nosi vreće s cementom, osmijeha nema.

Gradilište se nalazi u dijelu grada u kojem većinom žive Romi, punom siromašnih i oronulih kuća. Većina povratnika završava upravo u takvim kućama i naseljima, ne samo u Bujanovcu.

Enis kaže da niko iz njegove porodice nema stalno zaposlenje, ali odbijaju moliti za posao. “Sada nisam toliko tužan, ali istinski sam sretan jedino kada razmišljam o Njemačkoj. I ponekad sanjam na njemačkom. Sanjam da se vratim.”

Na hiljade mladih Roma koji su se vratili ili su vraćeni u Srbiju mogu ispričati slične priče.

Nakon što su u Njemačkoj ostavili dobre škole i udobne stanove i vratili se u zemlju čijeg su se jezika jedva sjećali, ovdje uglavnom žive u izolaciji, nerijetko i u beznađu. Za neke od njih, jedini izlaz je u kriminalu. Za druge, u samoubistvu.

Mada je vlada usvojila strategije za pružanje pomoći povratničkim porodicama, i mnoge nevladine organizacije realiziraju vlastite kratkoročne programe u istoj oblasti, za finansiranje dugoročne reintegracije nema dovoljno sredstava.


Vratite se dobrovoljno – inače...

Devedesetih godina je nekoliko stotina hiljada ljudi napustilo Srbiju bježeći od siromaštva i ratova, a većina je otišla u zemlje Evropske unije.

Mnogi su tamo zatražili azil, ali čak ni oni kojima je zahtjev za azil odbijen nisu bili primorani da se vrate u Srbiju, zbog nestabilne političke situacije i sankcija uvedenih protiv Miloševićevog režima.

Poslije pada Slobodana Miloševića, 5. oktobra 2000., situacija se promijenila. Srbija je u nekoliko sljedećih godina s većinom zemalja EU-a potpisala ugovore o readmisiji, prihvatajući tako obavezu da primi natrag svoje državljane koji više nisu ispunjavali uslove za produženje boravka.

Zoran Panjković, iz Ministarstva za ljudska i manjinska prava Srbije, procjenjuje da je do sada oko 25.000 ljudi bilo deportirano, dok je broj dobrovoljnih povratnika bar dvostruko veći.

Tačan broj onih koji tek trebaju biti vraćeni u Srbiju nije poznat. Procjene Vijeća Evrope iz 2003. kreću se u rasponu od 50.000 do 100.000, ali u posljednjih nekoliko godina spominje se da bi taj broj mogao iznositi i cijelih 150.000.

Oko 70 posto dosadašnjih povratnika stiglo je iz Njemačke, dok su ostali uglavnom iz Skandinavije, Švicarske, Holandije i drugih zapadnoevropskih zemalja. Procjenjuje se da između 60 i 70 posto povratnika čine Romi.

Enisova porodica se vratila dobrovoljno. Međutim, da to nisu sami učinili, rizikovali bi da budu deportirani, uza sve posljedice koje deportacija nosi. Za početak, dobili bi zabranu ulaska u zemlje EU-a. Osim toga, većinu svojih stvari morali bi ostaviti u Njemačkoj.

Upravo to se dogodilo porodici Enisove šesnaestogodišnje drugarice Natalije Elezović. Policija je zakucala na vrata njihovog stana u Frankfurtu jednog jutra 2004. godine.

“Ustala sam da se spremim za školu, a oni su rekli da moramo ići”, sjeća se ona. “Poslije tri sata smo bili u avionu za Srbiju.”

Natalija, koja je tada imala 11 godina, sjeća se da u početku nije shvatila da odlaze zauvijek. “Ali kada smo stigli u Srbiju, u Bujanovac, bilo mi je jasno da se nećemo vratiti.”

Pavao Hudik, psiholog u berlinskoj organizaciji Südost-Europa Kultur e.V., koja pomaže integraciju izbjeglica iz bivše Jugoslavije, kaže da većina mladih Roma za sobom ostavlja društvo u koje su bili dobro integrirani.

“Ono što se zvanično naziva povratkom oni doživljavaju kao progonstvo”, kaže on. “Srbija, ili bilo koja druga država na Balkanu, za njih je strana zemlja.”

Novi život u starim slamovima

“Duldung” je njemačka riječ koja izaziva nelagodnost kod povratnika, naročito onih koji se još nisu vratili, ali to moraju učiniti u nekoliko narednih godina.

“To je status koji bi se mogao prevesti kao ‘trpljenje’ – država te trpi dok ne odeš”, objašnjava Sanela Selimagić, koordinatorica programa u Savjetovalištu za povratak Međunarodne organizacije za migracije (IOM) u Berlinu.

Ljudima koji imaju duldung zabranjeno je da rade ili studiraju. “Da bi se s duldunga prešlo na ‘normalan’ status, potrebno je da neko nauči jezik i pokaže želju da se integrira – a za to ima mnogo mogućnosti”, dodaje Sanela.

Ipak, mnoge izbjegličke porodice ne koriste takve mogućnosti i zadovoljavaju se socijalnom pomoći koju primaju. “Očekuju da će im se status stalno produžavati zbog toga što su im djeca rođena i školuju se u Njemačkoj”, kaže Sanela.

“Međutim, zakoni su sve strožiji. Ekonomska kriza pogađa sve, pa se tako smanjuje socijalna pomoć i skraćuje pravo na boravak”, dodaje ona. “Na kraju su primorani da odu.”

To je sudbina koja čeka Cecu, Anku i Vesnu Nikolić. Ove tri romske djevojčice sjede na klupi u berlinskom Preussen parku i na svojim CD plejerima slušaju srpsku folk muziku i Madonnine pjesme.

Na julskoj žezi, parkom se širi miris azijskih kuhinja. Na prostrtim dekama ljudi se kartaju i jedu. Parovi se šetaju držeći se za ruke.

Školska godina se upravo završila i počeo je raspust za Anku i Cecu, koje su završile peti razred. Ali one izgledaju zabrinuto. Baka s kojom žive odlučila je da ih vrati u Srbiju.

“Ići ćemo tamo, moramo”, kaže Ceca. “Ali malo nas je strah. Sve je tamo tako… strano.”

Vesni, koja ima 17 godina, rodbina u Srbiji je već poručila da su joj našli momka za udaju. Njoj se to nimalo ne dopada jer bi željela nastaviti školovanje.

Sve tri s nelagodnošću govore o kućici u Zrenjaninu, gradu na sjeveru Srbije, u kojoj će živjeti s još tri porodice. Ta kućica treba da zamijeni dvosobni socijalni berlinski stan u kojem su do sada živjele s bakom.

Ipak, kada je smještaj u pitanju, moglo bi se reći da su imale sreće. Četrdesetogodišnji “Hasan” (što nije njegovo pravo ime) morao je prije dvije godine da napusti udobni stan u Berlinu i preseli se u siromašno romsko naselje na Mirijevskom brdu u Beogradu.

Naselje koje većim dijelom čine oronule kućice od cigle, lima i kartona ima samo jednu asfaltiranu ulicu. U ostalim uličicama u naselju je umjesto asfalta zemlja.

U jednoj od takvih kućica živi Hasan sa svojim petnaestogodišnjim sinom “Aronom” i bratovom osmočlanom porodicom. Vjetar donosi smrad s gomila otpada koje leže na rubu naselja.

“I meni nedostaje Berlin, ali Aronu je mnogo gore”, kaže Hasan. “Dok nismo došli ovamo, nije ni znao da postoje ovakva mjesta.”

Dok sjedi pored oca, Aron uglavnom šuti. “Slabo zna srpski, a i malo ga je sramota što je ovdje”, dodaje Hasan. “Ali njemački govori savršeno.”


Opraštanje od škole

Aron je u Njemačkoj završio šest razreda, ali u Beogradu se nije upisao u školu. Kada se Hasan raspitivao o upisu, rečeno mu je da Aron prvo mora naučiti srpski.

“Rekli su mi da moram njegove diplome iz Njemačke da prevedem na srpski i nostrificiram”, dodaje Hasan. “Mnogo je koštalo, nisam imao ni para ni vremena.”

Aron sada pomaže ocu na obližnjoj pijaci, gdje prodaju polovne stvari. “Šta da radimo”, kaže Hasan. “Navići će se. I ostala djeca iz naselja tako žive.”

Više od 70 posto romske djece u Srbiji nikada ne završi osnovnu školu.

Prema podacima Kancelarije za readmisiju, koja radi u sklopu Ministarstva za ljudska prava, preko 90 posto djece povratnika je pohađalo školu u zemljama u kojima su prethodno živjeli.

Istraživanje koje je nevladina organizacija Grupa 484 obavila u beogradskoj općini Palilula, na uzorku od 64 povratničke porodice, pokazuje da 62 posto djece nije nastavilo školovanje po povratku u Srbiju.

Nije poznat broj onih koji su školu upisali pa je kasnije napustili.

Natalija Elezović je jedna od onih koji su odbili da se predaju. Za nekoliko mjeseci je naučila da govori, čita i piše srpski jezik i upisala se u školu u Bujanovcu.

Zaključila je da je školski sistem ovdje čudan jer, za razliku od škole u Njemačkoj, djeca moraju puno toga učiti napamet. Nema časova praktičnog rada, nema plivanja ili časova iz domaćinstva, kao što je šivenje.

“Željela sam da nastavim sa životom, da napravim nešto od sebe, i ljudi su me podržali”, kaže Natalija.

Završila je osnovnu školu sa odličnim uspjehom i sada je u drugom razredu srednje škole. Želi studirati medicinu i naći dobar posao. Iako se navikla na život u Srbiji, Natalija još priča o Njemačkoj kao o domovini u koju bi se željela vratiti.

Prepreke koje povratnicima otežavaju navikavanje na novu sredinu nisu samo problemi koje imaju s jezikom, stanovanjem i školom, nego i drugačiji običaji.

“Umalo me nije udario auto dok sam prelazio ulicu u Beogradu”, prisjeća se “Milan”, dvadesetogodišnji povratnik koji nije znao da vozači u Srbiji imaju običaj ignorirati pješačke prelaze.

“U Njemačkoj svaki auto stane da propusti pješaka. A meni je ovdje policajac koji je stajao u blizini doviknuo: ‘Sklanjaj se, budalo! Zašto nisi propustio auto?’”, uz smijeh priča Milan.

On se inače rijetko smije. Brat mu je izvršio samoubistvo dvije godine poslije povratka iz Njemačke. Imao je samo 16 godina.

“Izlaziš s prijateljima, ideš u školu, sve ti izgleda normalno, a onda u trenutku sve nestane i nađeš se ovdje. Neki ljudi puknu”, priča tiho Milan.

“Puno nas je ovdje, u naselju, iz Njemačke. U početku smo se sastajali i samo pričali o Njemačkoj i kako da se tamo vratimo. Onda se s vremenom navikneš”, nastavlja on. “Djevojke se udaju, rode djecu, momci počnu nešto da prodaju, fizikališu. Ali moj brat nije mogao da se navikne.”

Marija Denić, koordinatorica Centra za prava Romkinja, NVO-a sa sjedištem u Nišu, na jugu Srbije, kaže da mnogi mladi Romi povratnici pate od akutne depresije. “Izoliraju se, vrijeme provode sami ili u malim grupama, razgovaraju o povratku”, kaže ona.

Zorica Živojinović, koordinatorica programa u Grupi 484, kaže da su obično potrebni “mjeseci i godine” direktnog rada da bi se ovim mladim ljudima pomoglo da se uklope. Ali takav rad zahtijeva velika finansijska sredstva.

Nigdje ne pripadamo

Vlade Njemačke i Srbije i brojne nevladine organizacije u obje zemlje kroz različite projekte nude pomoć povratnicima, ali ta pomoć je vremenski ograničena zbog nedostatka sredstava. Osim toga, čini se da samo mali broj povratnika zna da takva vrsta pomoći postoji.

Njemačka i Srbija sarađuju u oblasti povratka samo do trenutka kada povratnici stignu u Srbiju. Nakon toga nema daljnje razmjene infomacija i zajedničkih baza podataka.

Ni Srbija ne raspolaže centralnom bazom podataka o povratnicima. Otuda se ne mogu svima dostaviti informacije o podršci koja im se nudi. Povratnicima je prepušteno da sami traže pomoć, dok u isto vrijeme pokušavaju pronaći posao i smještaj.

Zoran Panjković, iz Ministarstva za ljudska i manjinska prava Srbije, kaže da se država trudi da pomogne povratnicima i njihovoj djeci koliko je to u njenoj moći. Pomoć uključuje pojednostavljenu proceduru za upisivanje djece u škole, oslobađanje od taksi za nostrifikaciju dokumenata za korisnike socijalne pomoći i organiziranje časova jezika za djecu povratnika.

Međutim, ključno pitanje je novac. Za izvođenje dugoročnih programa reintegracije potrebno je mnogo više sredstava. Nažalost, vlade zemalja u tranziciji, kao što je Srbija, nemaju dovoljno sredstava ni za rješavanje problema već postojećih romskih zajednica, a kamoli za pomoć novopridošlima.

“Sredstva iz fondova EU-a namijenjena za integraciju povratnika nisu počela da pristižu, zbog toga što u Srbiji još nisu obavljena istraživanja na nivou čitave države kojima bi se procijenile socijalne potrebe, cijene stanovanja, školovanja i ostali troškovi”, kaže Panjković.

Povratnici se osjećaju napuštenim od obje domovine, i čini im se da ni jedna ni druga ne brinu šta će biti s njima. “Najteže je kada shvatite da zemlja koju ste doživljavali kao svoju želi da vas se riješi”, kaže Milan. “A zemlja u koju ste se vratili ima za vas samo jednu poruku: ‘Šta ćete ovdje? Ne trebate nam!’”

“Niko nas ne želi i nigdje ne pripadamo”, zaključuje on.

Ugovor o povratnicima

Jedinstveni sporazum o readmisiji, potpisan između Srbije i Evropske unije, stupio je na snagu 1. januara 2008. godine. Potpisivanje tog sporazuma bilo je jedan od uslova kako bi se Srbija našla na listi zemalja čiji građani neće morati posjedovati vize pri ulasku u zemlje Šengenskog sporazuma.

Romska naselja

Po riječima Marije Denić, iz NVO-a Centar za prava Romkinja, 80 posto povratnika u Srbiji živi u neformalnim romskim naseljima. U Srbiji ima oko 600 takvih naselja.

Deportacije

Elisabeth Riesel, advokatica koja od 1991. godine radi kao savjetnica za izbjeglice pri Crkvi Svetog križa u Berlinu, kaže da, po njemačkom zakonu, svaka osoba kojoj nije produžen boravak i kojoj su odbijene sve zakonske žalbe na tu odluku dobija od policije obavještenje da će biti deportirana nakon isteka roka za dobrovoljni odlazak. Ako takva osoba ne napusti zemlju u dostavljenom roku, policija ima pravo da je deportira. Nekada taj proces može trajati nekoliko sati, ali događa se da povratnici provedu u pritvoru i po nekoliko dana čekajući na deportaciju, dok se ne pribave potrebni dokumenti, ili dok se ne sakupi veća grupa za deportaciju.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: