{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Nevidljivost crnogorske LGBT populacije

S
1.11.2009. u 13:30
0
7
Nevidljivost crnogorske LGBT populacije
0
Nevidljivost crnogorske LGBT populacije
Nevidljivost homoseksualaca i lezbejki u javnom i društvenom životu dodatno usporava proces prevazilaženja homofobije u ovom konzervativnom društvu. O ovome pročitajte u tekstu koji je rezultat programa Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost, inicijative fondacija Robert Bosch i ERSTE, u saradnji sa Balkanskom istraživačkom mrežom, BIRN.
Mirko i Nenad bi najviše voljeli da zaborave noć u kojoj su ih podgorički policajci zatekli u parku u intimnom odnosu i odlučili da im održe lekciju, pretukavši ih i ostavivši u mraku bez odjeće. Posramljeni i nagi, improvizovali su način da što diskretnije stignu do kuće, a zatim se potrudili da zataškaju sve tragove ove „sramote“.

„Ovi momci su jednostavno zaključili da u Crnoj Gori ne postoji klima tolerancije, te da bi im bilo kakvo procesuiranje slučaja donijelo više štete nego koristi,“ prokomentarisao je Aleksandar-Saša Zeković, član Savjeta za građansku kontrolu policije, i istraživač kršenja ljudskih prava.

Kao jedan od malobrojnih ljudi koji su saznali za ovaj slučaj, Zeković je dobio potvrdu priče i iz policijskih izvora. „Imao sam sve što je bilo potrebno za pokretanje slučaja - osim onoga što je najvažnije, a to je saglasnost barem jedne od žrtava,“ dodao je on. Četiri godine nakon incidenta, nijedan od umiješanih policajaca nije pozvan na odgovornost. Javnost nikada nije saznala šta se dogodilo dvojici muškaraca koji su zbog sigurnosnih razloga ovdje morali biti predstavljeni pod lažnim imenima.

Zvanični podaci daju pogrešnu sliku

Mali broj registrovanih slučajeva homofobije u Crnoj Gori ne treba tumačiti kao znak tolerancije. Čak i kada prijave napad, žrtve homofobičnog nasilja najčešće izostavljaju dio priče koji se odnosi na diskriminaciju po osnovi seksualne orijentacije. Postojeći statistički podaci ne odražavaju stvarni nivo homofobije u društvu.

Dvadesetpetogodišnjem Ivanu (što nije njegovo pravo ime), studentu iz Podgorice, prije nekoliko godina je polomljena jagodična kost, dok je pokušavao da zaštiti svog tadašnjeg dečka. Dok ga je tukao, napadač je uzvikivao: „Pederčino, sve ćemo vas pobiti.“ Ivanovom partneru je probijena bubna opna. Obojica su završila u hitnoj pomoći, a napadač je pobjegao.

U bolnici ih je ispitao policijski inspektor. „Ispričali smo mu samo dio onoga što se dogodilo,“ sjeća se Ivan. „Pošto je padala kiša, rekli smo mu da nas je neki momak napao, jer mu nismo dali kišobran koji je htio da nam otme. “Ovo ostaje jedina zabilježena verzija događaja.

„Kod kuće sam rekao da mi je kost polomljena u diskoteci, u tuči koju nisam ja izazvao već sam se samo slučajno tu zatekao,“ objasnio je.

Drevni tabu

Patrijarhalna kultura u ovoj maloj zemlji sa svega 620.000 stanovnika proizvela je mentalitet koji veoma teško prihvata alternativne seksualne orijentacije. Mada je Crna Gora bila jedna od prvih država bivše Jugoslavije koje su dekriminalizovale homoseksualnost, što je učinjeno još 1977. godine, većina građana i dalje smatra da je homoseksualnost bolest.

„U Crnoj Gori postoji snažno ispoljena tradicionalna, patrijarhalna i plemenska svijest o mnogim društvenim pitanjima i fenomenima,“ objašnjava Srđan Vukadinović, profesor sociologije u Centru za socijalna društvena istraživanja.
„Zbog toga se promjene u strukturi društva dešavaju mnogo sporije nego u susjednim zemljama.“

Nema indicija da bi se ovakvi stavovi mogli promijeniti u skorije vreme. Društveni i politički lideri, zasad, uglavnom prećutkuju temu seksualne orijentacije, ili o njoj govore sa negativnim konotacijama, a mediji rijetko otvaraju teme koje su u vezi sa gej i lezbejskom zajednicom koja još nema lidera koji bi mogli javno artikulisati njihove zahtjeve.

Sredstvo ucjene

Pošto se alternativna seksualna orijentacija zbog zatvorenog mentaliteta krije od javnosti kao najveća tajna, homoseksualnost se često koristi kao sredstvo ucjene.

“Kada imate tradicionalni mentalitet, kao što je crnogorski, onda je biti okarakterisan kao homoseksualac nešto najnepoželjnije,“ kaže Zeković. U Crnoj Gori je lakše uništiti nečiju reputaciju navodima o homoseksualnosti, nego optužbama za korupciju ili kršenje zakona, dodaje on.

Zeković optužuje crnogorsku političku elitu da rutinski koristi homoseksualnost kao sredstvo diskreditacije rivala i protivnika. Isto se događa i van političkih krugova. Žrtve iz svih slojeva društva najčešće u javnosti ne otkrivaju homofibične aspekte ucjena koje trpe, ne bi li tako zaštitili privatnost u netolerantnom okruženju.

U avgustu ove godine, D. M. iz Podgorice je od svog sugrađanina homoseksualca iskamčio 100 eura u zamjenu za ćutanje o njegovoj seksualnoj orijentaciji. Međutim, kada je zatražio još 30 eura, žrtva je prijavila slučaj i D. M. je optužen za ucjenu. Ipak, još nije poznato da li će se žrtva pozvati i na diskriminaciju po osnovu seksualne orijentacije. Ukoliko to ne učini, još jedan slučaj homofobičnog nasilja će proći nezabilježen.

Slovenačko iskustvo

Na prvi pogled se čini da je gej zajednica u bivšoj jugoslovenskoj republici Sloveniji u znatno boljem položaju. Lezbejski, gej, biseksualni i transrodni pokret, LGBT, ovdje je aktivan već 25 godina, a pripadnici ove zajednice su zaštićeni antidiskriminacionim zakonima. Omogućena je i registracija istopolnih zajednica.

Ipak, kultura skrivanja je i dalje prisutna, a istraživanja pokazuju da čak 92 odsto Slovenaca koji su bili žrtve homofobičnog nasilja nikada to nisu prijavili. Jasna Magić iz projekta Povej naprej koji je posvećen anonimnom registrovanju slučajeva homofobičnog nasilja u Sloveniji, tvrdi da je internalizovana homofobija jedan od glavnih razloga zbog kojih pripadnici gej zajednice u Sloveniji minimalizuju ili čak negiraju zločine uperene protiv njih.
„Internalizovana homofobija znači da i sami u dubini duše vjerujemo da nešto sa nama nije u redu,“ kaže Jasna Magić. „Zbog toga opravdavamo zločine mržnje,“ objašnjava Jasna.

Sigurnije je biti nevidljiv

„Nevidljivost postaje glavna strategija preživljavanja LGBT osoba u sredinama koje im nijesu naklonjene,“ konstatuje Morten Kjaerum, direktor Evropske agencije za osnovna prava (FRA), u studiji objavljenoj u aprilu 2009. godine.

Ako je „strategija nevidljivosti“ i dalje prisutna, čak i u najtolerantnijim zemljama EU, kao što se tvrdi u studiji FRA, onda nije neobično to što je ista na Balkanu još izraženija. Homoseksualci i biseksualci u Crnoj Gori nastoje da ostanu neprimijećeni, te svoje susrete organizuju u strogoj privatnosti. Poznanstva se sklapaju prvenstveno putem Interneta ili se šire preko već postojeće mreže LGBT prijatelja.

Zvanične procjene o broju LGBT osoba u Crnoj Gori ne postoje, ali ako se prihvati nezvanična pretpostavka globalnih LGBT krugova da je 5 do 10 odsto bilo koje populacije biseksualno ili gej orijentisano , onda je vjerovatno da se broj LGBT osoba u Crnoj Gori može mjeriti desetinama hiljada.

Gej žurke u Crnoj Gori se obično organizuju u stanovima starijih, situiranih gej muškaraca. Pozivaju se samo odabrani prijatelji. „Kada ste pozvani na ovakve žurke na Zapadu, možete da povedete sa sobom bilo koga ko je dovoljno zabavan.

Međutim, u Podgorici se podrazumijeva da ćete dovesti gej muškarca koji je došao da nađe dečka,“ žali se dvadesetosmogodišnji Marko iz Podgorice.
Još jedan oblik gej socijalizacije su takozvane „cruising“ zone, obično u parkovima. Tu se susreću gej osobe, uglavnom noću, i stupaju u intimne odnose, najčešće bez prethodnog upoznavanja. LGBT zajednica je podijeljena povodom ovog pitanja.

Konzervativnije gej osobe ne odobravaju takvo ponašanje, ali drugi, poput Marka, smatraju da je ovaj aspekt crnogorske gej scene sličan onome koji se događa u Amsterdamu ili Barseloni. Razlika je u tome što su u tolerantnijim sredinama „cruising“ zone jedna od mnogih opcija za gej druženje. U Crnoj Gori je to jedna od malobrojnih prilika za pripadnike LGBT zajednice da se susretnu ne privlačeći na sebe neželjenu pažnju.

Još jedno mjesto gdje gej muškarci mogu ispoljavati svoju seksualnost jesu nudističke plaže, koje su zbog toga veoma popularne među pripadnicima gej zajednice preko ljeta. Marko kaže da su heteroseksualci koji posjećuju nudističke plaže „obično otvoreniji, pa su zbog toga i manje skandalizovani prizorima intime između dvije osobe istog pola“ nego što je to slučaj sa ostalim Crnogrocima, zbog čega su ovakve lokacije veoma popularne.

Sa izuzetkom parkova i plaža, pripadnici crnogorske LGBT zajednice izbjegavaju javna okupljanja. Neki tvrde da ne osjećaju potrebu da ispoljavaju svoju seksualnu orijentaciju na javnim mjestima. Slovenački profesor gej i lezbijskih studija Roman Kuhar, tvrdi da se stavovi poput ovih mogu tumačiti internalizovanom homofobijom. Heteroseksualci ne osjećaju takvu vrstu potrebe za privatnošću, primjećuje on. „Svaki put kada ugledate heteroseksualni par koji se drži za ruke, vidite znak njihove seksualne orijentacije,“ objašnjava Kuhar.

Strani virus

Odsustvo LGBT osoba iz javnog života omogućuje tradicionalistima da i dalje tvrde da homoseksualnost praktično ne postoji u Crnoj Gori ili da se radi o bolesti „uvezenoj“ sa Zapada. Takvi stavovi dobijaju potvrdu od crkvenih lidera. Homoseksualnost je „psihološka i emocionalna devijacija,“ izjavio je Gojko Perović, rektor Cetinjske bogoslovije.

Slični konzervativni stavovi se mogu čuti i u taboru psihijatara. Tako je u dnevniku Pobjeda od 11.01.2007. citirana izjava psihijatra Borislava Mitrića koji je homoseksualnost opisao kao „poremećaj osnovnih nagona“. Zeković kaže da je skandalozno to što ovakve izjave ne nailaze na reakciju od strane Mitrićevih kolega, koji bi mogli da ukažu na činjenicu da je Svjetska zdravstvena organizacija (WTO) još 1990. godine skinula homoseksualnost sa liste mentalnih oboljenja.

U zaostatku u odnosu na Kosovo i Makedoniju

Nesupjeh nekoliko pokušaja da se organizuju javna okupljanja i akcije može se objasniti upravo čvrstom riješenošću LGBT osoba da ostanu neprimijećene.
Korisnici foruma Montenegro-Gay su prošlog jula pokušali da organizuju nezvanično okupljanje u podgoričkom kafiću Greenwich. Mada je događaj dugo najavljivan kao prvo gej veče u Crnoj Gori, na kraju se pojavilo svega desetak ljudi.

„U bašti je bilo bar još dvadesetak gej osoba, mada je dogovor bio da sjednemo unutra,“ komentarisao je kasnije jedan od članova foruma, koji se pojavio u kafiću. „Nijesu imali hrabrosti da uđu i budu prepoznati.“

Jedina organizovana akcija protiv homofobije koja je ove godine izvedena u Crnoj Gori bilo je dijeljenje letaka u Podgorici 17. maja, povodom Svjetskog dana borbe protiv homofobije, u organizaciji omladinske asocijacije Juventas. Mada se sve dešavalo u nedjelju ujutru, kada su ulice poluprazne, događaj nije prošao bez homofobičnih reakcija. Prvo je jedna tinejdžerka pocijepala postere Juventasa sa zida, a onda je grupa mladića koji su odbili da uzmu flajere izvikivala uvrede iz daljine. Nakon što su pripadnici navijačke grupe „varvari“ zaprijetili da će napasti studente, planirane popodnevne aktivnosti su otkazane.

Miloš, student iz Podgorice, smatra da LGBT aktivizam u Crnoj Gori ne postoji zbog nedostatka motivacije. Crna Gora je jedina država u Evropi u kojoj ne postoji nijedna organizacija koja se bavi isključivo LGBT pravima. Čak i male, tradicionalne i zatvorene države poput Albanije, Bosne, Kosova i Makedonije imaju bar po jednu LGBT organizaciju.

Bjorn van Rozendal iz holandske LGBT organizacije COC, koja je finansirala Slobodnu dugu, jedinu LGBT organizaciju koja je ikada postojala u Crnoj Gori, sjeća se kako je koordinatorka ove organizacije „nestala 2006. godine zajedno sa novcem koji joj je bio dodiljeljen za LGBT projekte“. To je negativno uticalo na spremnost stranih LGBT organizacija da finansiraju ovakve grupe u Crnoj Gori.

“Kao Hrvatska prije 15 godina”

Marko Jurčić, iz organizacionog komiteta zagrebačke Parade ponosa, kaže da ga situacija u Crnoj Gori podsjeća na devedesete godine u Hrvatskoj. Ipak, strah od homofobije i stigmatizacije ne može opravdati sadašnje odsustvo bilo kakve akcije, dodaje on. On se sjeća gerilskih akcija u Hrvatskoj poslije rata, kada su anonimni LGBT aktivisti noću lijepili postere sa antihomofobičnim porukama.

Primjer Hrvatske pokazuje da je prevazilaženje homofobije dug i mukotrpan proces. Povećanje vidljivosti homoseksualaca može u početku izazvati još snažniju negativnu reakciju javnosti. U Hrvatskoj je LGBT pokret aktivan već 15 godina, ali napadi na homoseksualce se i dalje događaju, pa ih je od 2002. godine u Zagrebu registrovano preko 40. Godine 2009, trojica ljudi su napali dvadesetsedmogodišnjaka koji se vraćao sa Parade ponosa organizovane 13. juna i polomili mu nos. Mladić je prijavio slučaj policiji koja je putem medija pozvala svjedoke da pomognu istragu.

Gej osobe kao „teroristi”

Još jedan zabrinjavajući događaj u Hrvatskoj ove godine bila je odluka Hrvatske čiste stranke prava (HČSP) da organizuje zvanični Anti-Pride protest u isto vrijeme kada se održavala Parada ponosa. „Dobacivali su nam i pljuvali nas,“ sjeća se učesnik povorke Mića Tomić, po zanimanju pravoslavni sveštenik koji je odrastao u SAD.

Predsjednik Hrvatske čiste stranke prava, Josip Miljak, ostaje nepopustljiv. Homoseksualci „terorišu i nameću svoj stil života ostatku Hrvatske,“ izjavio je.
Ipak, u poređenju sa Crnom Gorom, hrvatski mediji pokazuju daleko više senzibiliteta kada su u pitanju prava LGBT populacije. Razlika je i u tome što jedan dio hrvatskih političara redovno šalje pisma podrške organizatorima Parade ponosa u Zagrebu. „Lijepo je što nam pišu, ali mi ćemo biti zadovoljni tek kada ih vidimo da marširaju sa nama u povorci,“ izjavio je Franko Dota, organizator zagrebačke Parade ponosa.

Jedina osoba koja je javno pozvala na organizovanje Parade ponosa u Crnoj Gori bio je srbijanski aktivista Atila Kovač. Kada je iznio takav predlog na crnogorskoj državnoj televiziji 2005. godine, ispred zgrade televizije su se okupili navijači koji su ga gađali kamenjem. Policija je privela tri osobe, ali niko nije krivično odgovarao.

Seksualna orijentacija se ne pominje eksplicitno u crnogorskom zakonodavstvu, ali, bar teorijski, prava seksualnih manjina su zaštićena Ustavom. Zakon o zabrani diskriminacije koji sadrži i stavke o zaštiti seksualnih manjina treba da bude usvojen do kraja godine. Pošto je ovaj zakon jedan od preduslova za slobodniji vizni režim, koji će olakšati putovanje u zemlje članice EU, parlament vjerovatno neće blokirati usvajanje predloga.

Međutim, usvajanje sličnog antidiskriminacionog zakona prošlog marta u Srbiji izazvalo je burne reakcije javnosti. Na zahtjev vjerskih zajednica, nacrt je u jednom trenutku bio povučen iz skupštinske procedure. Takođe, zakon nije smanjio broj homofobičnih napada. Štaviše, kako tvrde mediji u Srbiji, poslije zakazivanja Parade ponosa za 20. septembar, došlo je čak do povećanja broja takvih incidenata.

Zabilježeni su brojni napadi na gej klubove i pojedince, a Beograd je prekriven homofobičnim grafitima. Planirana parada je konačno otkazana nakon što je policija saopštila da ne može garantovati bezbjednost učesnika. Posljednja Parada ponosa u Srbiji, održana 2001. godine, izazvala je izuzetno nasilne reakcije, zbog čega je uslijedila pauza od osam godina.

Prošlogodišnji Queer festival u Sarajevu takođe je bio praćen nasilnim ispadima, uglavnom od strane islamskih ekstremista. Ne želeći da ovogodišnji festival u cjelosti otkažu, organizatori su odlučili da odustanu od javnih skupova i radionica i promovišu poruku tolerancije, koristeći bilborde, televizijske i novinske oglase.

Vizibilitet kao ključ promjene

I pored toga što, prema nalazima lokalnih istraživanja, samo osam odsto žrtava homofobičnog nasilja u Sloveniji prijavi zločin, čak i ovaj neveliki broj evidentiranih slučajeva privlači pažnju javnosti i pomaže da se postepeno mijenjaju stavovi društva u pogledu seksualnosti.

Kada je novinar i LGBT aktivista Mitja Blažić izašao da zapali cigaretu ispred ljubljanskog gay-friendly bara, u kojem je 25. juna organizovano književno veče u sklopu ljubljanske Pride nedjelje, napala su ga osmorica maskiranih ljudi. Kao posljedicu ovog incidenta ima tri kopče na glavi i trajno disfunkcionalan domali prst na desnoj ruci. Razlika između Mitje i dvojice crnogorskih momaka sa početka teksta je u tome što je slovenački novinar bez oklijevanja prijavio zločin mržnje. Postupak je u toku.

Zajedno sa svojim partnerom Mitja Blažić je 2006. godine pokrenuo sudski postupak, tvrdeći da je slovenački zakon o istopolnim zajednicama diskriminatoran kada se uporedi sa zakonom o braku heteroseksualaca. Ustavni sud Slovenije je 2. jula ove godine naložio parlamentu da u roku od šest mjeseci učini zakon o istopolnim bračnim zajednicama ravnopravnijim u poređenju sa pravima heteroseksualnih bračnih drugova. „Tačno je da diskriminacija seksualnih manjina dobija mnogo više medijske pažnje u Sloveniji nego u Crnoj Gori, ali to je plod 25 godina borbe,“ izjavila je Jasna Magić iz LGBT NVO Legebitra.

Ona smatra da je upravo vidljivost katalizator promjene: zajednica može prihvatiti neki fenomen jedino ako je u prilici da se konstantno susrijeće sa istim. Slovenački sociolog Roman Kuhar je sličnog mišljenja. Ako bi se LGBT pokret u Crnoj Gori aktivirao, mogao bi da ostvari rezultate koji su ostvareni u Sloveniji, i to za kraće vrijeme, s obzirom na to da su im „drugi već utabali stazu“. Ostaje da se vidi da li će LGBT zajednica Crne Gore prihvatiti ovaj savjet, te da li će, i kada, crnogorska javnost pristati na slobodan i otvoren dijalog o pitanjima seksualne orijentacije.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: