{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Institucije za odlaganje zaboravljenih ljudi

S
2.11.2009. u 13:40
0
4
Institucije za odlaganje zaboravljenih ljudi
0
Institucije za odlaganje zaboravljenih ljudi
Reforma previše sporo napreduje za ljude sa intelektualnim i mentalnim nedostacima u Bugarskoj, Rumuniji i Srbiji, gdje hronično zanemarivanje, loši higijenski uslovi, vezivanje i visoke doze lijekova kojima se kontrolira ponašanje i dalje čine dio svakodnevnice. O ovoj temi pročitajte u tekstu koji je rezultat programa Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost, inicijative fondacija Robert Bosch i ERSTE, u saradnji sa Balkanskom istraživačkom mrežom, BIRN.
Iz zapuštenog dvorišta čuje se vrištanje neke žene. Unutar ograđenog prostora nalazi se samo nekoliko baraka. Sa svakim učinjenim korakom vrisak postaje sve glasniji. Još desetak koraka i stigli smo do rupe u ogradi. Poslije još deset koraka našli smo se u samom paklu.

Vidimo ženu koja vrišti – bosonoga je, mršava, odjevena u pocijepanu odjeću. Pored nje je druga žena, koja nije u stanju da hoda pa se valja po zemlji. Prljavim rukama steže dva komadića hljeba. Jedna djevojka umače bajati komad hljeba u prljavu baru pored toaleta i jede. Niko ne obraća pažnju.

Vrijeme je ručka u Goren Čifliku, instituciji u istočnoj Bugarskoj u koju je smješteno 90 žena sa intelektualnim i mentalnim nedostacima. Nedavno je zgrada renovirana, ali mjesto užasa s barakama za “najteže slučajeve” ostalo je netaknuto. Ovaj dio ustanove je dobrio skriven; toliko dobro da upravnica regionalne direkcije za usluge socijalne zaštite kaže da ga nikada nije vidjela, i pored brojnih posjeta ovoj instituciji.

Ženama koje su ovdje smještene, a ima ih trideset, nije dozvoljeno da jedu sa ostalima. Umjesto toga, hrana im se daje kroz ogradu koja je obično zaključana, zbog čega ovaj prostor najviše liči na kavez.

Naše istraživanje, koje je najvećim dijelom obavljeno u institucijama za odrasle osobe sa intelektualnim i mentalnim nedostacima u Bugarskoj, Rumuniji i Srbiji, dovelo nas je do dokaza o kršenju ljudskih prava, nehumanom i ponižavajućem postupanju i zastrašujućem zanemarivanju. Istraživanje je pokazalo da je reforma na ovom polju sporadična i veoma spora, i da često zaobilazi upravo one koji su najugroženiji.

Bugarsku i Rumuniju, koje su članice Evropske unije od 2007. godine, i Srbiju, koja traži isti status, prati sumorna historija kada je u pitanju institucionalna njega i zaštita. Istraživanje je potvrdilo da ove zemlje i dalje zaostaju za međunarodnim standardima. Neadekvatne socijalne politike su dovele do problema s finansiranjem, što otežava pronalaženje kvalificiranog i dobro motiviranog osoblja. Kada su pacijenti u pitanju, kontrola se ovdje smatra važnijom od tretmana. Mnogi s vremenom fizički propadaju usljed dugotrajnog uzimanja visokih doza medikamenata. U ovim institucijama ima ljudi koji godinama nisu ustali iz svojih postelja, a i djeca najveći dio vremena provode vezana za krevet.

Ukoliko se situacija uskoro ne popravi, ove tri države bi mogle rizikovati dosta toga. Iz Evropske komisije je saopćeno da bi uplate preko Evropskog socijalnog fonda mogle biti obustavljene ako se ustanove ozbiljni nedostaci u funkcioniranju institucija u Bugarskoj i Rumuniji. Što se tiče Srbije, sve su brojniji glasovi koji insistiraju na tome da od zemalja, budućih kandidata, treba zahtijevati dosljednije poštivanje ljudskih prava. Međutim, u praksi, na takve primjere kršenja ljudskih prava Bruxelles obično gleda kroz prste.

Vezivanje ljudi lijekovima

U instituciji za odrasle osobe koje pate od mentalnih oboljenja u mjestu Radovec naišla sam na 76 neobično letargičnih muškaraca. Previše je ruku koje se tresu, ukočenih lica i teških pokreta. Odlučila sam da otkrijem razloge.

Radovec je malo selo u jugoistočnoj Bugarskoj. Kao i većina drugih sličnih institucija, i ustanova u ovom mjestu nalazi se u zabačenom i teško dostupnom dijelu zemlje. Praktično je nemoguće privući kvalificirano osoblje da radi ovdje.
U Radovecu sam se predstavila kao istraživač Helsinškog komiteta Bugarske (BHC), najuticajnije nevladine organizacije za ljudska prava u zemlji. Odlučila sam da tako prikupim podatke za istraživanje, jer prisustvo novinara institucije čini nervoznim.

Mada gotovo svi štićenici imaju dijagnozu šizofrenije, Radovec nema stalno zaposlenog psihijatra. Direktor institucije, Krajo Kraev, kaže da je najbliži psihijatar udaljen cijelih 50 kilometara i da ih posjećuje samo jednom mjesečno.
Prema kartonima koje smo imali prilike vidjeti, jedna od posljedica zanemarivanja je to što svi muškarci u Radovecu primaju istu terapiju, haloperidol. Direktor je to potvrdio. “Psihijatar je svim pacijentima prepisao haloperidol”, objašnjava. Kaže da u tome ne vidi ništa neobično.

Medicinski stručnjaci tvrde da haloperidol, antipsihotik starije generacije, izaziva veoma izražene neželjene efekte koji uključuju tardivnu diskineziju – nevoljne pokrete lica, šaka i stopala; akatiziju – nemogućnost mirovanja koja se manifestira pokretima ljuljanja naprijed i nazad; letargiju i pospanost.

Ljudi u Radovecu uzimaju haloperidol svakog dana, neki od njih već godinama. Dokumentacija pokazuje da su doze visoke i da se lijek daje bez saglasnosti pacijenata. Tako se osigurava da pacijenti budu mirni, a osoblje bezbrižno. Ali to također dovodi do pomućenja razuma i tjelesnih oštećenja.

“Ovo nije tretman, već daljinsko upravljanje ljudima”, izjavio je Krasimir Kunev, šef BHC-a. “Nikada nisam vidio tako izražene neželjene efekte.”

Dok naša posjeta traje, ljudi ili spavaju ili sjede u dvorištu ne radeći ništa. Jedan od njih je Hristo, star 32 godine, nekadašnji šahovski šampion, koji nam je opisao svoj tipičan dan: “Probudim se, doručkujem, onda dobijem pilule koje mi isisaju svu energiju, pa ponovo zaspim; probudim se, ručam, ali poslije ručka nam, hvala bogu, ne daju pilule pa mogu malo da igram šah; onda stiže večera, poslije ponovo dobijem pilule, od kojih se osjećam iscrpljeno, pa odmah idem da spavam.”

Pošto se ista vrsta tretmana primjenjuje na sve pacijente, postaje jasnije zašto se ćelija za izolaciju – jedna sićušna prostorija ispod stepeništa – praktično više ne koristi. Vezivanje ljudi lijekovima zamijenilo je nekadašnje vezivanje kaiševima.
Na iznijete primjedbe na terapiju koja se daje pacijentima direktor je odgovorio da će ispitati cijeli slučaj.

“Na ovakvim mjestima, osoblje de facto određuje i daje terapiju. Psihijatar nije tu da prati situaciju, pa mu osoblje govori kome je ‘potrebno’ više sedativa”, kaže Kunev. “U ovakvim institucijama, osoblje je po pravilu nekvalificirano i malobrojno. Otuda lako padaju u iskušenje da medicinski tretman pretvore u sredstvo kontrole ponašanja.”

Bugarski zvaničnici kažu da je velika udaljenost većine ustanova socijalnog staranja ključni uzrok manjka kvalificiranog osoblja. Također kažu da su odlučni da ovaj problem riješe.
Ljudi u Radovecu nisu jedini koji se visokim dozama lijekova vezuju za krevet. Isto se događa u Oborištu, ustanovi za odrasle osobe u koju je smješteno 98 štićenika, od kojih jedna trećina pati od mentalnih oboljenja.

Medicinska dokumentacija u Oborištu također otkriva raširenu upotrebu haloperidola. Mnogi pacijenti su već godinama na dozi od 9 mg dnevno. Profesor Toma Tomov, jedan od vodećih psihijatara, kaže da se tako velike doze mogu koristiti samo tokom kraćeg vremenskog perioda i za tretiranje akutnih stanja.

Profesor Tomov je pitao doktoricu koja u Oborištu radi kao psihijatrica s dijelom radnog vremena, zašto se tako velike doze lijeka rutinski daju ljudima kojima nisu potrebne. “Noću imamo samo jednog čuvara i jednu sestru, i prilično je jezivo”, odgovorila je ona.

Njen odgovor je potvrdio da se i ovdje ljudima daju prevelike doze potencijalno štetnog lijeka da bi se osigurao mir malobrojnom osoblju. Direktor institucije, Ilčo Goranov, brani takvu praksu objašnjavajući da “lijekove daje stručni ljekar” i kaže da nemaju namjeru mijenjati sadašnje doze.

Najmanje dobijaju oni kojima najviše treba

“Nailazili smo na slučajeve koji se mogu opisati kao mučenje – djecu vezanu za krevete, čovjeka koji je u krevetu proveo 11 godina”, obavijestio me je Eric Rosenthal, izvršni direktor Međunarodne organizacije za prava osoba s mentalnim nedostacima (Mental Disability Rights International, MDRI). “Ali, pravo pitanje je da li je takvom zlostavljanju učinjen kraj.”
Odgovor je negativan.

Godine 2007., MDRI, organizacija koja promovira ljudska prava na ovom polju, objavila je za Srbiju nepovoljan izvještaj, u kojem se naglašavaju raširena praksa vezivanja pacijenata i degradirajući tretman u ustanovama u ovoj zemlji.
Vlasti u Srbiji su ljutito odbacile ove optužbe i čini se da se i dalje nalaze u stanju potpunog poricanja. Kada smo zatražili komentar sadašnjeg stanja u ustanovama staranja, iz ministarstva nadležnog za socijalnu politiku su nam jednostavno proslijedili odgovor kojim je ministarstvo reagiralo na izvještaj MDRI-a za 2007. godinu.

Kada sam posjetila Kulinu, instituciju u jugoistočnoj Srbiji u kojoj boravi 500 odraslih osoba i djece sa intelektualnim i razvojnim nedostacima, mogli su se uočiti izvjesni znakovi napretka. Podignuta je atraktivna nova zgrada za “život uz podršku”. Tu je i novi sportski teren i dnevni boravak u kojem se djeca s nedostacima mogu igrati i crtati. Ali, kao što je slučaj s mnogim drugim institucijama ove vrste, i ovdje postoji paralelni svijet.

U dvospratnom paviljonu za nepokretne pacijente nema lifta. Na spratu, ljudi leže u mračnim, pretrpanim sobama. Nikada ih ne izvode napolje. Svaka sljedeća soba izgleda isto kao prethodna. Svuda vlada potpuna tišina.

Djeca s “teškim nedostacima” provode vrijeme nepokretno ležeći u krevetima – ponekad fizički sputana – ili vezana za stolice u sobama za dnevni boravak. Neki sjede na podu i ljuljaju se napred i nazad zbog nedostatka pažnje. Vidjela sam mnogo takve zaboravljene djece. Tinejdžeri koji vrijeme provode u krevetu izgledaju kao da nemaju više od četiri godine. Djeca u kolijevkama izgledaju strašno mršavo, noge i ruke su im atrofirale od nedostatka aktivnosti.

U većini institucija u Bugarskoj, Srbiji i Rumuniji, jedan od problema je što najmanje pomoći dobijaju oni kojima je ona najpotrebnija. Nije u pitanju samo nedostatak finansijskih i ljudskih resursa i dobre medicinske njege. U pitanju je odsustvo razumijevanja. Zbog toga najviše pate oni koji se nalaze u najtežem stanju.

U svim posjećenim institucijama, reforma je izvršena samo polovično. Većina ima po neku renoviranu zgradu i neku vrstu “prelazne ustanove” za manji broj štićenika. Ipak, stiče se utisak da su poboljšanja općih standarda njege, uvođenje terapija koje se neće svoditi na medikamente i razvoj programa koji će pripremati ljude za povratak u svijet još uvijek veoma daleko.

Čurug, institucija u Srbiji u koju je smješteno 206 muškaraca i žena s mentalnim oboljenjima, još jedan je primjer ustanove u kojoj reforme zaobilaze najugroženije grupe. Čurug čine tri paviljona, od kojih su dva renovirana. Treći paviljon, u koji su smješteni “najteži slučajevi”, nije renoviran. To je stara vojna zgrada s prljavim i prašnjavim sobama koje zaudaraju. Upravitelji kažu da pacijenti ovdje ne dobijaju nikakvu terapiju osim lijekova. Aktivnosti u dnevnom boravku su rezervirane za pacijente koji su “u boljem stanju”.

Isti je slučaj u ustanovi za žene s mentalnim oboljenjima u Svilengradu, u Bugarskoj. Udobna nova prelazna ustanova nalazi se odmah pored paviljona za nepokretne. Prvo što ćete osjetiti jeste smrad – miris podova i dušeka natopljenih urinom i izmetom, koji izaziva mučninu. Žene leže u pretrpanim sobama u kojima nema gotovo nikakvog namještaja. Jedna žena tiho plače. Leži u vlastitom izmetu.

Goren Čiflik, bugarska institucija koju smo predstavili na početku teksta, nudi možda najšokantniji primjer paralelnog svijeta. Manja nova zgrada namijenjena prelaznom smještaju, glavna zgrada, prazan novi paviljon i nekoliko baraka u užasnom stanju, u koje je zatvoreno trideset žena, nalaze se u istom dvorištu.
Direktor Stanislav Enčev ne planira da žene iz baraka prebaci u novi paviljon jer se plaši da će “sve upropastiti”. Misli da bi vlasti trebale osigurati sredstva da se napravi još jedan paviljon.

Međutim, Borislav Natov, lokalni gradonačelnik, kaže da općina ne može osigurati sredstva za to. “U budžetu nema dovoljno novca da se osiguraju normalni uslovi života za ove ljude”, kaže on.

Marija Čankova, šefica regionalne direkcije za usluge socijalne pomoći, obećava “hitne mjere”. Više puta je odlazila u Goren Čiflik, ali, kako kaže, do sada nije vidjela žene u starim barakama.

Ljiljanu sam našla u jednoj od baraka, prekrivenu muhama. Ovdje se nalazi od 1999. godine. Paralizirana je i leži u pozi skakavca. Koža na njenim nogama ima žutoplavu boju. Sa 62 godine, izgleda neuhranjeno, tijelo joj je zastrašujuće mršavo. “Da li ikada izlaze iz kreveta?”, upitala sam. Čistačica mi je uputila tužan osmijeh: “Obično sam ovdje sama sa 30 žena. Nema dovoljno vremena.”

Psihijatrijska bolnica Mocrea, u zapadnoj Rumuniji, još jedno je mjesto gdje se pomoć selektivno pruža samo nekim pacijentima. Od 160 pacijenata, njih 70 su hronično bolesni. Institucija je nedavno renovirana. Međutim, skoro polovina pacijenata su praktično zatvorenici koji vrijeme provode zaključani u svojim sobama. Izlazak pod nadzorom dozvoljava im se samo na 30 minuta za vrijeme ručka i 40 minuta za vrijeme šetnje. Lokalni psihijatar objašnjava da bi neki “mogli pobjeći”, dok su drugi “veoma agresivni”.

U jednoj drugoj rumunskoj instituciji, Gura Vaii, pacijenti čak nemaju pristup tekućoj vodi. Za 56 pacijenata, tuširanje se organizira jednom sedmično.
Unatoč brojnim obećanjima, rumunsko Ministarstvo zdravlja nikada nije odgovorilo na seriju pitanja o uslovima života u bolnicama Mocrea i Gura Vaii.
U bolnici Gura Vaii gotovo da nema nikakve njege. Dva dnevna boravka su zaključana i ne koriste se.

“Da li se ovdje radi bilo šta osim što se pacijentima daju lijekovi?”, upitala sam.
“Pa, napolju im puštamo muziku”, odgovorio je direktor, pokazujući na radio koji je treštao u dvorištu. Jednako šokantna je direktorova izjava da većina pacijenata u odjeljenju za hronične psihijatrijske slučajeve zapravo i nisu mentalno oboljeli, već pate od intelektualnih nedostataka, demencije, ili su jednostavno beskućnici. U dvorištu se ljuljaju naprijed i nazad i zure ispred sebe. Kada sam polazila, ni muzika se više nije čula.

Zločin bez kazne?

“Evropska komisija je sasvim svjesna aktuelnih problema u bugarskim i rumunskim institucijama”, glasio je odgovor koji sam dobila iz Evropske komisije na postavljena pitanja. “Uvijek ostaje mogućnost obustave uplata iz Evropskog socijalnog fonda u određenim slučajevima”, dodaje se u odgovoru.

Mada mnogi stručnjaci smatraju da EU treba zahtijevati od zemalja kandidata daleko bolje rezultate u oblasti zaštite ljudskih prava, Komisija je odbila komentirati takve tvrdnje.

“Bugarska i Rumunija doslovno uspijevaju da se izvuku sa ubistvom”, izjavio je Oliver Lewis, iz Centra za zastupanje mentalno oboljelih, međunarodne organizacije koja se bori za ljudska prava. “Ljudi su ovdje bili i nastavljaju da budu izloženi strašnom zanemarivanju i zlostavljanju.”

Laura Parker, koja je radila u Sofiji kao savjetnica Evropske komisije za socijalnu politiku prije nego što se Bugarska pridružila EU-u, izjavila je: “Jasno je da su odluke o proširenju Evropske unije bile prvenstveno politički motivirane [dok] ljudska prava jednostavno nisu jedan od prioriteta EU-a.”

Ona i njene kolege su “pokušali da prikažu stvarno stanje [...] ali dok su različiti zvaničnici Evropske komisije završili s redigiranjem, konačno usvojeni izvještaj više nije odgovarao situaciji na terenu”.

Daleko od očiju Bruxellesa i pažnje centralnih vlasti, institucije u koje se smještaju najugroženiji građani Bugarske, Rumunije i Srbije nastavljaju funkcionirati kao deponije za odlaganje zaboravljenih ljudi.

Groblje u Radovecu je metafora takvog zanemarivanja. Već pola stoljeća ova institucija ima vlastitu parcelu na groblju, gdje je na poljani zarasloj u travu sahranjeno na desetine njenih štićenika. Ipak, na groblju ima samo nekoliko njihovih spomenika. Anonimnost u smrti je logičan završetak života provedenog bez osnovnih ljudskih prava i bez identiteta.

Deinstitucionalizacija

Eksperti već godinama zagovaraju “deinstitucionalizaciju”. To podrazumijeva razvoj mreže za pružanje usluga na nivou lokalne zajednice, kao što su centri za dnevnu njegu i prihvatilišta, koji trebaju pomoći ljudima da izbjegnu smještanje u neku od institucija ili da se lakše uklope poslije izlaska. Međutim, prema navodima Inicijative za mentalno zdravlje Otvorenog društva, “nijedna od novih članica EU-a nema konkretne planove niti mehanizme finansiranja za razvoj mreže koja bi pružala alternativne usluge na nivou lokalne zajednice”.

Naprimjer, prema podacima bugarskog ministarstva nadležnog za socijalna pitanja, tokom 2009. godine, desetero ljudi je otpušteno iz institucija i smješteno u zaštićene kuće. Međutim, u isto vrijeme, 1.300 ljudi čeka na red da uđe u institucije. Helsinški komitet Bugarske ovu politiku opisuje kao “imitaciju deinstitucionalizacije”.

Ljudi u institucijama

3.700 u bugarskim institucijama za odrasle osobe sa intelektualnim i mentalnim nedostacima.
5.700 u institucijama u nadležnosti ministarstva za socijalna pitanja u Srbiji.
4.800 u trajnom smještaju u rumunskim bolnicama za mentalno oboljele.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: