Dvije decenije od smrti pjesnikinje Desanke Maksimović
Pored trulog panja kraj rječice grupa izviđača iz Beograda, uz zvuke gitare, pjeva Desankine stihove: "Čuj, reći ću ti svoju tajnu: ne ostavljaj me nikad samu, nikad samu kad neko svira“.
Nekoliko golobradih dječaka poskakuju ispod prozora da provire u staru učionicu sa skamijama, zelenom iskrzanom tablom, tučanom furunom u ćošku i učiteljovim stolom u kome su urezna imena učenika više generacija.
Prilegla Brankovina da pridrijema. Na uzvisini - između stare zgrade osnovne škole, pretvorene u muzej, i crkve koja bjelasa kroz lipovinu, vječni san sniva pjesnikinja "čudesnog dara", poeta "tananih osjećanja", zaljubljenik u svoj zavičaj - Desanka Maksimović.
"O, ne ostavljaj me nikad samu, nikad samu kad neko svira“, pjevala je pjesnikinja opijena ljepotom neke tople večeri. Ona, koja je toliko vjerovala u ljude, u nenadmašnu moć osjećanja nije sama ni ovdje, u Brankovini, pod starom lipom. Sa njom je sahranjen i u miru Božijem počiva i njen suprug Sergej Slastikov Kalužanin.
Skromnost je bila vrlina koja je krasila ličnost slavne srpske poetese. Skroman je i njen grob, zemljana humka obrasla travom, na njoj bronzana ploča sa ispisanim imenima supružnika "Desanka Maksimović 1898-1993. i Sergej Slastikov Kalužanin 1896-1976. godine“. Na ploči maketa pravoslavnog hrama u ruskom slitlu. I ništa više.
Pored groba klupa za one koji će tu predahnuti, odrecitovati neku Desankinu pjesmu, maštati o sreći i planirati budućnost. Okolo ukrasno žbunje i mnogo, mnogo raznobojnog cvijeća.
"Desanka je svakog ljeta, obično u avgustu, dolazila u svoju Brankovinu - gdje je provela djetinjstvo. Često je šetala okolnim selima i odlazila u mjesto svog rođenja - u selo Rabrovicu. Ona je krštena u ovom hramu, gdje joj je djed bio sveštenik. Voljeli su je svi - i seljaci i pjesnici - koji su ovdje slušali Desanku i napajali se inspiracijom za svoje pjesme“, priča sveštenik Dušan Patijarević.
Pjesnik i vlasnik Izdavačke kuće "Intelekta" iz Valjeva Aco Vidić srećan je što je dio života proživio uz pjesničku legendu ovog grada i bivše Jugoslavije.
"Njena skromnost i jednostavnost ne mogu se opisati riječima - to samo veliki pjesnici mogu reći stihovima koji na malom prostoru govore i više nego što se u prvi mah čini. Bila je spremna da u svakom trenutku pomogne bližnjima, ali i onim nepoznatim oko čije se glave vrzmao oreol poezije“, priča Vidić.
Sjeća se Aco kada je, sa suprugom Milicom šetajući Beogradom, došao na ideju da ode u stan slavne poetese i zamoli je da kod opštinskih vlasti Valjeva isposluje da mladi pjesnici i Književna omladina ovog grada dobiju svoj prostor.
"Primila nas je kao najrođenije, ispričala se kao sa starim poznanicima. Obećala je da će pomoći. Bila je već je u poznoj starosti, a mi smo bili srećni što nam je bar obećala, pa šta dalje bude. Prilikom prve posjete Valjevu, izlazeći iz automobila, gdje ju je dočekao predsjednik opštine Dušan Mihajlović, ugledala je mene, pozdravila i rekla predsjedniku: 'Sredite već jednom taj prostor da se mladi pjesnici imaju gdje okupljati'" - priča Vidić.
"I tako je Književna omladina Valjeva dobila svoje prostorije“, kaže Vidić o otkriva da je Desnaka jednom na susretima pjesnika u Brankovini, sjedeći na klupi pored parohijskog doma, onako tiho i nenametljivo rekla: “Željela bih da počivam ovdje u sjenci ovog drveta i molim vas da kosti mog muža prenesete iz Beograda da u ovom Božijem raju ne budem sama“.
Nedaleko od groba nalazi se i škola u kojoj je Desanka Maksimović učila prva slova, i to od svog oca učitelja. Sad je u njoj muzejska postavka posvećena pjesnikinji i njenom književnom djelu.
Najveće greške koje ljudi čine tokom seksa: Zbog njih ne postižete zadovoljstvo
Bingo City Centar se otvara sutra na Ilidži: Evo šta nudi novi tržni centar u Sarajevu
