Prekrasno sunčano popodne jednoga od prvih jesenjih dana godine 2000. Patrolni čamac Hrvatske ratne mornarice "glumi" predsjedničku jahtu, a malobrojni putnici na palubi - predsjednici Stjepan Mesić i Milan Kučan sa desetak suradnika - dobro raspoloženi nakon veoma prijateljskih razgovora (koji, istina, nisu približili stanovišta dviju strana...) uživaju u vožnji dubrovačkim akvatorijem i u spektakularnom pogledu na strmu obalu i slikovite otoke. U jednom trenutku predsjednik Kučan, kao u šali no ipak s namjerom da nastavi prethodnu diskusiju, dobaci: "Vidiš Stipe koliko mora i otoka ima Hrvatska; što bi značilo da Sloveniji dadete ono malo koliko nam fali da izađemo na otvoreni Jadran?". Kako sam stajao tik do predsjednika Mesića zapitam ga mogu li ja komentirati. Na njegov potvrdni mig obratim se slovenskom gostu: "Uz puno poštovanje, gospodine predsjedniče, jeste li slično pitanje postavili Talijanima? Oni, naime, imaju još puno više mora od Hrvatske - okruženi su vodom sa tri strane..."
"Problema" u stvarnosti uopće nema
Prošle su godine. Politika Republike Slovenije prema tzv. "problemu" Piranskog zaljeva pokazuje da naši susjedi nisu ništa zaboravili niti, nažalost, ništa naučili tijekom ovih proteklih godina. Prije svega treba reći da "problema" u stvarnosti uopće nema. Teza o nekakvom izlazu na otvoreno more (ovaj termin uopće ne postoji u međunarodnom pravu!) koja je svojevremeno lansirana kao probni balon ili veoma naivan pokušaj da se pokriju i gurnu u drugi plan mnoga neriješena pitanja između dvije države nastale raspadom SFRJ (kao što su dug Ljubljanske banke, nuklearna elektrana Krško, svojevrsna okupacija Svete Gere alias Trdinovog Vrha i još ponešto), a zatim tijekom vremena i uslijed internih međustranačkih prepucavanja u Sloveniji poprimila su karakter prvorazrednog, egzistencijalnog čak vitalnog pitanja za naciju - da bi danas dobila sasvim monstruozne proporcije i pretvorila se u običnu teritorijalnu revendikaciju, nastojanje da se državni teritorij proširi na račun susjedne zemlje, ali istovremeno i sredstvo pritisaka na Hrvatsku, pa čak ucjenjivanja oko njene kandidature za članstvo u euro-atlantskim integracijama. Odmah treba reći da su i reakcije u Hrvatskoj, prije svega u javnosti, a ponekad i u medijima često bile neodmjerene i pomagale da se dolijeva ulje na vatru.
Idemo redom, dio po dio cijele te zavrzlame. Kao što je općenito vrlo dobro poznato, sjeverni dio Jadrana postepeno se sužava, sve dok negdje malo južnije od 45°30' sjeverne širine ukupna širina mora padne ispod 24 morske milje koliko iznose s jedne strane hrvatsko teritorijalno more, a s druge strane talijansko. Na toj točci nestaje otvoreno more, a dalje na sjever srazmjerno se sužavaju i pojasevi teritorijalnog mora ove dvije zemlje. Slovenija, naravno, ima svoj dio istočne obale Jadrana, relativno malen ali ipak s lukom Koper, gradovima Izola, Piran, Portorož i dovoljan da se ne može ubrajati u tzv. land-locked countries, dakle zemlje koje uopće nemaju morske obale. Dragi bog je nekim zemljama dao puno mora, nekima malo, a nekima ni malo; neke opet imaju planine, druge ne; pojedine imaju i jedno i drugo, dok neke nemaju ništa od toga - pa opet dobro i sretno žive... A što, dakle, Slovenija traži u konkretnom slučaju? Prije svega - neposrednu vezu svojeg teritorijalnog mora s otvorenim morem (tzv. "izlaz"). Što bi time dobila? Apsolutno ništa što već nema! Već je Konvencijom o otvorenom moru (Ženeva 1958.), a pogotovo novom Konvencijom UN o pravu mora iz 1982. svim zemljama (pa i onima koje su land-locked!) zagarantirano pravo slobodne plovidbe, ono što bismo mogli nazvati pristup ili - da upotrijebim termin iz Konvencije 1982: prolazak - otvorenom moru, korištenje luka i sve ono što ti međunarodnopravni instrumenti predviđaju. Hrvatska je čak ponudila da se takav status dodatno pojača posebnim međunarodnim garancijama (iako to uopće nije potrebno uz Konvenciju koja je već stupila na snagu!), no Slovenija nije prihvatila ni tu ponudu. U istom kontekstu je sljedeća stavka na listi slovenskih potraživanja - Piranski zaljev (ili Savudrijska Vala kako ga rado zovemo u Hrvatskoj, valjda da bismo bolje podvukli hrvatski karakter barem polovice tog vodenog prostranstva...) na koji Slovenija u cijelosti polaže pravo. Osnovni razlog tom zahtjevu bez precedenta je nada, da bi se slovensko teritorijalno more na taj način bar malo približilo žarko željenoj točci gdje počinje plava pučina otvorenog mora, na žalost Slovenaca - još uvijek ne dovoljno, jer se taj zaljev nalazi dobrih petnaestak milja sjeveroistočno od najbliže točke do koje seže otvoreno more, tako da nikakav "inženjering" oko podjele tog zaljeva ne bi Sloveniji omogućio dodir njezinih teritorijalnih voda sa otvorenim morem. Osim toga u međunarodnom pravu postoje davno ustaljeni (i novom Konvencijom jasno kodificirani) principi razgraničenja na moru, pa nema primjera da jedna država ima obalu, a da prvi metri mora pred tom obalom već pripadaju nekoj drugoj državi. Drugi razlog je sigurno i pravo ribarenja. Interes slovenskih ribara da love na prostoru cijelog Zaljeva ili i šire sigurno je također jedan od motiva, ali to se pitanje može riješiti puno lakše, brže i jednostavnije odgovarajućim ugovorima (uz odgovarajuću naknadu - kako je to uobičajeno). Zbog toga je u slovenskoj međunarodnopravnoj "kuhinji" lansiran recept o tzv. koridoru, uskom traku mora koji bi također pripao Sloveniji i spajao "slovensko" teritorijalno more (čitaj - Piranski zaljev od rta Savudrija u Republici Hrvatskoj!) s otvorenim morem, ali kroz hrvatsko teritorijalno more! Hrvatska, naravno, nije spremna odstupiti dio svog teritorija niti akvatorija, jer za takav "poklon" ne postoje apsolutno nikakvi razlozi. Ako na hrvatskoj strani ima grijeha onda je to nesumnjivo pogrešan stav u samom početku razgovora o razgraničenju na moru da se prema Sloveniji "pokaže dobra volja". Nisu pomogla uvjeravanja nekih vrhunskih stručnjaka za pravo mora i iskusnih diplomata da u međunarodnom pravu nema "dobre volje", već se treba držati slova zakona, odnosno Konvencije. Ovako, svaka popustljivost samo je ohrabrivala neosnovane apetite druge strane.
Ne treba zaboraviti ni nekoliko tekstova na ovu temu. Često citirano Mišljenje br.3 Badinterove komisije - da će granice bivših republika SFRJ postati granice novih država prihvatile su i Hrvatska i Slovenija, jednako tako i princip da stanje na dan 25.6.1991. bude kriterij za utvrđivanje delimitacije teritorija. Problem je što se dvije države ne slažu oko toga kakvo je bilo stanje na taj važni datum. Iako se u tekstu Mišljenja uopće ne spominje granica na moru, nema sumnje da se ono može i treba primijeniti i u tom pogledu. Drugi važan dokument je Memorandum Republike Slovenije od 7.4.1993., pa zatim tri slovenska teksta upućena tijekom 1999., te jedan Non-paper hrvatske strane. Nije mi moguće u ovom tekstu ulaziti u analizu ovih dokumenata, ali zainteresirane upućujem na izvanrednu knjigu prof. Vladimira Iblera "Međunarodno pravo mora i Hrvatska" (Barbat, Zagreb 2001.) u kome se nalaze i integralni tekstovi najvažnijih konvencija. I zatim valja spomenuti tzv. sporazum Drnovšek-Račan na koji se slovenska strana uporno poziva. Delegacije dvije zemlje razmatrale su pitanje razgraničenja u Piranskom zaljevu (opet bez sudjelovanja stručnjaka za pravo mora, barem na hrvatskoj strani!!) i usuglasile jedan tekst koji su parafirali voditelji delegacija u prisutnosti premijera Ivice Račana i dr. Janeza Drnovšeka, no tekst sporazuma nije nikada bio potpisan, a Hrvatski sabor odbio ga je razmatrati - prema tome taj sporazum pravno uopće ne postoji (ne treba biti veliki stručnjak za međunarodno pravo da se zna što znači paraf na jednom nacrtu sporazuma: samo potvrda da je nacrt tehnički korektno napisan, prepisan ili preveden, bez ulaženja u njegov sadržaj).
Slovenski slučaj - opasan presedan za buduće kandidate
Malo-pomalo stvari su se zakomplicirale. Nekoliko metara od hrvatsko-slovenske granice (ali s hrvatske strane) na lijevoj obali rijeke Dragonje jedan lokalni ridikul (ne isključujem da je u tome imao ohrabrenje i pomoć određenih političkih faktora s druge strane granice) izvjesio je na svojoj kući slovensku zastavu i natpis "Tudi tukaj je Slovenija". Kada to nije izazvalo željeni efekt počeo je prelaziti rijeku nekoliko metara niže od propisanog prijelaza i na sve moguće načine izazivati incidente. Temperatura se dizala i na jednoj i na drugoj strani. Novinari, stručnjaci i "stručnjaci" dokazivali su da je njihova država u pravu i nastojali mobilizirati podršku inozemnih faktora i autoriteta. U Hrvatskoj su se čuli apeli za bojkot slovenskih proizvoda, inače veoma prisutnih na policama trgovina, pogotovo onih koje drže slovenske firme; u Sloveniji su bile organizirane ankete po kojima je Hrvatska bila najnesimpatičnija država. "Nećemo ići na skijanje u Sloveniju!" (odnosno na ljetovanje u Hrvatsku) - bio je sljedeći korak. Slovenija sada više ne traži samo proširenje svojeg akvatorija, već dovodi u pitanje čitavu granicu prema svom istočnom susjedu. Hrvatska je planirala početkom travnja 2009. postati punopravna članica NATO saveza, a do konca ove godine završiti pregovore o pristupanju Europskoj uniji. Tijekom veljače, međutim, Slovenija je odjednom ustvrdila da dokumentacija koju je Hrvatska dostavila Europskoj komisiji sadrži elemente kojima se prejudicira granica između dvije zemlje i odlučila blokirati postupak u čitavom nizu poglavlja. Onda se desila jedna apsurdna politička vratolomija: u općoj psihozi "obračuna s Hrvatskom" slovenski je parlament bio na najboljem putu da izglasa i blokadu prijema Hrvatske u NATO (što bi s jedne strane bilo nedosljedno, jer je Slovenija - kao i sve druge članice saveza - već ranije glasala za prijem Hrvatske, ali s druge ipak donekle logično, jer su uvjeti za prijem u EU i u NATO gotovo potpuno jednaki...). No, tada se slovenski premijer Borut Pahor očigledno našao u vrlo neugodnoj situaciji, jer je najvjerojatnije "veliki brat" u Savezu dao do znanja da ne želi blokadu daljem širenju NATO-a, pa je trebalo brže-bolje sniziti temperaturu i omogućiti nastavak procedure. U tom smislu i predsjednik Slovenije i premijer apeliraju na stanovništvo da ne potpisuju apel za referendum, a vlada i Državni zbor daju izjave da će sve učiniti da do njega ne dođe... To ipak nije pošlo sasvim za rukom, jer je jedna mala, izvanparlamentarna stranka uspjela lansirati inicijativu da se o članstvu Hrvatske u NATO-u održi referendum; bez obzira hoće li do toga i doći ili ne, zakonski rok za prikupljanje glasova po svoj prilici će onemogućiti planirani prijem Hrvatske (a najvjerojatnije i Albanije koja je "kolateralna žrtva" okolnosti) na slijedećem summitu Saveza u travnju. A u Sloveniji nema utvrđenog minimuma birača koji trebaju glasati da bi referendum dobio pravnu snagu - odluka većine, kakva god ona bila, poštuje se kao važeća. Jasno je, da se rješavanje otvorenih bilateralnih pitanja mora odvojiti od tretmana pregovora za članstvo u međunarodnim organizacijama i savezima (takvih je slučajeva bilo posljednjih godina u Europi), no to sigurno jednako vrijedi za EU kao i za NATO. Slovenski slučaj mogao bi predstavljati vrlo nezgodan i opasan presedan za buduće kandidate.
Ponuđeno "političko", a ne pravno rješenje
Kuda dalje, kako izaći iz ćorsokaka, na koji način se izvući iz spirale eskalacije?
Postoje, razumije se, brojni mehanizmi mirnog rješavanja sporova među državama - pregovori i konsultacije, dobre usluge, istražna povjerenstva, posredovanje, mirenje, izravnanje, arbitraža, sudsko rješavanje, te rješavanje u okvirima međunarodnih organizacija. I jedna i druga strana već u ranoj fazi izjasnile su se u prilog takvog pristupa. Problem je, međutim, u tome što se ne mogu složiti o formuli koju bi trebalo primijeniti. Hrvatska je spremna izaći pred Međunarodni sud pravde u Haagu i prihvatiti presudu zasnovanu na važećem međunarodnom pravu, dok Slovenija - nesumnjivo svjesna slabosti svoje pravne pozicije - zahtijeva neku vrstu posredovanja ili vjerojatnije mirenja, koncilijacije, dakle postupka u kojem treća strana ima pravo podnošenja prijedloga i formula za konkretno rješenje spora, ne na temelju prava, već ex aequo et bono, po načelu pravednosti (dok posrednik, medijator pruža samo tehničku uslugu prenošenja poruka, uspostavljanja kontakta, ustupanja prostora za pregovore itd.). Jasno je da načelo pravednosti nije niti može biti u suprotnosti s međunarodnim pravom, a primjenjuje se prvenstveno od strane međunarodnih sudskih tijela kao dopuna u slučajevima koji nisu uopće ili nisu dostatno pokriveni međunarodnim ugovorima ili multilateralnim sporazumima.
Razgraničenje na moru, detaljno regulirano suvremenom konvencijom, danas zaista ne spada u tu kategoriju. Ovdje moram skrenuti pažnju na opasnost da pozivanje u pomoć trećega (ili trećih) - kao što bi na primjer bilo tročlano tijelo Europske komisije o kojem je ovih dana bilo riječi - pojača pritisak međunarodne zajednice na slovensku stranu zbog sasvim neuobičajene i neprihvatljive blokade Hrvatske, a istovremeno i na Hrvatsku u nastojanju da je pod svaku cijenu navede da prihvati neko ponuđeno ("političko", a ne pravno) rješenje koje ima za cilj samo da problem skine s vrata međunarodne zajednice (i nekom samozvanom guruu donese još jedan trofej uspješnog medijatora ili miritelja - takvih je bio ne mali broj za vrijeme ratnih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije!) ne vodeći puno računa o pravim interesima jedne i druge strane u sporu.
Kako "osvojiti" cijeli plavi Jadran?
Hrvatska i Slovenija veoma su dugo kroz historiju koegzistirale na praktički istom geopolitičkom prostoru, dva naroda dijelila su dobro i zlo, nikada nisu ratovali jedni protiv drugih (sve do sada - dodaju cinici!), a često su se i zajedno odupirali osvajačima. Nema nikakve sumnje da postoje brojni i krupni interesi da surađuju i pomažu se i danas, a svakako i sutra; interesi neusporedivo vredniji i krupniji od bilo kakvih zadjevica koje su iskrsle posljednjih nekoliko godina. I u tome nam ne treba nikakav posrednik, miritelj ni arbitar, a vrlo vjerojatno ni međunarodni sud. Sve što je potrebno je malo strpljenja i tolerancije i s jedne i s druge strane, svjesni napor da se strasti stave pod kontrolu, da se ne dolijeva ulje na vatru, da se izbjegavaju ekstremistički potezi i incidenti, da se razmišlja kako susjedu pomoći, a ne - kako mu napakostiti ! Za početak, bilo bi dobro intenzivirati dijaloge stručnjaka (ne samo za pravo mora i granice, već i za ribolov, očuvanje okoliša, za poljoprivredu i gospodarstvo uopće, za borbu protiv organiziranog kriminala i svih drugih problema - pravih problema - koji muče i jednu i drugu državu...), intenzivirati i dalje razvijati prekograničnu suradnju, pa naravno - i dijaloge političara. A ako ovih nekoliko otvorenih pitanja koja su posljednjih godina dobila sasvim neopravdane dimenzije ne uspijemo ni tako riješiti, treba ih gurnuti u ladicu na neodređeno vrijeme (jer o njihovom rješavanju gotovo ništa ne ovisi), tretirati ih kao onaj čuveni casus belli između kraljevstava Lilliputa i Blefuscu što ga je veliki satiričar Swift iskarikirao u "Guliverovim putovanjima": mora li se jaje otvarati na oštrijem ili na zaobljenijem kraju...
A ako takav pristup ipak ne bude moguć, sklon sam podržati mišljenje koje se u Hrvatskoj sve češće čuje: za nas su članstvo u EU i u NATO savezu dugogodišnji prioritet i potpuno jednako važni. Ako netko od "ključnih faktora" smatra da ne ispunjavamo uvjete za bilo koju od ovih dviju formacija - ništa strašno. Mi ćemo nastaviti provoditi potrebne reforme i demokratske procese - ne zbog Europe ili bilo koga drugog, već zbog nas samih i neophodnog napretka naše zemlje. A u obje integracije ući ćemo sigurno, prije ili kasnije, ali - istovremeno! Ne samo stoga što su uvjeti za članstvo praktički istovjetni, već prije svega zato što ne želimo dozvoliti da nas bilo tko - bio malen ili velik - ucjenjuje, da manipulira našom zemljom i hrvatskim narodom, njegovim interesima i njegovom budućnošću. A i Slovenija će, nakon što si je u cijeloj ovoj priči već zabila autogol, sigurno shvatiti da ima autentičan, dugoročan interes da sa susjednom Hrvatskom razvija dobre, prijateljske odnose, štoviše da joj maksimalno pomogne da što prije postane punopravna članica i Europske unije i NATO-a, te na taj način "osvoji" ne samo djelić jednog malog zaljeva već cijeli plavi Jadran!
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
