{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Ratna sjećanja Tarika i Faruka Šabanovića u New York Timesu

16.7.2013. u 18:44
100
9
Ratna sjećanja Tarika i Faruka Šabanovića u New York Timesu
100
Ratna sjećanja Tarika i Faruka Šabanovića u New York Timesu
Sarajevo (Foto: Klix.ba)
Roger Cohen, poznati kolumnista New York Timesa i nekadašnji izvještač tog lista iz rata u Bosni i Hercegovini, svoju novu kolumnu posvetio je liječenju rana u našoj zemlji. Šesnaest godina nakon posljednje posjete BiH, Cohena su u Sarajevu dočekali mir i tišina.
"Nakon što sam završio svoju knjigu o krvavom raspadu Jugoslavije, nisam se mogao vratiti u BiH 16 godina, nisam se mogao suočiti sa još jednom balkanskom lekcijom iz historije ili neznanjem dobronamjernih ljudi", piše Cohen i dodaje kako je dobro vratiti se, kako planine oko Sarajeva više nisu sinonim smrti, a putovanje njima više nije neizvjesno.

Suvenirnice u Sarajevu dobro posluju prodajući mape grada iz vremena opsade, grupe Japanaca guraju se u turističkim autobusima, a ljudi se žale na lošu vlast, korupciju, arhitekturu, političke stranke koje još uvijek vuku etničke linije, nezaposlenost, nefunkcionalan pravosudni sistem...

"Dobro je slušati o svemu ovome a da vam se stan ne trese od granata koje padaju po pustim ulicama u kojima su životi odsječeni baš kao i udovi", navodi kolumnista New York Timesa.

Kroz razgovor sa braćom Tarikom i Farukom Šabanovićem Cohen se prisjeća ratnih vremena.

"Bio sam u školi. Imao sam ruksak s likom Mickeya Mousea. Čekali smo da zvoni pa da idemo kući kad sam začuo granatu. Rat je trajao već 18 mjeseci, tako da smo znali šta treba da radimo i odmah smo se bacili na pod", ispričao je Tarik. "Kad sam se pridigao ispred mene je bio prijatelj iz razreda. Nije imao desno oko. Pogledao sam desno i vidio Sahira Kapu, bio je ranjen u desnu ruku. Pogledao sam lijevo, gdje je bio moj najbolji prijatelj Vedad Kujkanović, koji je živio u mojoj zgradi. Bio je raznesen u komade. Onda sam pogledao na mjesto gdje je bila učiteljica Fatima Gunić. Njena glava je bila na stolu, a tabla iza nje je bila sva u rupama. Njena kosa se vidjela iz rupa".

Tarik je tada pobjegao. U blizini svog doma sreo je Faruka, koji je tada još uvijek hodao. Faruk ga je ponio u stan. Kasnije su vidjeli Vedadovu majku u suzama. Na dječakovom tijelu nije mogla pronaći mjesto koje bi mogla poljubiti dok se opraštala od njega. Jedino što je ostalo nakon što je ta srpska granata udarila u učionicu bili su njegovi zubi, piše Cohen.

U kasnijem razgovoru sa Farukom Šabanovićem, sarajevskim režiserom i producentom, Cohen se prisjeća 1995. godine kada je u bolnici Koševo pronašao mladića u svojim dvadesetim. Faruk je ostao nepokretan nakon što ga je pogodio snajper, a za to vrijeme vojnik Ujedinjenih nacija samo je gledao i nije učinio ništa.

"Ta zapadnjačka paraliza podržala je genocid nad bosanskim muslimanima i dovela do Srebrenice", piše Cohen nakon čijeg teksta je Faruk prebačen na liječenje u New York. Nakon svijeća i tame u Sarajevu letio je iznad Manhattana. Ležao je u medicinskom centru Maimonides u Brooklynu uz veliki prozor prema Manhattanu, kao sa razglednice sa tornjevima blizancima.

"Onda su mi doktori rekli da više nikad neću moći hodati i cijeli grad mi se smračio", prisjetio se Šabanović. Potom se vratio u BiH, studirao, zaljubio se, oženio, razveo, počeo praviti muzičke spotove i reklame. Želio je napraviti film kojim će ispričati svoju priču.

Prošle godine Faruk je, nakon napornog šestomjesečnog vježbanja, uspio stajati 30 sekundi. Bilo je to prvi put nakon 17 godina da stoji na svojim nogama.

"Ja se na neki način sve vrijeme borim protiv nade. Uvijek mi je bivalo teško kad se ponadam nečemu", priznao je objasnivši da ga zanimaju ljepota i mir, a ne rat.

Njegov film "Ptice kao mi" govori o pticama koje putuju daleko, ali na kraju otkriju da životna tajna koju traže po svijetu leži u njima samima.

Šabanović je za taj posao 2010. godine angažovao dva Srbina s Pala. Mnogo su pričali o ratu. Kasnije je jedan od njih poginuo u saobraćajnoj nesreći. Na sahrani na Palama su se mogli čuti i komentari kako je pogriješio što je radio s muslimanima.

Ipak, život se nastavlja. Ljudi vjeruju, čak i kad im je potrebno 17 godina da stoje 30 sekundi. Svaki čin ozdravljenja je dobrodošao.

"Zapošljavanje momaka s druge strane bilo je velika pobjeda", kaže Tarik.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: