{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Neopjevani heroji Srebrenice: Operacije ranjenika bez anestezije

15.7.2013. u 17:27
1
18
Neopjevani heroji Srebrenice: Operacije ranjenika bez anestezije
1
Neopjevani heroji Srebrenice: Operacije ranjenika bez anestezije
Mala grupa ljekara iz srebreničke bolnice bila je prisiljena vršiti operacije na teškim ranjenicima bez anestezije.
Prije neka dva mjeseca ležala sam na stolu u prijemnoj ambulanti Klinike za torakalnu hirurgiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, trudeći se svim silama da se ne onesvijestim. Za to vrijeme, visoki hirurg strogog izgleda pipao je prostor između mojih rebara, tražeći mjesto na kojem će napraviti rez. S obzirom na to da mi je plućno krilo bilo djelimično kolabiralo, morao je izvršiti drenažu kako bih opet mogla normalno disati.

Pretvarala sam se da sve to junački podnosim, a zapravo sam bila jako uplašena.

Samo nekoliko minuta ranije, stigla sam u ambulantu sa dijagnosticiranim sponatnim pneumotoraksom – tj. puknućem plućne maramice - koji je iziskivao hitan, ali, kako mi rekoše, rutinski hirurški zahvat.

Ali, ako pitate pacijente, oni će vam reći da nijedan hirurški zahvat nikad nije dovoljno mali ili rutinski ako se vrši na njima.

Hirurg koji je trebao izvršiti takav zahvat na meni zvao se Ilijaz Pilav. Njegovo ime mi je zvučalo odnekud poznato, ali nikako se nisam mogla sjetiti gdje sam ga čula. U tom trenutku, dr. Pilav reče da je našao pravo mjesto na kojem će napraviti rez.

"Ali… Ali, prvo ćete mi dati lokalnu anesteziju, je li tako?“, zamucala sam, bezuspješno pokušavajući da prikrijem paniku u glasu. Nisam bila baš oduševljena mogućnošću da me neko reže bez anestezije.

Na to se dr. Pilav glasno nasmijao i rekao: "Naravno da hoću, pa nije više 1992.!".

Isprva nisam shvatila zašto spominje godinu u kojoj je počeo rat u Bosni i Hercegovini, ali onda mi je medicinski tehničar s ponosom saopštio ko je, zapravo, moj doktor – čuveni ratni hirurg iz bolnice u Srebrenici koji je obavio hiljade operacija u ovom gradu za vrijeme rata, od toga veliki broj bez anestezije.

Moj strah od tako jednostavnog hirurškog zahvata mora da je bio jako smiješan čovjeku sa njegovim iskustvom. Ali ako je i bilo tako, on to ničim nije pokazao, na čemu sam mu, onako posramljena, bila jako zahvalna.

Dok je dr. Pilav ubrizgavao lokalni anestetik u prostor između mojih rebara, odjednom sam se sjetila zašto mi je njegovo ime zvučalo poznato. On je jedan od glavnih protagonista knjige koju sam pročitala prije nekoliko godina, dok sam izvještavala sa haškog suđenja ratnom komandantu Srebrenice, Naseru Oriću.

To je bila knjiga "Ratna bolnica: Istinita priča o hirurgiji i preživljavanju", objavljena 2003. godine, koju je napisala Sheri Fink, američka doktorica i novinarka, i dobitnica Pulitzerove nagrade. To je, ujedno, i jedna je od najboljih knjiga koje sam pročitala o Srebrenici. Sjećam se da je nisam mogla ispustiti iz ruku sve dok je nisam pročitala, opčinjena hrabrošću i izdržljivošću male grupe lokalnih ljekara – od kojih nijedan nije bio hirurg – koji su, zajedno sa 50.000 muškaraca, žena i djece, bili zatočeni u ovoj istočnobosanskoj enklavi od proljeća 1992. do ljeta 1995. godine.

Jedan od njih bio je i Ilijaz Pilav, koji je na početku rata bio 28-godišnji ljekar opšte prakse, da bi u ljeto 1993. godine postao ratni hirurg i ključna osoba u srebreničkoj bolnici.

U Srebrenici je bio sve vrijeme opsade i u tom periodu je obavio oko 3.500 operacija.

Za razliku od drugih knjiga o Srebrenici, koje se uglavnom bave masakrom više od 7.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka koji su počinile snage bosanskih Srba nakon zauzimanja ove enklave u julu 1995., knjiga Sheri Fink je priča o Srebrenici iz perspektive ljekara koji su se tokom opsade suočavali sa najvećim mogućim profesionalnim, etičkim i ličnim izazovima.

Većina medicinskog osoblja napustila je Srebrenicu na samom početku rata. Od prvobitnih 45 ljekara, farmakologa i zubara, na kraju ih je u ovom gradu ostalo samo četvero. Kasnije im se pridružila i jedna doktorica iz Bratunca, i jedna koja je tek bila završila studij medicine.

U ljeto 1992., jedan od tih ljekara, dr. Nijaz Džanić, je ubijen. Preostalih pet – Ilijaz Pilav, Avdo Hasanović, Fatima Dautbašić, Branka Stanić i Ejub Alić – morali su na svojim plećima iznijeti sav teret brige o 50.000 ljudi u opkoljenom gradu.

Izazovi sa kojima su se ovi ljekari suočavali nisu bili samo srednjevjekovni uslovi kakvi su vladali u srebreničkoj bolnici na početku rata - nedostatak medicinskog i sanitarnog materijala, operativni zahvati bez anestezije i osnovnih hirurških instrumenata – već i njihovo vlastito neiskustvo.

Oni su se morali nositi sa ogromnim brojem pacijenata koji su dolazili sa ranama od gelera, metaka i nagaznih mina. Onih dana kada je granatiranje sa srpskih položaja oko Srebrenice bilo posebno intenzivno, bilo je nemoguće sve ranjenike smjestiti u bolnicu, pa su mnogi ležali u hodnicima. U to vrijeme, ljekari i medicinsko osoblje radili su danima bez prestanka – nisu čak pravili pauzu ni da odspavaju, istuširaju se, obriju, ili presvuku.

Ono što je ljekarima posebno teško padalo bila je činjenica da su operacije vršili bez anestezije, koje u bolnici nije bilo u prvih nekoliko mjeseci rata. Bili su svjesni da time, zapravo, pacijente izlažu strašnom mučenju, iako nisu imali izbora i to su činili uz njihov pristanak.

"Ako moram izdvojiti najgore iskustvo iz tog perioda, onda su to operacije koje sam obavljao bez anestezije“, rekao mi je nedavno dr. Pilav.

"Morao sam razgovarati sa ranjenicima koje sam operisao i moliti ih da izdrže bol još malo, a pri tome sam bio svjestan da ni sam to ne bih mogao izdržati".

U avgustu 1992., srebrenički ljekari dobili su prijeko potrebnu pomoć - ambiciozni mladi hirurg, dr. Nedret Mujkanović, stigao je u Srebrenicu iz Tuzle. Kako bi pomogao svojim opkoljenim kolegama, sedam dana se pješice probijao kroz minska polja i neprijateljske linije, noseći ruksak sa osnovnom hirurškom opremom i medicinskim materijalom.

Dr. Mujkanović je vrlo brzo stekao status heroja. Prema nekim izvještajima, obavio je više od 1.300 operacija u samo osam mjeseci koliko je proveo u Srebrenici. Kasnije je odlikovan i Zlatnim ljiljanom, najvećim priznanjem Armije Bosne i Hercegovine.

Nekoliko mjeseci nakon početka rata, u Srebrenicu su stigli prvi volonteri iz međunarodne organizacije Ljekari bez granica, MSF, donijevši sa sobom prijeko potrebni medicinski materijal, ali ne i anestetike. Dr. Pilav kaže da su oni stigli tek nekoliko mjeseci kasnije, u drugom konvoju.

Predstavnici MSF-a bili su šokirani kad su vidjeli u kakvim uslovima rade lokalni ljekari i činili su sve što su mogli kako bi se stanje bar donekle popravilo - od dostave medicinskog i sanitetskog materijala i opreme, do obučavanja lokalnog osoblja, uključujući i dr. Pilava.

Vremenom su se uslovi u srebreničkoj bolnici znatno poboljšali.

„I dalje nismo imali struje i često smo morali improvizovati, ali situacija je barem postala podnošljiva“, rekao mi je dr. Pilav. „Na početku rata nismo imali apsolutno ništa, ali zahvaljujući MSF-u sada smo imali bar nešto sanitetskog materijala, nešto lijekova, i kakvu-takvu anesteziju.“

U ljeto 1995., granatiranje sa srpskih položaja oko Srebrenice se intenziviralo, pa je i sama bolnica postala meta napada. Ali do tada su se ljekari već toliko bili navikli na granatiranje da su prilikom operacija jedva na to obraćali pažnju.

Jednom prilikom, dr. Pilav je operisao pacijenta sa ranama na rukama i licu nastalim uslijed eksplozije, i sa puknućem glavne arterije u nadlaktici. U tom trenutku, jaka detonacija zatresla je salu za operacije i prozori su se razbili u paramparčad. Ali hirurg se nije ni pomjerio – ruke su mu i dalje bile u rani, a u njima je još uvijek držao iglu. Čim se prašina slegla, nastavio je sa operacijom kao da se ništa nije desilo.

Kada je postalo jasno da će srpske snage zauzeti Srebrenicu, dr. Pilav i ostali lokalni ljekari i medicinsko osoblje odlučili su se pridružiti hiljadama Bošnjaka iz opkoljene enklave u pokušaju da se probiju kroz neprijateljske linije i stignu do teritorije pod kontrolom bosanske vlade, udaljene nekih stotinjak kilometara od Srebrenice.

Sa samo nekoliko stotina komada oružja i fizički slabi nakon trogodišnje opsade, muškarci su se pet dana probijali kroz gusto pošumljena brda, trpeći nepodnošljivu vrućinu. Pri tome su bili izloženi artiljerijskim napadima sa srpskih položaja, neprijateljskim zasjedama, halucinogenom plinu i minskim poljima, kroz koja su morali prolaziti noću.

Dr. Pilav nikad neće zaboraviti prolazak kroz ta minska polja i jauke povrijeđenih koji su do njega dopirali iz tame, a kojima nije mogao pomoći.

Prema procjeni bosanskih vlasti, broj muškaraca i dječaka koji su se pokušali probiti kroz neprijateljske linije kreće se između 12.000 i 15.000, ali tačan broj se možda nikada neće znati.

Na kraju, od svih onih koji su 11. jula krenuli u proboj iz Srebrenice, samo njih 3.500 stiglo je na slobodnu teritoriju 16. jula. Ostali su ili zarobljeni i ubijeni, ili su ostali izgubljeni u šumi nakon pada Srebrenice. Neki od njih su se uspjeli probiti do Tuzle nekoliko sedmica kasnije, neki su uhvaćeni, a neki su se sami predali.

Dr. Pilav i većina njegovih kolega iz bolnice koji su s njim krenuli na ovaj put, takozvani Marš smrti, bili su među onima koji su stigli u Tuzlu 16. jula.

Nakon rata, ovaj hirurg je htio učiniti nešto čime bi odao počast prijateljima i rodbini koji su izgubili život u proboju do Tuzle, te je 2005. godine pokrenuo ideju da se organizira Marš mira.

Svakog jula, hiljade ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine i inozemstva pješice prelaze put od Tuzle do Srebrenice, krećući se istom rutom kao i Bošnjaci koji su se 1995. probili na slobodnu teritoriju, samo u obrnutom smjeru. Na kraju puta, svi oni se 11. jula okupe u Potočarima kako bi prisustvovali ukopu žrtava srebreničkog genocida.

U Potočarima su ove godine ukopani ostaci 409 osoba, uključujući jedno novorođenče i 44 maloljetna dječaka. Tako je na ovom mezarju sada sahranjeno ukupno 6.066 žrtava.

49-godišnji Pilav do sada je učestvovao u Maršu mira tri puta, ali iz zdravstvenih razloga to više nije u mogućnosti činiti.

Ipak, kao i svake godine, i ovog 11. jula bio je u Potočarima kako bi odao počast žrtvama.

„Ja, kao i većina onih koji su preživjeli genocid, mjerim vrijeme od 11. jula jedne do 11. jula naredne godine. I ne postoji nijedno drugo mjesto na ovom svijetu na kojem bih mogao biti taj dan, osim u Srebrenici“, kaže on.

Pilav je sada šef odjela Klinike za torakalnu hirurgiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, i poštuju ga ne samo radne kolege, već i pacijenti.

U vrijeme dok sam još bila njegov pacijent, vidjela sam da se iza njegove stroge pojave krije vrlo blaga i odmjerena osoba, sa odličnim smislom za humor.

Da nisam pročitala „Ratnu bolnicu“, nikad ne bih ni pretpostavila da je ovaj čovjek vidio više ljudskog bola i patnje nego ijedna osoba koju znam. Jedino što ga odaje je izraz lica koji se promijeni kad god se spomene Srebrenica. Tada postaje ozbiljan, a oči mu potamne.

Iako sada živi u Sarajevu, kaže da je duhom uvijek u Srebrenici.

„Ratna bolnica“ završava pismom koje je dr. Pilav poslao autorici knjige Sheri Fink 2002. godine, u kojem kaže da „iako je rat završen, još ga nosim u sebi i živim s njegovim posljedicama. Rat je završen, ali vrijeme nije izbrisalo patnju, nije ju čak ni umanjilo“.

Pitam ga da li se išta promijenilo od vremena kada je to napisao i da li je pronašao mir u proteklih 11 godina.

„Jedina razlika između onog što sam tad napisao i sadašnjosti je to što sam možda, na neki način, naučio da živim s tim“, odgovorio je. „Ne, nisam otupio, nego sam uspostavio neku vrstu duhovne ravnoteže između onog što je bilo i što nosim u sebi i života koji sada živim. Kao da postojim u nekom nadnaravnom prostoru između ova dva svijeta koja se nikako ne mogu spojiti, a u isto vrijeme se nikako ne žele i ne mogu razdvojiti. A oba ta svijeta su moja".

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: