FOTO / "Samo nek ne puca!" je krik za promjenama u bolesnom društvu
Najbolnije teme bh. društva na pozorišnim daskama
Glumci Alen Muratović, Džana Pinjo, Sanin Milavić, Edhem Husić, Ajla Cabrera, Elma Ahmetović, Mirza Dervišević i Adnan Goro radili su u, kako kažu, paklenom ritmu.
"Ova predstava je svojevrsna politička satira s elementima farsičnog i grotesknog. Ona pokušava otvoriti jedan novi diskurs kada se govori o našoj bolnoj bliskoj prošlosti, s vrlo jasnim ironijskim sadržajem koji na momente ima crnohumornu komponentu, a na određenim mjestima nas itekako upita da li je stvarnost koju živimo za nas uopće prihvatljiva. Predstava je u tom smislu kompoziciono vrlo zanimljiva, a posebno je bitan njen muzički aspekt, koji potpisuje Audio InFunktion, i koji uz dokumentarni i ono što je verbalni sloj predstave tvori vrlo zanimljivu audio-muzičku komponentu predstave. Na likovno-scenskom planu se vide elementi konstruktivizma, koje su osmislili koreografi Tanja i Stjepan Roš, uz kostime Lejle Hodžić", izjavio je na konferenciji za medije Mustafić.
"Kada prođe 10 godina, a ništa se nije dogodilo u razvoju jedne zemlje, društva, generacije, sociolozi to zovu praznom epohom. Mi živimo duplo prazno i ova predstava najbolje je sažeta u svom naslovu - samo nek ne puca. Nama je kriterij dobrog i kvalitetnog života da se ne puca. U tom smislu ovu predstavu treba shvatiti kao generacijski bunt, krik, vapaj da se stvari moraju i mogu promijeniti. Ona nema nikakav sentiment ni melanholiju prema prošlim vremenima, već se počnete preispitivati, ako je tada sve bilo krasno i melanholično, kako je moguće da je sada sve disharmonično i pakleno. Predstava nema ambiciju da nudi odgovore, već da učini da se zapitamo, promijenimo neke utvrđene istine, stereotipe u društvu", kaže režiser.
Problemi koji se "guraju pod tepih"
Dramaturg Segor Hadžagić smatra da mi nismo šovinističko društvo već smo, zbog ludačke košulje, kako zovu Dejtonski mirovni sporazum, prinuđeni da igramo i šovinizam i nacionalizam i homofobiju - sve ono što čini bolesno društvo.
Glumica Elma Ahmetović je rad na predstavi doživjela kao lagan, inspirativan i izuzetno koristan jer ju je potakao na nova razmišljanja i želju da promijeni stvari. Priznaje da bi voljela raditi još ovakvih predstava. Njen kolega Sanin Milavić istakao je na konferenciji za medije da je želio raditi ovakvu vrstu predstave jer predstavlja glas onih koji se ne čuju.
"Bio bih sretan i ponosan kada bi ljudi koji gledaju ovu predstavu gledali na taj način. Divno je raditi domaći komad koji je napisao čovjek koji shvata u čemu mi to živimo, sa ljudima koji su apsolutno svjesni košmara u kojem živimo i koji pritom nisu pesimistični u odnosu na našu budućnost jer pesimizam je nešto što nam se u medijima stalno nameće, mišljenja, baš kao i instant odgovori. Mi takve stvari nemamo, mi smo tu da bismo živjeli, radili, i da bi nam svima bilo bolje. Meni je nakon ovog procesa bilo bolje", priznaje Milavić.
Obaveza pozorišta je da govori o "prljavštini društva"
O vizuelnom dijelu predstave govorila je kostimografkinja Lejla Hodžić te otkrila da su kostim i scenografija stilizirani i imaju elemente ruske avangarde i konstruktivizma, ali da su savremeni, crveni, crni i bijeli, i da je napravljena razlika između kostima onih koji dolaze iz Evropske unije i onih iz BiH.
"Mi je radimo jer imamo nadu, nada ne smije iščeznuti, prostor umjetnosti je prostor nade, prostor humanizma je prostor nade i sve dok se ljudi nadaju, imaju svoje snove, priželjkuju neko bolje i sretnije društvo, mi smo živi. Postoji mnogo primjera ljudi koji marljivo rade i na svom mikroplanu čine sve da im život bude lijep i smislen. Mi u pozorištu imamo obavezu govoriti o stvarima za koje mislimo da su deformitet, nakaznost, prljavština... U pozorištu, otkako je svijeta i vijeka, tim stvarima se možete rugati, na to podrigivati, prditi, koristiti sva sredstva kojima želite da kažete da ne prihvatate nešto što se nameće kao opće mišljenje. Kod nas postoji veliki potencijal za jedno normalno društvo i savremen život u 21. stoljeću. Takvi pojedinci su na prvi pogled možda utišani i čine manjinu, ali manjina pokreće stvari", uvjeren je Mustafić.
