"Priča Senade Alimanović je sevdah, njen muž je zvijezda, a ona je gurnuta ustranu"

Mnogi velikani sevdalinke nisu više s nama. Šta će biti kad jednog dana ne bude ove starije generacije muzičara koji njeguju sevdah? Jesu li Damir Imamović, Amira Medunjanin, Vanja Muhović, Divanhana... dovoljno jaki da se izbore za sevdalinku?

Sevdah mora biti živa umjetnost, inače nema nikakvog smisla. Sigurno neće svaka generacija napraviti pomak u sevdahu kao muzičko-poetskoj umjetnosti, niti će to uraditi svaki pojedinac/ka. Neki pjevači su transformativni, neki su epigoni, ali odigraju svoju važnu ulogu u određenom periodu. Mislim da je vrlo nefer prema svima nama koji se danas bavimo sevdahom da se naš rad ocjenjuje sub specie aeternitatis nakon samo nekoliko CD-ova. Recimo, meni je ovo tek osma godina profesionalnog bavljenja muzikom. To je premalo da bi se uopšte moglo zaključiti nešto dugoročnije.

Obožavam pozorište. Uvijek mu volim biti blizu, na bilo koji način, bilo kao gledalac bilo profesionalno. Veliko mi je zadovoljstvo da posljednjih nekoliko godina radim sve više muzike za pozorište. To me izvodi iz osvojene sigurnosti na nesiguran teren, a jedino tako se uči. Trenutno privodimo kraju rad na “Tajni džema od malina” Karima Zaimovića, u režiji Selme Spahić. Mislim da je to trenutno jedan od najvažnijih pozorišnih projekata u okolini i silno sam uzbuđen zbog toga.

S Amerom Kapetanovićem Vas veže dugogodišnje prijateljstvo i saradnja. Amer Vas fotografiše za svaku priliku, a uradio je i spot za "Hajriju". Kolike su njegove zasluge u promociji svega onoga što radite?

Imam ogromnu sreću da mi je najbolji drug tako dobar fotograf, a i da se u posljednje vrijeme ovako uspješno zainteresirao za video. To je razlog zašto još od prvih mojih koncerata (uz Imranu Kapetanović i Almina Zrnu) sve što radim prati dobra fotografija. Živimo u doba slike. Na svaku pjesmu se obrati pažnja tek ako se ona može gledati. Od Amera, ali i od Imrane Kapetanović, sam mnogo naučio o fotografiji i njenim mogućnostima i nemilice koristim njihovu naklonost i prijateljstvo.

Muzika vam je omogućila da posjetite mnoge zemlje i mjesta. Gdje ste se posebno dobro osjećali?

Radna putovanja, putovanja radi turneja, koncerata, proba, predstava i drugih poslova, možda su najgluplji način da posjetiš neko mjesto. Odeš nakratko, sve vrijeme radiš kao konj i slabo šta stigneš vidjeti. Dobra strana cijele priče su ljudi koje upoznaješ masovno. Moj se svijet zato sastoji od predivnih ljudi sa kojima me češće spaja Skype nego zajednička trpeza. Ako vam treba nešto flashy: Japan je bio neponovljiv, potpuno me rasturio. Amerika je bila magična i nesnosno privlačna. Berlin će me još vidjeti (smijeh).

Šta radite kad ne svirate i ne proučavate muziku?

Ja sam vam prilično dosadan lik. Kao klinac sam studirao filozofiju i vjerovao da će muzika biti moja vječna druga ljubav, hobi. Onda sam hobi pretvorio u posao i već godinama nemam koncept slobodnog vremena. Moram početi heklati.

I za kraj bih voljela čuti vaš komentar na nagrade koje je na Berlinaleu dobio film Danisa Tanovića "Epizoda u životu berača željeza". Dok jedni hvale Danisa i bh. kinematografiju uopšte govoreći: "Kad Bosanac želi da pogleda dobar film, on ga snimi", drugi kažu da je to sramota i kritika bh. društvu koje je dozvolilo da se situacija koja je bila povod za film desi i da se i slične stvari i dalje dešavaju. Šta Vi mislite o svemu tome?

Mislim da je to veliki uspjeh isključivo Danisa Tanovića i njegove produkcijske ekipe. Ne bih govorio o međunarodnim uspjesima naših umjetnika u kontekstu nacionalnog ponosa i sličnih gluposti kojih su ovih dana puni mediji. Muka mi je od licemjerstva javnosti i političara koji sve uspjehe ljudi kao što je Tanović pripisuju sebi ili nekoj apstraktnoj zajednici, a neuspjehe samo i isključivo umjetnicima kao pojedincima.

Ova nagrada dolazi u veoma teško vrijeme za kulturu. U cijeloj BiH vlada atmosfera ukidanja kulture: budžeti se krate bez ikakvog kriterija, niko i ne pomišlja na stimulaciju kulturne proizvodnje, nemamo kina, pozorište je na prosjačkom štapu, ukidaju se i postojeće institucije... Ne smijemo dopustiti da opet u javnosti prođe ta blesava zamjena teza: naš film dobio nagradu = super nam je kinematografija.

Ali, ima nešto u cijeloj priči o Tanovićevom filmu što je dugoročno još značajnije, a to je perspektiva za koju mi je, između ostalog, sevdah izoštrio čula: šta se dešava sa ženom u cijeloj priči o filmu?! Povod za Tanovićev rad je užasna sudbina jedne žene (Senade Alimanović, op. a.), međutim, ona u javnoj percepciji ovih dana biva potpuno gurnuta ustranu, a njen muž je postao tema: naslovnica, analiza, zabrinutosti, glavni junak Berlina i slično. Ona je, iako okidač za cijelu priču, ostala potpuno na margini. Njena priča je sevdah.