{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Samotni život izbjegličke porodice Sulejmanović u selu Brgule

1.4.2014. u 14:55
87
69
Samotni život izbjegličke porodice Sulejmanović u selu Brgule
87
Jedanaestogodišnja Azemina Sulejmanović je jedino dijete u selu Brgule u središnjoj Bosni. Ona živi u seoskom Domu kulture, u jednoj prostoriji s betonskim podom koju dijeli sa svojim roditeljima, izbjeglicama iz Srebrenice. Ta prostorija nema ni kuhinju, ni kupatilo.
Ova porodica u Brgulama živi od Azemininog rođenja, ali u selu nema nikog s kim bi se djevojčica mogla igrati. Osim Sulejmanovića, u Brgulama živi tek nekoliko starijih srpskih porodica.

Najbliža škola udaljena je 15 kilometara, ali Azemina na nastavu odlazi rijetko, jer su njeni roditelji isuviše siromašni da bi kupili automobil ili joj platili prijevoz do škole.

Sulejmanovići su samo jedna od brojnih interno raseljenih porodica koje od rata naovamo sele iz jednog mjesta u drugo, u potrazi za boljim životom i mjestom u kojem bi se mogli skrasiti.

Azeminini roditelji, Mujo i Hata Sulejmanović, Bošnjaci su iz Srebrenice, grada u istočnoj Bosni kojeg su snage bosanskih Srba zauzele u julu 1995. godine i u kojem je ubijeno više od 7.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.

Mujo Sulejmanović je nekoliko mjeseci proveo u zatvoreničkom logoru Šljivovica u Srbiji, na osnovu čega danas prima mjesečnu nadoknadu u iznosu 200 Konvertibilnih maraka. Za ovu porodicu to je jedini redovan izvor prihoda.

Mnogi Srebreničani su 1996. godine uselili u kuće u predgrađima Sarajeva koje su bosanski Srbi napustili tokom masovnog iseljavanja nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Mujo i Hata Sulejmanović su se upoznali i vjenčali u ratu. I oni su utočište pronašli u jednoj napuštenoj kući u Vogošći, u kojoj su boravili dok njen vlasnik nije zatražio povrat imovine.

Nakon toga su otišli u Vareš i tamo čuli da se smještaj može naći u napuštenim kućama u okolnim selima.


Ubrzo su bili primorani napustiti i kuću u Brgulama u kojoj su našli privremeni smještaj, te su dobili odobrenje lokalnih vlasti da se nastane u seoskom Domu kulture.

Da su Sulejmanovići ostali u Sarajevu, vjerovatno bi bolje prošli, jer bi zajedno sa ostalim izbjeglicama iz Srebrenice lakše riješili svoje stambeno pitanje. Međutim, odlaskom u Brgule njihove šanse da trajno riješe svoj problem postale su mnogo manje.

Sulejmanovići trenutno žive u velikom siromaštvu i sanjaju o povratku u Srebrenicu. Iako su im mnoge političke stranke obećavale komad zemlje ili bar privremeni smještaj u Srebrenici, obećanja nikad nisu ispunjena. Sada u svoj grad odlaze samo u vrijeme izbora, da glasaju.

"Moja najveća želja je da imam kuću. Nije važno kolika je, samo da ima kupatilo, zbog ovog djeteta. Šta drugo čovjeku treba?“, kaže Mujo Sulejmanović dok sjedi na starom kauču pored svoje kćerke u prostoriji u kojoj živi cijela porodica.

"Azemina često kaže: ‘Dragi Bože, hoću li ja ikad imati kupatilo’“, dodaje Mujo, gledajući u svoju kćer.

"Ako Bog da, imat će“, odgovara njegova supruga Fata, dok ubacuje drva u malu peć.

Hata Sulejmanović kaže da naknada koju prima njen muž pokrije tek nešto više od jedne kese s namirnicama. Kako bi zaradili koji dinar više, Sulejmanovići beru ljekovito bilje na livadama i u šumama oko Brgula, suše ga i prodaju.

"Moramo se boriti da zaradimo koru hljeba“, kaže Hata. „Kad je Azemina bila mala, Mujo bi je stavio na ramena i brao bi bilje. Svako ljeto naberemo nekoliko stotina kilograma, ali to ne bude mnogo kada bilje osušimo. Suho bilje prodamo jednom čovjeku i zaradimo približno 20 maraka.“

"Pomažemo i pri košenju i skupljanju sijena, pa i tako nešto zaradimo“, dodaje ona.

Kad je Azemina trebala poći u školu, u selo je počeo dolaziti učitelj iz Breze, Fadil Kadrić, jer je i najbliža škola bila predaleko da bi je djevojčica mogla redovno pohađati. Kadrić je svaki dan prelazio 40 km kako bi podučavao Azeminu u improvizovanoj učionici u drugom dijelu Doma kulture, u kojem nema ni struje ni vode.

Kadrić je u Brgule dolazio i ljeti i zimi, čak i po nevremenu, i nikad nije dozvolio da Azemina propusti više od dva dana nastave. Kako nije bila naviknuta na nepoznate ljude, Azemina se teško privikla na časove i isprva je bila veoma povučena.

"Početak je bio težak i za mene“, kaže Kadrić. "Prvi sam put bio u situaciji da imam samo jednog učenika. Mislim da to nigdje nema. To je, naprosto, improvizacija, kreativnost učenika i učitelja“, kaže on.

Na jednom zidu nekadašnje učionice nalazi se mala tabla, a na suprotnom peć na drva. Nekada su zidovi učionice bili prekriveni Azemininim crtežima, a danas u ovoj prostoriji Sulejmanovići suše ljekovito bilje koje prikupe.

Azemina sada ide u peti razred, ali najbliža škola je u Varešu. Vozač koji dolazi po djecu iz obližnjih sela često zaobiđe Brgule, navodeći kao razlog loše puteve.

"Vozač mi je jednom rekao da je bolje da izgubim dan škole nego život“, kaže Azemina. Kako Azemina u školu ne ide redovno, nema ni stalni krug prijatelja, a drugi đaci je često zadirkuju zbog njenog izolovanog života.

Odnosi između Sulejmanovića i njihovih komšija Srba su prilično zategnuti. Neki ih obilaze za bajrame, a Sulejmanovići njih za njihove vjerske praznike. Prilikom tih susreta, često krene priča o ratu.

"Jednom su nam uoči neke slave rekli da odemo iz sela na dva, tri dana“, kaže Mujo. "Rekli su da će se piti i da bi moglo biti problema u selu. Ali mi nemamo kud i nismo otišli“, dodaje on.

Uskoro bi mogao doći trenutak kada će se Sulejmanovići morati spakovati i otići iz Brgula. Nedavno im je uručen nalog za iseljenje, jer vlasti žele renovirati Dom kulture.

Mujo kaže da ne zna gdje bi se sad mogli skrasiti.

"Selim već 20 godina“, kaže on. "Ovo dijete je jedini razlog zbog kojeg se nisam ubio. Da nije nje, već bi me našli mrtvog u šumi. Ali zbog nje moram živjeti".

Ovaj članak je nastao u okviru projekta Priče iz tranzicije, koji finansira Ambasada Kraljevine Norveške u Sarajevu. Projekat zajednički realiziraju Institute for War and Peace Reporting, IWPR, Centar za savremenu umjetnost Sarajevo, SCCA Pro.ba i eFM Studentski radio. Autorica teksta je Minela Jašar, fotografije su djelo Sanje Vrzić, a video Ajdina Kambera.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: