{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Ratno siroče spava na gradilištu u Tuzli

17.4.2012. u 09:30
13
0
Ratno siroče spava na gradilištu u Tuzli
13
Ratno siroče spava na gradilištu u Tuzli
Sabalhajrudin Suljagić (Foto: Darko Zabuš/Klix.ba)
Njegova životna priča počinje 1990. godine. Zna da je rođen u Sarajevu, ali ne zna ko su mu roditelji. Sabalhajrudin Suljagić danas je 22-godišnjak koji nema nikog svog.
"Sjećam se djeda s kojim sam živio. On mi je rekao kako su mi roditelji stradali u ratu, ali nikada nije rekao na koji način. Kasnije sam pokušao saznati nešto više, ali su mi samo rekli kako su mi roditelji poginuli. Poslije djedove smrti smješten sam u Dom za nezbrinutu djecu u Zenici, a potom i u Tuzli", počinje svoju tužnu priču Suljagić.

Haustori i gradilišta kao dom


U Tuzli je završio osnovnu školu. Potom se upisao u Srednju rudarsku školu u kojoj je završio dva razreda. Treći nije upisao…

"Postao sam punoljetan i morao sam napustiti Dom. Nisam imao novca za školovanje, ali ako ikada nađem posao i zaradim vanredno ću položiti treći razred", kaže on.

Već četiri godine spava na ulici. Krije se po haustorima i gradilištima.

"Ne vjerujem da ima ijedna zgrada u Tuzli u kojoj nisam bar jednom prespavao. Nađem kartonsku kutiju i tražim kutak u potkrovlju. Imao sam problema kada se probudim, jer stanari negoduju. Neki su drski, ali srećom, nisam dobio batine", priča Suljagić svoju nesretnu priču.

Trenutno noći provodi na gradilištu zgrade u naselju Zlokovac. Hrani se zahvaljujući dobrim ljudima, a ima i onih koji ga pozovu na ručak.

"Nisam od onih koji prose i to znaju moji poznanici. Oni znaju da nemam pa mi nekada daju marku, nekad pet, a nekad i 'cenera'. Taj novac trošim za hranu, dok mi prijatelji poklanjaju odjeću. Imam druga koji je podstanar u Skojevskoj ulici, nekad odem kod njega da prespavam i da se okupam", govori on.

Ne bira posao

Pokušao je pronaći posao, ali nije uspio. Njegova najveća želja je zaposlenje, jer će samo na taj način živjeti život dostojan čovjeka.

"Radio bih bilo šta u skladu sa svojim mogućnostima. Ne biram posao, do sada sam kosio travu, kopao kanale, unosio ugalj… Međutim, tim povremenim poslovima nisam mogao osigurati krov nad glavom. Znao sam unijeti po nekoliko tona uglja i za to dobiti 10 KM. Dakle, mogao sam samo kupiti da jedem i ništa više", kaže Suljagić.

Njegovi prijatelji kažu kako Sabalhajrudin nije problematičan momak i da nikada nije imao problema sa policijom. Mobitel su mu kupili, a on bateriju dopunjava u kafićima i na gradilištu gdje trenutno spava. Njegov broj je 065/708-102, a svaka vrsta pomoći ovom hrabrom mladiću je prijeko potrebna.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: