Koštana bolnica u Stocu
0

Zločini o kojima se ne govori

Sarajevo-x.com
O zločinima počinjenim tokom 1993. godine u Koštanoj bolnici u Stocu danas se u tom gradu malo govori, a o njima ne vole pričati čak ni bivši logoraši, koji kažu da žive u sredini u kojoj su događaji iz rata “zabranjena tema”, piše BIRN - Justice Report.

Mustafa Dizdar iz Stoca nerado se sjeća ljeta 1993. godine, kada su muškarci bošnjačke nacionalnosti masovno hapšeni i zatvarani u prostorije Koštane bolnice u tom gradu, a žene i djeca protjerivani s tog područja.

On kaže da se skrivao sve do jula 1993. godine, kada je uhapšen i odveden u bivšu Koštanu bolnicu, gdje je, kako tvrdi, s drugim zatočenicima premlaćivan i izvođen na ispitivanje.

“Izbjegao sam prva hapšenja skrivajući se nekih mjesec dana, s još dvojicom komšija, u podrumu svoje kuće. Međutim, rano ujutru 28. jula su me uhapsili. (...) Tu sam tokom ispitivanja tučen po cijelom tijelu jer su tražili da priznam gdje mi je naoružanje. Najviše je udarao izvjesni policajac Obradović, šakama, nogama...”, kaže Dizdar.

Sličnu sudbinu doživio je i Mirzo Čokljat, koji je uhapšen u augustu 1993. godine i doveden u Koštanu bolnicu. U tom objektu je, kako kaže, zatekao “veliki broj” prijatelja i poznanika, koji su poput njega prozivani na ispitivanje i premlaćivani.

“Kad su nas dovezli, oduzeli su nam stvari i odveli nas u podrum, nakon čega smo prozivani na saslušanje. Većinom su ljude vraćali isprebijane. (...) Sjećam se da je doveden Kemo Medara, koji je bio sav krvav. Tada su nam rekli: ‘I vi ćete ovako izgledati ako ne budete rekli istinu’”, kaže Čokljat.

Koštana bolnica u Stocu sve do maja 1993. godine pružala je medicinsku pomoć osobama koje su imale koštana oboljenja. Kako se navodi u optužnici protiv šest bivših funkcionera takozvane Herceg-Bosne kojima se sudi u Haagu, 10. maja 1993. ili približno tog datuma “organi vlasti Herceg-Bosne/Hrvatskog vijeća obrane (HVO)” iz tog objekta su iselili bolesnike i pretvorili ga u zgradu Vojne policije.

Pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) u toku je suđenje Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću za zločine počinjene na području takozvane Herceg-Bosne, uključujući i općinu Stolac.

Koštana bolnica je potom, kako se dalje navodi, upotrebljavana za “kraća zatvaranja muškaraca Bošnjaka”.

“Tokom ljeta i jeseni 1993. godine pripadnici Herceg-Bosne/HVO-a surovo su maltretirali muškarce zatvorene u zatočeničkom centru u Koštanoj bolnici, udarajući ih nogama, pendrecima, batinama, kundacima i stolicama.

Usljed tog maltretiranja mnogi zatočeni su umrli ili zadobili teške povrede, dok je od jula do sredine oktobra 1993. godine najmanje pet muškaraca preminulo”, tvrdi Tužilaštvo u Haagu.

Prisjećajući se tog perioda, Dizdar objašnjava da je u zatočeništvu u bolnici bio s drugim muškarcima zatvoren u podrumu, te da je, koliko mu je poznato, nekolicina logoraša u tom objektu preminula usljed teškog premlaćivanja.

Na ispitivanje i premlaćivanje je jedne prilike izveden i Čokljat.

“Morao sam se skinuti do pasa, i tada je Petar Matić naredio da donesu neki uređaj. On mi je na leđa priključio struju, a u međuvremenu me je stalno udarao pendrekom i tražio da mu odgovorim gdje krijem oružje. Pošto sam govorio da nemam oružje, on mi je dva-tri puta povećavao pa smanjivao struju”, prisjeća se Čokljat.

Petar Matić i Ante Krešić, bivši pripadnici HVO-a, pred Kantonalnim sudom u Mostaru su u novembru 2009. osuđeni na po dvije i po godine zatvora zbog zločina počinjenih u Koštanoj bolnici.

Na tu presudu žalbe su uložili Tužilaštvo i obojica optuženih, a Vrhovni sud Federacije BiH ih je djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu, te optužene osudio na po dvije godine zatvora.

Za zločine u Koštanoj bolnici u februaru 2007. godine pravomoćno je osuđen na tri godine i Niko Obradović, također bivši pripadnik HVO-a.

Potraga za pravdom

Dizdar kaže da je Koštana bolnica bila “prolazna stanica” jer su zatočenici iz tog objekta odvođeni u druge logore na području Hercegovine.

Tako su Dizdar i Čokljat, nakon izvjesnog vremena, s drugim logorašima iz Koštane bolnice prebačeni u logor Dretelj kod Čapljine, gdje ostaju sve do oktobra 1993. godine. Dizdar je tada uz intervenciju Međunarodnog komiteta Crvenog križa (MKCK) prebačen u Hrvatsku, a Čokljat razmijenjen.

Danas obojica ponovo žive u Stocu i slažu se u jednom – da je pravda spora. Smatraju da ni pravosudni organi ne rade dovoljno kako bi procesuirali odgovorne za zločine koji, kako kažu, slobodno žive i rade u Stocu.

“Oni koji su činili zločine, danas slobodno šetaju gradom. U Stocu se od potpisivanja Dejtonskog sporazuma nije puno toga promijenilo. Djeca bošnjačke i hrvatske nacionalnosti pohađaju školu odvojeno, a u gradu postoje bošnjački i hrvatski kafići”, kaže Dizdar.

Na području općine Stolac, prema podacima iz 2009. godine, živi oko 13.000 osoba, među kojima najviše Hrvata. U tom gradu su evidentirani primjeri “dviju škola pod jednim krovom” u kojima učenici nastavu prate odvojeno, podijeljeni po nacionalnosti – na Bošnjake i Hrvate. Takvih škola u BiH, prema dostupnim podacima, ima više od 50.

Zbog podjela o kojima pričaju bivši logoraši, stanovnici tog hercegovačkog grada ne žele javno govoriti o počinjenim zločinima, a “rijetki su Hrvati koji će priznati šta se dogodilo”.

O dešavanjima iz 1993. godine za BIRN govori jedan od njih, ali anonimno, jer smatra da bi ga zbog mišljenja osuđivali Bošnjaci i Hrvati. Kaže da se sjeća da su odvođenja Bošnjaka iz Stoca trajala “oko mjesec i po” i da su pojedini bili zatočeni u Koštanoj bolnici.

“U ‘Koštanu’ sam dolazio u to vrijeme, ali nikada nisam vidio zarobljenike, niti sam koga priveo, niti znam koliko ih je prošlo kroz logor. Znao sam da su bili u podrumu i znao sam za njih, ali nisam učestvovao u tome, niti sam to mogao spriječiti”, kaže on i dodaje da je bio pripadnik HVO-a.

O drugim pripadnicima HVO-a koje je tada vidio u Koštanoj bolnici ne želi govoriti.

“To je već optuživanje, za koje nisam spreman. Možete to tumačiti kako hoćete, ali neću reći ime niti jednog od njih”, kaže ovaj bivši pripadnik HVO-a i dodaje da je samo u jedno siguran, a to je da “svako treba odgovarati za zločin bez obzira koje nacije bio”.

Nekoliko istraga za zločine počinjene u Stocu vodi se u Tužilaštvu BiH, a krajem decembra 2010. godine podignuta je i prva optužnica, i to protiv Vlatka Jarka, pripadnika Prve brigade HVO-a “Knez Domagoj”.

Jarak je optužen da je u julu i augustu 1993. godine sudjelovao u prisilnom preseljenju i zatvaranju civila s područja Stoca. U optužnici se navodi da su civili, između ostalog, bili zatvoreni i u bolnici u tom gradu.

Koštana bolnica u Stocu danas je napušten objekat. Bivši logoraši su tu u nekoliko navrata pokušali postaviti obilježje, ali je njihova ploča svaki put bila uklonjena.