{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Životni put Marije Jurčenko kao putokaz generacijama koje dolaze

20.6.2015. u 08:19
621
18
Životni put Marije Jurčenko kao putokaz generacijama koje dolaze
621
Rođena je 1951. godine u Bosanskoj Bijeloj u ravnoj Posavini. Kada je otac Vladimir 1962. godine dobio posao u Mramoru kod Tuzle zajedno sa mamom, braćom i sestrom otvorila je novu stranicu u svom životu.
Marija Jurčenko (Foto: Klix.ba)
Marija Jurčenko (Foto: Klix.ba)


Marija Jurčenko rođena je, kako kaže, kao normalno dijete, dužine 52 centimetra i težine 3.800 grama. U trećoj godini ustanovljen je poremećaj hipofize, njen rast je zauvijek zaustavljen, ali ne i njena težnja da bude čovjek, korisna članica društva, uzorna kćerka...

"Kada sam imala tri godine, dakle 1954., ljekari su mojim roditeljima preporučili operaciju. Međutim, jasno je da je tih godina njima trebao neko na kome će se oni učiti jer, koliko znam, takve operacije su se na našim prostorima tek trebale raditi. Otac je, kako mi je kasnije ispričao, pitao ljekara da li ću preživjeri. 'Možda hoće, a ne znamo da li će biti sposobna za samostalan život' - glasio je odgovor, nakon kojeg je moj otac rekao: 'Ne'", počinje svoju životnu storiju Marija Jurčenko, danas 65-godišnja uzorna građanka Tuzle.

U djetinjstvu je često posjećivala ljekare. Ni sama ne zna koliko je injekcija primila, popila tableta i prošla različitih vrsta tretmana.

"Kasnije, kada sam odrasla, interesovala sam se u enciklopedijama o poremećaju rasta. Ispostavilo se da je to nasljedno, ali meni to nikad niko nije rekao. Nekada prije, dok sam bila mlađa, bilo je uvreda od loših ljudi. Sada ih nema, a i da ima – ja se ne obazirem na to", naglašava.

Rat najteži period života



Školovanje je počela u Mramoru kod učitelja Zaima Jusičića, a nastavila u tuzlanskom naselju Mosnik u OŠ Muharem Merdžić. Završila je Srednju upravnu školu, ali nikada nije radila u struci.

"Ja sam odrasla u Bosanskoj Bijeloj, a kada sam došla u Mramor drugarice iz razreda su me pitale šta sam. Odem, ispričam to majci, a ona mi kaže: 'Reci im da si djevojčica'. Iako je moj djed bio protojerej, moje opredjeljenje je ljevičarsko i nikada ljude nisam dijelila ni po kojoj osnovi. Naučila sam živjeti u gradu gdje ima Marija, ali i gdje ima Mejra. Ja sam Bosanka", govori ona.

Marija Jurčenko (Foto: Klix.ba)
Marija Jurčenko (Foto: Klix.ba)
Nakon završenog školovanja Marija se brinula o kući. Nije bila pošteđena, kako kaže, nikakvih aktivnosti. Unosila je ugalj, išla u nabavku, pomagala komšiluku. Najteži dani u njenom životu uslijedili su sa početkom rata u Bosni i Hercegovini.

"Cijeli rat bila sam angažovana u Crvenom krstu/polumjesecu, u Civilnoj zaštiti. Na osnovu svog angažmana dobijala sam hranu za sebe i majku, jer kao invalidna osoba nisam imala pravno ni na kakvu vrstu primanja. Tek nakon rata naslijedila sam očevu penziju iz Hrvatske, od koje i danas živim. U ratnim vremenima već od ranog jutra bila sam na nogama, a vraćala sam se ni sama ne znam kada. Iz ove perspektive možda je tako i bilo bolje, jer bih poludjela da sam bila zatvorena u četiri zida", ističe.

Za nesebičan trud i humanizam koji svakodnevno iskazuje Mariji Jurčenko je Grad Tuzla 2002. dodjelio Plaketu za humanitarni rad. Nikada nije prestala pomagati ljudima, a svakog 11. u mjesecu možemo je vidjeti sa majkama Srebrenice sa kojim, kako kaže, dijeli tugu i bol.

"Moj otac je umro 1998. godine, a majka 2002. U bolnici je dočekala 21. vijek, a kroz suze je govorila kako ne može vjerovati da je meni pala u ruke. Govorila bi mi: 'Zašto me nisi dala u dom', a ja bih joj uzvraćala: 'Nisi ni ti mene'. Govorila bih joj: 'Mama, kvalitet je u malom', a danas kažem kako sam za neke otrov, a za druge parfem. Otrov sam za one koji rade nepravdu, a parfem sam za sve dobre ljude bez obzira kako se zovu i koje su vjeroispovijesti", priča Marija.

Samo da ostanem na nogama i zdravog razuma



U vrijeme dok je majka bila živa u njihovoj kući je bila mačka mezimica. Otkako je njena majka preminula, Marija živi sama.

"Mene bi životinje odmah napustile, jer ja odem ujutro i nema me po cijeli dan. Angažovana sam u Udruženju penzionera, Aktivu žena Crvenog krsta, Udruženju antifašista...", navodi ona.

Prave ljubavi, kako kaže, nikad nije imala. Sa školskim drugovima i drugaricama je i danas u izvrsnim odnosima, a sjeća se kako su joj kada je imala 16 godina pomogli tako što su darovali krv za njen oporavak kada joj je život visio o koncu.

"Po prirodi nisam pesimista, ali mi je najteže kada je neko od mojih bolestan. Moj porok su kolači, mogu ih pojesti koliko hoćeš. Djeca me čine sretnom, imam ih u porodici i njima se zaista radujem", kaže nam.

Marija Jurčenko (Foto: Klix.ba)
Marija Jurčenko (Foto: Klix.ba)


Kaže kako je na gradskom groblju, pored vječnog počivališta svoje majke, podigla spomenik za sebe. U kamenu je uklesano Marija Jurčenko 1951 – 20...

"Još dugo ćete vi mene gledati. Do 2099.", kroz smijeh govori Marija.

Cijeli život je pomagala drugima, učestvovala u mnogobrojnim humanitarnim akcijama, bila je aktivan i korista član društvene zajednice... Danas gazi 65 godinu života i ne plaši se starosti. Ipak, ima samo jednu želju:

"Kada osvane moj posljednji dan želim da budem na svojim nogama i zdravog razuma. Kada zatvorim oči, znat će gdje me trebaju nositi", kaže Marija Jurčenko čiji životni put, ponavljamo još jednom, može poslužiti kao putokaz mlađim i generacijama koje dolaze.

Uskro će premijerno biti emitovan i dokumentarni film o Mariji Jurčenko, rad Borisa Andrejevića i Damira Bošnjaka:

Trailer je već objavljen.



Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: