{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Život u živom blatu

S
23.3.2009. u 10:24
0
46
Život u živom blatu
0
Život u živom blatu
Možda postaje i previše deprimirajuće gledati iz dana u dan iste scene. Ništa se ne mijenja. Kada izađem ispred zgrade, velike lokve, izrovljena cesta, ili gomila prašine. Kada hodam ulicom, nervozni ljudi, ludačka vožnja, pješaci koji trče na sve strane. Još uvijek izrešetane fasade nebodera, sivo nebo i život bez osmijeha. Gdje god se okrenem – problem. A, izlaza nigdje nema.
Piše: Asim Bešlija

Ljudi ovdje, zapravo, nisu sretni. Dokaza je tome dosta, a najuvjerljiviji je da nema osmijeha. Osmijeh je u ovoj zemlji kao incident, nešto što gledamo na televiziji i što će nas nasmijati možda do suza. Nasmijaćemo se u vlastitom domu, a onda kapke kalibrirati na poluozbiljnost za vanjski svijet, za svakodnevni život i hodanje ulicom gdje je dobro glumiti ozbiljnost i shvatanje ovdašnjeg bitisanja. Kao da smo neka smrknuta nacija kojoj se nebeska kapa spustila tik iznad glave, te ne može ni disati ni micati pa je samo kišobrani ili kape brane od potpunog nestanka. Ili je možda naša muka mnogo veća od ljudi na drugim stranama svijeta pa se moramo gledati poprijeko kada se neko smije ili grohotom smije na sred ulice, pa nam u trbuhu polete zli leptirići koji izazivaju samo gnušanje.

Teško je razumjeti tu kolektivnu ozbiljnost kojom kao da smo posuti i iz nje ne možemo izaći, te nam optimizam na licima drugih dođe kao neka prijetnja koje ćemo se odbraniti samo bivanjem još ozbiljniji, opasniji, nadobudniji, bez želje da podijelimo radost života i unesemo istančane osjećaje uživanja u svakom danu, baš kao da je onaj posljednji. Nema toga ovdje. I sreće je sve manje.

I nije to čudno. Tamo gdje treba tražiti razloge i razumijevanje, upravo jeste ta agonija koja se proteže godinama i u kojoj se ljudi pretvaraju u osušene biljke, bez svoje hrane, zraka i sunca, bez volje, nade i pogleda u budućnost sa pejzažom koji se nimalo ne mijenja i radovanjem da će barem taj neki drugi svijet za njih biti bolji. Nazovite to apatijom ili bilo kako drugačije ali život je u našoj zemlji poput jednolične mašine sa metalnim zvukom koja stalno štanca jednoobrazne proizvode.

Osvrnete li se baš na praktične male stvari, možda i nema razloga osjećati se drugačije nego kao dio procesa istosti koji okolinu i nas same ostavlja na jednom mjestu i ne da nam ni koraka naprijed. Ponekad se čini kao da je sve samo 'zub vremena', ponavljanje propadanja, bez ljudskog napora da ga zaustavi i bez elana da se bude dijelom nekakve normalnosti koja bi nas ponovo gurnula u rutinu. Tamo gdje su dani jednaki ali gdje ipak proizvodimo osjećaje, mijenjamo sebe i svijet oko nas, smijemo se stalno i plačemo, radujemo se svojim bićem i nadamo, pratimo ritam godišnjih doba i grlimo promjene.

Ali nije tako. Ovdje je sve na vjetrometini destrukcije, izloženo nemaru koji nas fizički i sistemski polako uništava i bez da smo svjesni toga, nameće nam poremećaj kao stanje standarda života.

U jednom danu djeca bacaju smeće na ulici, rupa u asfaltu postaje sve veća, blato i prljavština zauzimaju sve više prostora, drveće je ukrašeno najlonom, komšije su kao u inat još glasnije i prodornije u želji da naude, neko će namjerno parkirati loše ne misleći na prostor za drugoga, žena će i dalje bacati smeće i istresati vodu sa petog sprata u centru grada. Nastavićemo glumiti građane koji druge, mnogo dalje od nas, imaju čemu naučiti nesvjesni da je svuda oko nas blato i glib u koje tonemo, i gdje nema sile koja nas barem pokušava izvući.

Prsimo se, hvalimo, likujemo, dokazujemo, ali kao da sve nestaje u tom malom konzerviranom prostoru, odlazi u eter i ne dolazi do onih do kojih bismo željeli da dođe. Ta naša poruka u kojoj kažemo da smo normalni, na neki nesvakidašnji i neuobičajen način, željni života, a opet nemoćni da ga i ostvarimo.

I u tom trvenju život se gubi, a osmijeh kao sredstvo razoružanja već je odavno nestao. Prolaze autobusi i tramvaji puni zabrinutih lica, zalijepljenih za prozore, naslonjenih na ruke, šaljući signal kako osmijeha ovdje nema i kako ga još dugo neće biti.

Sreća koja pravi osmijeh mnogima je u ovoj zemlji zatvorila svoja vrata, i svela ih na životarenje kao bujicu koja nanosi prosječnost koja nas opet nagriza bez milosti.

Zato i nema osmijeha, zato je optimizam zabranjeno voće i zato je patnja stanje koje nas okružuje. Zato se i miris raspadanja i truljenja širi brže od bilo kakvog proljeća koje nas potiče na život, i budi pozitivne procese. Zato su tuga, patnja i sporost naše odrednice.

No, mi smo ljudi koji kao malo ko može promijeniti stvari i možda samo jednom rječju nekom donijeti upravo taj momenat sreće. Zato razmislite - da li bi možda mali, lični osmijeh ipak mogao promijeniti nečiji današnji dan, možda baš u ovom momentu, i vratiti onaj osjećaj da ljudi ovdje ipak žive. Žive život sa osmijehom. I to svaki dan. Bez prestanka.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: