{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Život u zemlji nepismenih

S
27.4.2009. u 08:07
0
94
Život u zemlji nepismenih
0
Život u zemlji nepismenih
Foto: Sarajevo-x.com
Nažalost, stotine hiljada je nepismenih u ovoj našoj lijepoj zemlji. Statistike pokazuju da time činimo većinu nepismene populacije na evropskom tlu. Ali ništa zato. Naše deklarativne ambicije da budemo najsuperiorniji ili tvrdnje da to već jesmo u odnosu na ‘dekadentni Zapad’, možda su najbolji dokaz tome dokle smo u stvari dogurali u svome nezajažljivom ublehaštvu. A, možda je to jednostavno u skladu sa preovlađajućom epidemijom slaganja i klimoglava kao oprobanog recepta za samopotvrđivanje. Da, mi smo super i, eto, nije sve tako crno.
Tuga. Baš tuga. Zemlja koja razmišlja da se čak do kraja ove godine prijavi za članstvo u jednoj od najmoćnijih zajednica na planeti, Evropsku uniju, na svojoj teritoriji ima ni manje ni više nego 750.000 nepismenih ljudi i to je jedna od ‘vrijednosti’ kojom namjerava doprinijeti njenoj raznolikosti. Ova brojka koja nikoga ne bi trebala ostaviti ravnodušnim, većinu upravo čini takvim. Koga uopšte briga za nepismenost? Ili, šta bismo mi s tim i da su ti ljudi pismeni? Svejedno nam je.

Znači slegni ramenima i složi se, i to je kao da si potpisao da je sve za pet i da je stanje u našoj domovini takvo da nam ne trebaju nikakve popravke. Jer u zemlji u kojoj su ljudi većinom nepismeni uz one koji su na razne načine dobili potvrdu da su pismeni, vjerovatno je sve u redu i ljudi su vrlo zadovoljni činjenicom da je dobro tako kako je sada. Zbog toga umjesto jasno artikuliranog bunta, imamo jednostavno prihvatanje činjenica k znanju i jednostavno nečinjenje ničega. Naime, tu je uvijek jedan veliki brat koji će se pobrinuti o svim našim interesima. Časna riječ. Piše u novinama a kažu i na televiziji.

Elem, ta jedna čitava armija nepismenih ne zabrinjava ovu državu jer država od nje ima itekakave koristi. Pored toga što ne zahtijeva visoke životne standarde, osim struje vode i hrane, te duševnog napajanja, to je izvrsna masa za oblikovanje za različite potrebe. Baš poput plastelina. Malo za izbore, malo za nacionalizam, malo za referendume, malo za otcijepljene. I svi računi podmireni, a neki i previše. Dok pucneš prstima, priča je ispričana.

No, šalu na stranu. Naša mala konzerva od države koja je zatvorena poput boce vina sa plutanim čepom, vjerovatno je i evropski lider u zavaravanju naroda i samozavaranju u narodu, pa se sve stvari kod nas recikliraju i vrte u krug, ideje provlače kroz raznorazne cjediljke i svaka pojava heretičkog mišljenja u odnosu na ono što je zamišljeno u mudrim glavama ove sile nebeske, strogo kažnjava na supernapredne načine. I kad se to desi, one stotine hiljada nepismenih klimaju glavom i aplaudiraju.

Pa, to što imamo najviše nepismenih i nije loše. Zbog toga vjerovatno obaramo još jedan evropski rekord. Zemlja smo sa najviše ljudi koja će ustvrditi bez daljnjeg da je najpametnija i uvijek u pravu, a sve ono što im se ne sviđa popljuvati bez ikakvog argumenta. Pogotovo na masovnoj osnovi ako se radi o virtuelnom svijetu u kojem pojedinci dobijaju nadnaravnu moć. I zbog toga trebamo biti ponosni jer je situacija nepismenosti od nas stvorila višestruku silu, bilo realno ili internetski.

Argument je ovdje već odavno odnio neki specijalni đavo znajući da nama argumenti ne trebaju jer nam ne trebaju ni stvari koje većina ljudi na zemlji koristi da se imalo ponaša civilizirano. Kod nas su red i poredak odavno izgubili smisao pa je besmisao obuzeo svaku poru društva, a kažu da se može i dalje od toga. Kakvi smo, vjerovatno ćemo i to pokušati.

I dok nam, dakle, iznad glava visi ta brojka nepismenih kao oštrica srednovjekovne inkvizicije i praktično vlada našim dnevnim životima, mi eto samo šutimo i čekamo da nam demokratija riješi sve probleme. Kad se to kod nas desi, ljudi sa dekadentnog Zapada će ići na izlet u svemir. Ali nema veza. Oni su svakako bolesni.

Iako se može uvijek bolje, to kod nas ne pali. Jer što će nam bolje kad je sigurnije gore. Navodno, kažu, ako je gore ne može se propasti. A, mi već propadamo godinama pa nikako da propadnemo. Što znači da je ova tvrdnja ipak tačna. Tako da je nepismenost, pokazaće se ipak na kraju, jako dobar put povratka u bolju prošlost. I kome to smeta? Nikome. Osim onima koji će autora ovog teksta još jednom i po ko zna koji put išamarati putem svojih tastatura jer se usudio konsultovati vlastiti razum a ne nekoga drugog.

I onda na kraju, da ne bude baš sve crno, i jedna dobra vijest. A, ona glasi – nije sve tako crno! Ima dobrih škola u kojima se može postati pismen i uz to naučiti razmišljati. Kritički. Ali one su, nažalost, van naše zemlje.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: