Slobodno si možete dati oduška i biti toliko slobodni da našim susjedima Hrvatima odate priznanje za ono što su napravili od svoje zemlje, gledajući bar ono što svako svojim očima može vidjeti – uređene ceste, njegovan okoliš, pravila i propisi, pokazatelji da barem nekakvog zakona tu ima, ma koliko vas boljelo kada opali po džepu. Jednostavno čitava atmosfera odaje nekakav utisak zemlje koja će u doglednoj perspektivi biti jedna fina i ugodna evropska destinacija u koju će ljudi hrliti, kao što većinom hrle i sada iz obližnjih zemalja Evropske unije. Naravno, ne treba imati iluzija da je Hrvatska u mnogim stvarima još uvijek duboko balkanska močvara, što je protivno njenim stremljenima, ali vjerovati je da će protok vremena učiniti svoje.
I čim se granica pređe, i uđe u našu domovinu, razlika je poput vedrog i tmurnog neba. U Bosni i Hercegovini kao da odmah možete namirisati tugu, stalnu borbu, nerješive probleme i jad i bijedu koja nepravedno dugo pritišće narod koji je naseljava i koja i samu pomisao na život u tim brdima i dolinama čini nekako teškom, nekom neznancu koji kroči na njeno tlo.
Za nekoga ko dolazi iz neke sofisticirane zemlje u kojoj ne iritiraju rupe na cesti na svakih pedesetak metara, vožnja i razgledanje te čudesne države kakva je naša, uistinu jesu pravi doživljaj, avantura koja se zasigurno pamti i bilježi svim mogućim tehničkim aparatima.
Nema ovdje govora da će ljubopitljivi stranac zaroniti toliko duboko u ovdašnju situaciju i razglabati o hroničnom nedostatku posla, političkom provincijalizmu raznih Dodika i njemu sličnih, o tome zašto je kod nas prevelik broj invalida i ostalih koji muzu pare iz državne kase, zašto mladi žele napustiti zemlju i selameta tražiti negdje tamo, na 'pokvarenom' Zapadu. Njemu će za oko zapasti ta zapuštenost, prepuštenost divljini, koja je u isto vrijeme predivna i zastrašujuća, koja izaziva ali i tjera čovjeka da pobjegne na mjesto na kojem će se osjećati sigurnije i gdje će mu svjetla civilizacije dati toplinu da ponovo povrati izgubljeno povjerenje. Nakon njegovog bh. iskustva.
Dakle, avanturistička misija počinje na granici gdje mrzovoljni i nikad nasmijani granični policajci, koji ne govore strane jezike, gestikulacijama objašnjavaju stvari i situacije, začuđenim turistima koji pokušavaju shvatiti šta to ovaj uniformisani čovjek traži, osim, dakako, pasoša. Kada se ta epizoda završi i granica relativno lako prođe, strani turista ili putnik namjernik, otisne se magistralnim putevima naše zemlje ne znajući da je asfalt preko kojeg upravo gazi, napravljen davno, još dok je veliki vladar Tito ostvarivao neki napredak na ovim prostorima i dok se nacionalna prava nisu štitila na ovakav način. Razumljivo, vozilo će se drmuskati, poskakivati po rupama, naginjati zbog nelogičnih zavoja koji se prostiru po poljima.
Baci li pogled naokolo, odmah nakon graničnog prijelaza, natrpane su kuće, odmah uz cestu, zarasla trava. Pogled će mu zapeti i na gomilama smeća koje svako malo vaskrsnu u nekom prelijepom krajoliku a neće mu izmaći ni to da se u nekom dijelu velike planine vidi kako se šuma krči mimo neke jednostavne logike. U rijekama će opet vidjeti smeće koje visi zakačeno za obale ili okolno drveće, i sa čuđenjem posmatrati kako to da u ovim relativno očuvanim prirodnim ljepotama, ljudi jednostavno ne vode računa o svojoj okolini.
Ko zna šta će pomisliti kada vidi da su stanovnici ove zemlje svoje nastambe izgradili tik uz magistralu, i da na malim razdaljinama uvijek negdje vreba opasnost da će neko vozilo ili što drugo na četiri točka izletiti pred njega bez ikakvog obzira. Pa će se dalje čuditi što su u jednom dijelu zemlje slova pisana latinicom, a u drugom ćirilicom, što će ga malo zbuniti i neće možda znati kuda dalje jer će mu i navigacija svako malo prekidati zbog lošeg signala. A, tek šta će pomisliti kad zapazi da se pored ceste u ovoj zemlji prodaje sve – piratski CD-ovi, voće i povrće, jagnjetina na ražnju, oderane kože, sir, suho meso, da se kola mogu oprati odmah tu, pored magistrale a da voda bez problema teče na asfalt.
Može on osjetiti i čari par desetaka kilometara autoputa u vječnoj izgradnji i nastaviti se njime tresti iako izgleda kao nov. Uživati u otužnom krajoliku koji ga okružuje, osjetiti smrad i dim koji ga znaju opasati ponegdje, i dalje biti impresioniran svim čudima te čudovišne zemlje koja ne prestaje iznenađivati. A, onda će doći u metropolu da uživa u čarima filmskog festivala, ćevapa, duha multikulturalizma i nemjerljive gostoprimljivosti.
A, onda će po naizgledoj novoj gradskoj cesti ponovo udarati na rupe, susretati brojne trkače na gradskim ulicama, ljude koji voze motore bez kaciga, bacaju opuške i smeće kroz prozor automobila, pješake koji bjesomučno pretrčavaju cestu na svim mogućim mjestima. Udahnuće i oblake dima iz vozila koja jedva da se mogu kretati a biće sigurno zapanjen da se parkirati može bilo gdje i to bez puno brige. Ali normalnog parkinga u ovom gradu ipak neće naći.
I sve je to život, može pomisliti taj neznanac dok bude obilazio metropolu pokušavajući u svojoj glavi sabiti veliku količinu utisaka koje je pokupio usput, dok se polako uklapa u atmosferu koja se može sresti rijetko gdje u onome što se danas naziva modernom Evropom. Ali ništa zato. Ovo svakako jeste zemlja koja malo koga interesuje i koja je zabačena tamo negdje gdje se rijetki upute jer misle da još uvijek tinja neki rat. Da, rat uistinu postoji, neznani putniče, kao da mu odgovara sve oko njega, ali ne onakav kakav ti zamišljaš. Već rat u kojem se puca iz nevidljivog oružja i gine svakodnevno, u kojem se opasnost nanjuši u zraku dok se pretvara da je i ovdje život jedna sasvim normalna stvar a ne samo neka imitacija do boljeg sutra. Na kraju, to je zaboravljena zemlja koju oblikuju vjetrovi sa ove ili one strane, i gdje je možda, na neki način, privilegija i živjeti iako sa osjećajem da su ovim ovdje ljudima svi odavno okrenuli leđa.
Pojedine novčanice od 10, 20, 50 i 100 KM se povlače iz opticaja, evo do kada ih možete zamijeniti
Dolazi li Bolt u Sarajevo? Glavni Uberov konkurent traži vozače u glavnom gradu BiH
