Za one koji znaju taj roman ne treba im ga preprčavati. Onima koji ne znaju, samo kratka preporuka: književni nobelovac Gabriel Garcia Marquez 1975. godine objavio je knjigu za koju je kasnije rekao da bi volio da ga zapamte po njoj. Ipak, neće biti tako. Čovjek snuje, Bog odlučuje, pa je tako uspjeh njegovih drugih knjiga, pogotovo "Sto godina samoće", uveliko nadišao sve ostale. Elem, u Marquezovoj fikciji radi se o romanu "Jesen patrijarha", napisanom u bizarnoj formi ispovijesti ostarjelog diktatora s proročanskim darom, u kojem rečenice često traju i po nekoliko stranica, a u njima se često smjenjuju nepovezani dijalozi. Genijalni Kolumbijac takvom pripovjedačkom strukturom otkrio jednu od najbitnijih značajki totalitarnog duha. Brbljanje.
Život nas uči da što čovjek ima manje i neautentičnije za reći, to govori više i o više različitih stvari. U samo šest minuta govora iz Blagaja – cijela stvar je, tvrde preživjeli očevici, trajala sat vremena, i bila potpuno nepodnošjliva - efendija je spomenuo jedno stotinjak inkopatibilnih pojmova: pravo na vjeru, odgoj djece, bezbožnike, etničko čišćenje, jelovnike, pravo na društvo, FTV, "štampane novine", Veru Jovanović, Emira Suljagića, egipatsko proljeće, sarajevsko ljeto, Dodika, Catherine Ashton...
Svega u božjoj bašči, rekao bi naš narod.
Reisov istup je krik nekoga ko pada i ko se s tim ne može pomiriti. Otpravnik poslova američke ambasade u BiH, Jonathan Moore, "otpilio" je sve protivnike odluke kantonalnog ministra Emira Suljagića izjavom da je "vjera – vjera, a obrazovanje nešto drugo." To je, uz rezultate zadnjih izbora, šamar koji Mustafa Cerić nije mogao otrpjeti. A i kako bi? Valja ostaviti poziciju neprikosnovenog autoriteta, "najvažnijeg Bošnjaka", miljenika međunarodne zajednice, kako arapskih donatora, tako i američkih senatora. Izvan BiH slatkorječivi, a unutar zemlje autoritarni i često mračni duhovni vođa sa žestokom političkom ambicijom, zapravo, je pokazao da se povijest pokazuje prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa.
"Duhovni vođa" poziva na rat
No, ovaj je put Reis efendija pretjerao. I pokazao temeljno nepoznavanje svijeta u koji se zaklinje, ako se neko takve mentalne strukture uopće i u šta može iskreno zakleti. Radi se, naravno, o pozivu na "sarajevsko ljeto", po ugledu na egipatsko proljeće. Jedino oko čega su se složili svi izvještači sa nedavnih protesta u Sjevernoj Africi jeste to da te "revolucije", pogotovo ona u Tunisu, nisu bile primarno islamske, nego socijalne! S druge strane, radi se o nominalno duhovnom vođi koji poziva na obračun na ulici. Ako već svugdje vjerske vođe pozivaju na mir, suživot i toleranciju, zašto se nama dogodilo da nas guraju na ulice da se pobijemo između sebe? Jesmo li, doista, toliko prokleti? I ako se ispuni Reisovo zloguko proročanstvo, baš me zanima na čijoj bi strani bila policija? Na strani onih koji su za vjeronauku spremni ubiti ili na strani države koja ne zabranjuje tu istu disciplinu, nego je stavlja u fakultativnu ravan? No, to otrovanom Patrijarhu u Jeseni njegova vladanja nije dovoljno.
Jer, svašta je nešto u pitanju. Pred krajem je i, formalno neutemeljeni treći mandat koji uživa Mustafa Cerić. U pitanje su došli i Dvori na Kovačima koji je sebi namijenio za mirnu starost, jer još jedan Patrijarh, najveći finansijer Gadafi – pad. Ostali vakifi su se, shvativši da je stigla jesen – polako umakli. Kao građanin – a on to nepogrešivo zna - Mustafa Cerić nema nimalo veću težinu od Mirnesa Ajanovića ili Muhameda Velića. Broj neistomišljenika se iz dana u dan povećava. Jer, njegovo ponašanje srednjovijekovnog velikodostojnika – po sistemu meni je dopušteno sve, a vama samo ono što vam ja dozvolim – pada na jednom teškom primjeru. Primjeru Emira Suljagića.
Od Chicaga do Potočara
Suljagić je, nakon dugog traženja posmrtnih ostataka u Potočarima položio svoga oca, i sedamnaestoro iz familije. Znam tog mladića. Radili smo skupa, gledao sam ga kako raste sa svim poteškoćama koje ima mlad čovjek koji rano izgubi oca, i nikako ne mogu prijeći preko toga. Suljagić je u predgrađu Sarajeva živio s majkom, čestitom ženom iz Sjeveroistočne Bosne i mlađom sestrom. Za to vrijeme je građanin Mustafa Cerić u Davosu, Džedi, Londonu, Abu Dhabiju govori o multikulturalizmu i suživotu, a ovdje regrutirao misao u kojem djeca odabranih imaju pravo studirati na Oxfordu, dok ostala trebaju misliti da je Darwin prevarant, a zemlja – ravna ploča.
I još nešto: pozicije u kojoj su dvojica "suprotstavljenih" zaradili svoje akademske titule, doktorska zvanja, bitno su različite. Jedan je bio debelo finansiran za ideologiju, a jedan je sam sebe finansirao svojim radom. U takvim slučajevima ne treba imati dilemu.
I na kraju, da ne mislite da ću stvar svesti na argumentiranje ad hominem, valja reći da nisu u pravu ni oni intelektualci koji se stavljaju u poziciju ekvidistance prema dvije strane, baš kao da je sam predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija ukinuo vjeronauku. Sve i da jeste, ona je uvedena na mala vrata, i o tome se nikada nije raspravljalo. Zašto bi se onda tražilo da njezino micanje iz prosjeka ocjena verifikuje društvena zajednica? Hajdemo, dakle, stvari vratiti na početak, pa se onda dogovoriti o historiji civilizacije, religije ili nekom drugom predmetu.
Kad se to desi, imat ćemo društvo. Pod uslovom da reis na ljeto na ulice ne pošalje svoju privatnu miliciju. A poslije ljeta, znamo, dolazi jesen. A onda zima. Zima patrijarha.
Đurbuzović: Dogovorili smo se da obradujemo navijače, cilj je izvući Želju iz ove krize
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
