{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


KOLUMNA
/
Zgazimo kukce, šta će nam sirotinja?

S
22.10.2010. u 15:59
0
13
Zgazimo kukce, šta će nam sirotinja?
0
Zgazimo kukce, šta će nam sirotinja?
Superhik i Jevreji, sličnosti i razlike: još malo i ovdje će ostati samo dvije vrste bića.
U toku je 50. jubilarni festival MESS, praznik za sve one koji vole teatar. U modi je "energetsko" posmatranje stvari, a u tom registru MESS je, od svih sarajevskih festivala, nekako najdublji i sadržajem najpromišljeniji. Predstave iz cijelog svijeta prikazuju se pred ovdašnjom publikom u kojoj je dosta novih i drugačijih lica: stasava nova generacije teatarske publike, a ono što najviše raduje su i gosti iz susjednih država koji u ovo listopadno doba dolaze u Sarajevo provesti nekoliko dana uz okrugle stolove i predstave.

Od dosadašnjih produkcija najveći dojam ostavila je "Elijahova stolica", predstava JDP-a, koju je po romanu Igora Štiksa, sarajevskog pisca trenutno nastanjenog u Edinburghu, režirao Boris Lijašević. Komad se bavi pitanjem identiteta: austrijski pisac Richard Richter (igra ga, vrlo dobro, Svetozar Cvetković) nakon razvoda napušta Pariz i početkom 1992. vraća se u rodni Beč. Tamo pronalazi pismo svoje majke iz 1941, iz prošlog rata, iz kojeg doznaje da čovjek kojeg je smatrao svojim ocem to, zapravo nije, te da je njegov pravi otac Jevrej Jacob Schneider. Slijedeći tragove svojih korijena Richter odlazi u opsjednuto Sarajevo, gdje, prije susreta s biološkom ocem, upada u strastvenu ljubavnu vezu s nekim s kim definitivno ne bi smio biti – vlastitom polusestrom, za koju nije znao ni da postoji (odlična mlada Maja Izetbegović). Sve, naravno, završava teško i tragično, a ako pripadate generaciji koja je odrastala uz "Vagu za tačno merenje" i "Pozorište u kući" obradujete se kao malo dijete kad ugledate veterane Renatu Ulmanski i Vlastimira Đuzu Stojiljkovića: izgledaju kao članovi familije koje dugo niste vidjeli, a beskrajno ste ih voljeli kao klinci.

Pozorište, ako je dobro, ima onu vrstu magije koje nema nijedna druga umjetnost, čak ni film, jer je ako se sjetimo jedne od najboljih definicije filma. Ona glasi da film, zapravo, i nije ništa drugo nego teatar na točkovima. Umjetnost tako pomaže razumjeti život, a stvari koje u asocijativnom nizu padaju na pamet, imaju neraskidive veze s današnjim trenutkom, i onim u čemu živimo. Nedavno je, naime, najavljeno da je jedan od najvažnijih dramskih pisaca ovoga podneblja na konkursu u Cetinju Slobodan Šnajder dobio nagradu za tekst "Enciklopedija izgubljenog vremena". Radi se o sudbini metalskog radnika Gregora Samse (tako se, inače, zove junak Franza Kafke iz Metamorfoze, trgovački putnik koji se nakon svih poniženja probudi kao kukac) koji, u našem vremenu, radi u tvornici prodatoj za jednu kunu. Ili marku, kako hoćete.

I eto nas opet u svakodnevici, "u svojoj vjeri na svojoj zemlji", u našoj, u turobnoj, namučenoj Bosni i Hercegovini.

Ako nemaju hljeba, dajte im batina

Na to podsjećaju slike iz Jablanice, gdje policija nemilosrdno tuče radnike "Granita". Tamo je, da pojednostavimo, stari menadžment upropastio firmu koja je imala i narudžbe i proizvodnju i plasman na dovoljnom nivou da radi i razvija se još nekoliko decenija. Mi živimo u društvu u kojem se sve čini da se mali, obični čovjek koji pokušava živjeti svoj život pretvori u – baš kao kod Kafke ili Šnajdera - običnog kukca. Kojeg je moguće zgaziti čizmom tajkuna, političara ili menadžera, najčešće u objedinjenim ulogama, jer zaboga, zašto bi radnici živjeli?

Vlast i pravosuđe se u takvim slučajevima sve češće ponašaju kao Superhik, antijunak iz legendarnog stripa Alan Ford, u kojem se bivši čistač ulica, pod dejstvom lošeg vina, pretvori u superhulju koja otima od siromašnih i daje – bogatima. Kako drukčije, osim čistom manipulacijom, objasniti da su, recimo, Edhem Bičakčić i Nedžad Branković oslobođeni optužbi za zloupotrebu službenog položaja i ovlasti oko nelegalne kupovine stana u vrijednosti od oko 250.000 maraka, kad i vrapci na grani pjevaju da su svojim poslovanjem upropaštavali "Željeznice" ili "Elektroprivredu", olakšavajući ih za milione maraka!?

Ono što se, zapravo, svima nama desilo jeste da se odigrala nacionalna farsa koja je poslužila kao zavjesa da se iza nje odigra pljačka nekadašnjeg društvenog vlasništva. Ta je igra bila, manje-više ista u svim bivšim socijalističkim zemljama, a završila je ponižavanjem i preziranjem sirotinje. Prije svega radnika koji su, kako su znali i umjeli, pokušali sačuvati svoj posao i minimum dostojanstva pred pomahnitalom najezdom nacional-kapitalista koji u najboljem slučaju znaju tri fraze kao što su "know-how", "cash flow" i "business plan", a njihov je jedini cilj – zgaziti kukce. I to uglavnom sirotinju iz malih gradova koja s mukom preživljava.

Dolazi zima

Dolazi, kažu, nikad hladnija, otrežnjujuća zima bosanske ekonomije u kojoj će neke stvari morati pokazati svoje pravo lice: izgleda da je pravosuđe svoje već reklo. Ako ne postoji internacionalna podrška da se neko osudi zbog međunarodnog kriminala i ugrožavanja sigurnosti građana – onda ništa! Pljačka firmi i nelegalno bogaćenje, ne smatraju se ozbiljnim prestupima. Bit će zanimljivo vidjeti šta će se dogoditi kad više od pola miliona nezaposlenih – radnici rudnika, kamenoloma, Krivaje, Feroelektra, i tako dalje i tako dalje – krenu prema onima koji su ih sve ove godine bezočno gazili, i pritisnuti glađu i hladnoćom pokušaju preraspodijeliti dio kolača koji, zapravo, nikada nisu ni vidjeli.

Zato će, u svjetlu rezultata posljednjih izbora, biti vrlo zanimljiva sudbina glavnih firmi u Federaciji: Telecoma, Elektroprivrede, BH Gasa i Energoinvesta. I sudbine fondova i budžeta iz kojih stalno isti, uglavnom, paraziti dobijaju novce za svoje manje ili više suštinski nevažne projekte.

Na čelnim pozicijama, sasvim sigurno, neće ostati dosadašnji igrači, a ni "novima" se ne smiješi neka budućnost: valja isplatiti penzije, osigurati vraćanje kredita, obezbijediti plin i razmišljati šta će biti kad se cijene telekom usluga prepolove, nakon što neki Deutsche Telecom kupi ovdašnju firmu, koja uglavnom nesmetano pljačka građane. Tu će, sasvim sigurno, biti tema za pisanje, za drame, tekstove i filmove koji bi mogli bili sjajni, da eto, nema te tragedije da se njima malo ko hoće baviti, i da to, zapravo, nije nikakvo pozorište, nego naši mali, jadni životi. Životi kukaca koje gaze skupe ulaštene cipele tajkuna, ili čvrste čizme odlučne policije, kao u slučaju "Granita" u Jablanici.

U tom smislu, uvijek treba učiti od prošlih svjetova, onih kojih više nema, jer ko ne nauči ništa iz svoje prošlosti osuđen je da mu se ponovo dogodi. Zato je svijet kojem pripadaju i junaci Elijahove stolice i Kafkinih pripovijetki svijet jevrejske gradske sirotinje i niže srednje klase, svijet Josepha Rotha i sarajevske jevrejske zajednice, uvijek fascinantan.

Ovih dana sprema se jedna publikacija koja će predstaviti jevrejsku štampu koja je objavljivana između dva svjetska rata. Znate li o čemu govore ti tekstovi? O zakonu protiv korupcije (Jevrejski život, sedmični list za kulturno- politička i privredna pitanja, br 181., 22. avgust 1924) , o slomu bosanskohercegovačke privrede, o narastajućem antisemitizmu u Mađarskoj (Jevrejski život, 2. decembar 1927., br. 181). O istim, ili sličnim stvarima, o kojima treba govoriti i pisati danas.

Ali, hoće li imati ko? Jevreji su iz ove zemlje otišli i s njima više nema "problema". Kad se za oko mjesec dana ukinu vize otići će svako ko bude mogao i ostat će, izgleda samo dvije vrste bića: kukci i oni koji ih gaze. I možda Superhik, da otme ono što je ostalo sirotinji, i da to podari nekom bičakčiću ili brankoviću.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: