{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


KOLUMNA
/
Zemlja dragulja bez sehare

S
11.3.2010. u 13:29
0
12
Zemlja dragulja bez sehare
0
Zemlja dragulja bez sehare
O dva Olimpika ili zašto ljubav smanjuje mogućnost izbora
Prošle subote, na pristojnih minus četiri otišao sam odgledati prvenstvenu utakmicu između Olimpika i Veleža, odigranu na Koševu. Olimpik, naime, postaje sve zanimljivija pojava. Četvrti prvoligaš iz Sarajeva, ima nekolicinu zanimljivih igrača – Ješu, Alimanovića, Kolarova i Brazilca Thiaga, i nekako tiho i neprimjetno, pored starijih i "važnijih" gradi svoju povijest. A Velež ? Sad, vrag bi ga znao šta čovjeka u srednjoj dobi natjera da po kijametu ide gledati naguravanje lopte, ali ta dilema je kod mene riješena još u šestoj godini života. Kad sam prvi stekao svijest o tome da sam na stadionu i da se klub koji gledam zove Velež (drugi je, da ne bude dilema bio Željezničar) - rodila se trajna veza. Odnos prema klubu za koji navijate od početka je kao ljubav sa nekim koga je kosmos donio kao životnog partnera: možete, znači, biti sretni i voljeti druge, može vam čak i biti lijepo i cijeli život, ali negdje u dubini duše znate ko je ona(j) ko vas čini sretnim, bez obizira na sve: od životnih uvjeta i materijalnih dobara, preko dobra i zla, sve se lakše prima i podnosi kad u nešto vjerujete. Makar to bila i tako krhka ljubav kakva je ona prema fudbalskom klubu s kojim su se svi poigrali, a on (ipak) o(p)stao.

U tom registru, vjernost je osobina koja se najviše cijeni. Kao prekaljeni konzervativac u tom smislu, osobno jedino ne vjerujem onim šminkerima koji pored lokalnih klubova od Irske do Turske, nose dresove Bayerna, Reala, Liverpoola ili Man. Uniteda. S druge strane, pokušavam ih razumjeti: kad čovjek vidi tako nešto kakva je bila subotnja koševska utakmica – mrcvarenje i lopte i igrača i publike i gledalaca – onda satisfakciju potraži na drugoj strani. Ipak, navijati za bogatije, otmjenije i poznatije evropske klubove jeste jedna vrsta luzerstva. To je kao kad se furate na Angelinu Jolie ili Johnny Deppa. Svi znaju, pa i vi, da nikada nećete završiti u njihovom naručju, ali važno je imati san. I ne postati predmet podsmijeha.

Od Fojnice do Stade Francea

Utakmica je, dakle, bila grozna: teren uništen lošim vremenom i prethodni utakmicama, semafor u koji se ulazi da bi se promijenio rezultat, izlokane tribine, lopta koja nakon najviše dva pasa završava u autu... Iskustvo posjeta utakmicama od prigradskih livada gdje su se odvijali mečevi zonskih i međuopštinskih rangova do velikih svjetskih stadiona govorilo je da se radi o najgoroj svih vremena. Možda i pretjerujem: po kvalitetu sam sigurno gledao i gorih od ove u subotu popodne, ali što se ukupnog dojma tiče, to je bila čista tuga. Pomislio sam na navijače koji unutar BiH i na rijetka evropska gostovanja prate svoje klubove, i gajim za njih poštovanje, ali mi ih je, ljudski, pomalo žao. Treba zaista imati veliku ljubav i čelične živce da bi se pratio bh. nogomet. Ali, ljubav sužava izbor i uvijek je bilo tako.

U dresu jednog drugog Olimpiquea, onog iz Lyona, u srijedu uvečer Miralem Pjanić je izjednačujućim golom u Madridu potopio možda i najskuplji klub na svijetu, Real iz Madrida. I izbacio ga iz četvrtfinala Lige prvaka. A pamtim to kao da je bilo danas, kako pjesma kaže: prije jedno tri i po godine iz Luxemburga se javio kolega Faiz Softić i rekao da ima intervju s mladim igračem koji je takav talent da će biti novi Zidane. Uvažavajući prijedlog, ipak sam nastavio sumnjati: "Nema problema, pošalji interview, objavićemo, ali čuvaj se velikih riječi, znaš li koliko vode treba da proteče da se rodi Zidane?"

I konje ubijaju, zar ne?

Intervju je, naravno, objavljen, ali ja ni danas nisam uvjeren da će mladi Zvorničanin biti Zidane, iako mu to od sveg srca želim. Ali, ono što je dosad uradio govori da je na pravom putu, i na tom putu mu valja zaželjeti sreću. Ako je Faruk Hadžibegić u pravu – a često zna biti kad su procjene igrača u pitanju – da je Pjanić "kombinacija njegovih nekadašnjih suigrača Sušića i Baždarevića", onda je i usporedba sa Zidaneom blizu. Ali, ne treba se time opterećivati, Pjanić na terenu izgleda kao da mu je deset godina više. Iskustvo kojim je zakucao gol Realu garantira da ćemo ga gledati još dugo.

Usput, toliko i tome da je Ćiro Blažević veliki kad u pitanju odluka koga pustiti na teren. Neko ko u svakoj drugoj utakmici Lige prvaka daje gol, a u skoro svakoj u Francuskoj ligi asistira – zaslužuje da igra, a ne da ga se drži na klupi, što je Blažević uporno radio Pjaniću. Bez obzira što mu je devetnaest. Tim prije, reklo bi se. Samo se u velikim utakmicama postaje veliki.

I eto nas opet na početku: u sljedeći utorak će na teren Zlatan Ibrahimović, još jedan od bosanskih nogometnih dragulja koji nije upisao niti jedan nastup za reprezentaciju zemlje iz koje dolazi. Njegova tragedija se sastojala u tome da su ga, u vrijeme kad je nagovještavao da će biti svjetska zvijezda, htjeli reketirati tipovi iz Saveza, od kojih neki iako su osuđeni uredno vrše funkcije, a neki su se, zadovoljni onim što su "izuzeli", povukli u anonimnost.

Sada se ne bi trebalo baviti analogijama s politikom, ali sve nam je, nekako, tako: od onog famoznog "nestajanja" kase s dokumentima iz Nogometnog saveza BiH u toku istrage, preko "curenja" dokaza i dokumentacija na sve strane, ova zemlja sve više liči na izlokani, blatnjavi teren iznad kojeg je besmisleni, starinski semafor i oko kojeg su umorni i promrzli navijači, koji su izgubili nadu da će vidjeti nešto lijepo, ali koje na taj stadion vuku navika i radoznalost. Bosna i Hercegovina je, tako, zemlja dragulja koji nemaju svoj kovčeg, seharu i sjaje po svijetu, jer ovdašnji trovači svakodnevice kradu i sklanjaju te kovčege. Misleći da je ono što su u njih nakupili – vječno.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: