{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Zejneba Osmanbegović: Željko Lelek, Oliver Krsmanović i Gordana Andrić su mi odveli supruga

F
5.3.2007. u 14:10
0
0
Zejneba Osmanbegović: Željko Lelek, Oliver Krsmanović i Gordana Andrić su mi odveli supruga
0
Zejneba Osmanbegović: Željko Lelek, Oliver Krsmanović i Gordana Andrić su mi odveli supruga
Zejneba Osmanbegović (1940.) prepoznala je danas u sudnici Suda BiH u Sarajevu optuženog Željka Leleka kao osobu koja je 1. juna 1992. godine bila u njenoj kući iz koje je tog dana, s još dvjema osobama, odveo njenog supruga Naila i komšiju Hasana Ahmetspahića.
„Željko Lelek, Oliver Krsmanović i Gordana Andrić u ponoć su u moju kuću doveli Hasana Ahmetspahića, krvavog, položili ga da legne i naredili mi da skinem haljine sa svoje majke i sebe te gola sjednem Hasanu na stomak“, ispričala je Zejneba na početku dokaznog postupka u predmetu protiv Željka Leleka, optuženog za krivično djelo zločin protiv čovječnosti počinjen 1992. na području Višegrada.

Lelekovu naredbu „skidajte se gole, bule“ Zejneba Osmanbegović je morala poslušati jer je Gordana Andrić uperila u nju automat. Kada je sjela Hasanu na stomak, vidjela je da je sav isprobadan. Prema njenim riječima, njenog supruga Naila, Lelek je odveo u Hasanovu kuću tako da nije bio prisutan kada se ona skidala. Lelek se vratio otprilike za sat vremena s Nailom, krvavim, i razbijenog nosa. Tu su „pomamljeni bjesnili do pola četiri ujutro“, prethodno tražeći novac i zlato. Nakon skoro sat vremena njenoj majci i njoj su kazali da se obuku. Ona im je dala i novac i zlato, a uzeli su i dva čeka od penzije, koju ona i suprug nisu smjeli otići da podignu. U ranu zoru su vozilom odveli Naila Osmanbegovića i Hasana Ahmetspahića.

„Hasana su tada stoposto bacili u Drinu, jer je njegovo tijelo pronađeno, ali za Naila ništa ne znam ni danas“, kazala je Zejneba, koja od 1994. godine živi u Švedskoj.

Svjedočila je danas i Azemina Čelik (1956.).

Ispričala je o odvođenju četvorice radnika 28. maja 1992. godine iz fabrike namještaja „Varda“ u Višegradu, što je i njen posljednji radni dan u toj firmi. Tvrdi da je 27. maja, u četvrtak, zapamtila „izrazito visokog muškarca, plave kose, u policijskog uniformi kako prolazi kroz pogon i prilazi radnicima“. Sjeća ga se jer je tada „zagledao, kao da je birao“. U petak joj je radna kolegica kazala da je dobro što joj suprug nije došao na posao, jer je napravljen „spisak“. Azemina je ispričala danas da ona nije vidjela odvođenje radnika, ali je saznala da su vojnici u maskirnim uniformama izveli iz pogona Nijaza Kurtalića, koji se, uplašen, vratio nakon što je za njim istrčao njegov badžo Neđo Ostojić. Ona pretpostavlja da je Ostojić istračo da spasi Kurtalića.

„Vratio sam se, ali Safet Valjevčić nije“, riječi su koje je, prema Azemininom svjedočenju, tada izrekao Nijaz Kurtalić.

Azemina Čelik je ispričala da je Željka Leleka prepoznala po liku 2003. godine kada ga je vidjela u zgradi višegradskog MUP-a gdje je vadila osobnu kartu. Njegovo ime je saznala tek kada ga je neko u toj zgradi prozvao.

Željko (Čedomir) Lelek rođen je 1962. godine u Goraždu. Srbin je po nacionalnosti, državljanin BiH, oženjen i otac dvoje djece. Mjesto stanovanja je Višegrad. Do hapšenja 5. maja 2006. godine bio je policajac u Višegradu.

Po optužnici, koju je Sud BiH potvrdio 20. novembra 2006. godine, Željko Lelek se tereti da je u aprilu, maju i junu 1992. godine u svojstvu pripadnika policije u Višegradu vršio, među ostalim, ubojstva, mučenja i silovanja u okviru širokog i sistematičnog napada srpske vojske, policije i paravojnih formacija usmjerenog protiv bošnjačkog stanovništva na području općine Višegrad.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: