Život je često skup poraza, a vrijeme okrutan sudija. Priča o Michaelu Jacksonu, globalna tragična sapunica koja se u posljednje vrijeme odvija na svim televizijskim kanalima, od Vogošće do CNN-a, stigla je nekako i do svog kraja, ali postoji još i ta misterija da će kovčeg prije nego se konačno utvrdi gdje će ga i kako zakopati – kao muslimana ili ne, na njegovom ranču Neverland, gdje se nikada nije vratio nakon što je optužen za pedofiliju i seksualno zlostavljanje dječaka – svratiti na još jedno mjesto. Sasvim moguće da će ga obitelj, kojoj je mali genij koji je svoj kruh počeo zarađivati s pet godina, više bio rob nego bilo šta drugo, još negdje pokušati unovčiti prije nego ga spuste u zemlju.
Dva dana prije nego što je trebala početi njegova povratnička turneja u kojoj za koju je prodao više karata nego iko prije njega (i koja bi ga finansijski oporavila, jer je, očigledno, okružen ajkulama i dobrotvor, bio u dugovima) će na posljednji put. Tužno. Ali, tako je to: svijet je željan senzacija, mediji uvijek novih sadržaja, a Michael Jackson je bio i ostao idealan medij za takve stvari. Oproštaj od njega koji mogla pratiti milijarda ljudi širom planete, dobila je ime "Najveći ispraćaj svih vremena", i to će sigurno biti među udarnim vijestima još neko vrijeme.
Za kim zvona zvone?
No, to govori još nešto o svijetu u kojem živimo. Sve te rijeke suza, hiljade buketa i poruka i milioni televizijskih minuta kao da ne oplakuju samo Michaela Jacksona, oni zapravo oplakuju vrijeme u kojem je on bio najveći, i današnje vrijeme u kojem se svijet, zapravo, našao u situaciji oplakivanja samog sebe.
Ljudi u vrijeme globalne krize kao da nemaju fremena ili ne smiju žaliti za samima sobom, ili svojim sudbinama – jer su naše sudbine, globalno, toliko sjebane da nam ni tugovanje više ne može pomoći, pa je onda sve što preostaje žal za nekim koje bio iznad, u jednom smislu vanzemaljac, "moonwalker", Petar Pan kojem je prijetilo da postane Frankestein.
Čija muzika?
Kao poštovatelja i (opsjednutog) obožavatelja muzike koju su stvorili Afroamerikanci, nikada nisam kupio nijedan nosač zvuka Michaela Jacksona. Ali, nisam ga prezirao, u meni je, kad sam gledao one njegove skupe spotove iz kojih su redovno ispadale traume iz djetinjstva, uvijek postojao neki nivo sažaljenja. Istina, imao sam poštovanje za izbor saradnika – na njegovim albumima su radili sve sami "macani" od Quincyja Jonesa, gitar-heroja Eddiea Van Halena i Stevea Stevensa, do braće Porcaro i Stevea Lukathera, velemajstora studijske svirke koji su oposlili sve važnije muzičke pojave u SAD-u - od Spreengsteena do Steely Dan. No, ta muzika koju stvara previše ruku, uvijek ima i mane – kako je svačija, jer je kupuju milioni ljudi, tako i nije ničija. Tako je mješavina rhytm&bluesa, besmrtne bas linije soula s gitarskim heavy metal solo dionicama i baladama postala megažanr, a jedini čovjek koji je to radio na svijetu bio je on. Michael Jackson.
Amerikanci i ostali
Slušajući pojedine bijele ljude koji su se trudili da sviraju crnu muziku, žalio sam što nisam Amerikanac. Jer, samo je njima dostupno da svaka muzika na svijetu bude njihova, dok mi iz ostalih dijelova svijeta imamo svoje sevdahe, fadoe, bossanove ili tanga, dijelove ljubavi i tuga koje pjevamo. Samo oni, Amerikanci, mogu pjevati tugu koju razumije cijeli svijet, tugu koja je krenula brodovima iz Afrike, da bi stvorila praktično sve žanrove popularne muzike koja je "zavrtila" cijeli svijet.
U tom procesu Michael Jackson je bio ikona, figura koja je trebala biti reujedinitelj, ali kako je svijet, ili barem njegov veći dio krenuo u razjedinjavanje, tako se potreba za njegovom muzikom smanjivala. Narastao iz nasljeđa Motowna gdje je porodični bend pod dirigentskom palicom oca – diktatora imao prvi ugovor, Michael je uvijek bježao: činjenica da su mu od velikih "crnih" muzičara na komemoraciju došli samo Quincy Jones i Stevie Wonder (i to onako postrance, skoro inkognito) govori o tome da ga je negativni imidž pojačan pričama da je izbijeljivao boju kože, sustigao i da se o njemu nije mislilo kao o Afroamerikancu.
S druge strane, Amerika Bushovih, oca i sina, dominantno je bila bijela, a ni popularna muzika, u okretanju para, nije mogla parirati ratovima i vojnoj industriji. U takvim okolnostima se Michael Jackson morao izgubiti.
U svijetu u kojem se preko noći ostaje na ulici, u kojem nestaje domova i posla, svijetu napuhanih kredita i lažnih vrijednosti, nije moglo biti mjesta za klinca koji je ispunjavao svoje i snove miliona drugih kupujući katalog sa pravima na pjesme Beatlesa i gradeći domove za nezbrinutu djecu. Istovremeno, okružen sjecikesama i lihvarima (kako iz obitelji, tako i van nje, jer je valjalo potkupljivati roditelje djece koji su ga optuživali za pedofiliju) ostajao je bez desetina miliona dolara i sam. Tako je i završio, u pokušaju da se još jednom vrati, u epohi za koju je neko možda pomislio da će biti slična onoj u kojoj je postao veliki.
Ali, nije na nama i ne treba prestrogo suditi. Čovjek nikad ne zna kako će i u kojoj vjeri umrijeti. Ono što bih poželio Michaelu Jacksonu je gospel ili ezan, kako vam drago, nešto što bi umirilo namučenu dušu dječaka koji je mislio da bi mogao spasiti svijet. Kao što su, uostalom, mislili i mnogi prije njega, samo što je masama ljudi koji koji su ga slušali izgledalo da on to, doista, može.
Kao i obično, bila je to iluzija. Neka mu je laka zemlja po kojoj je hodao, elegantnije kao niko prije toga. Zbogom, Moonwalkeru!
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
Esma Numanović predstavila album prvijenac: "Blista" je prava muzička poslastica
