Daleko od patetičnih i šaljivih ilustracija, u ovoj zemlji vjerovatno se već generacijama odgajaju poprilično čudni ljudi koji po pravilu bivaju neka vrste projekcije svojih roditelja prema uspjehu koji oni nisu sami postigli. I tako neki budući mladi inženjeri, ekonomisti, novinari i ini, preko grbače svojih majki i očeva završe škole i fakultete, uvjereni da će odmah naći posao, nespremno ulete u taj život, nevoljni da rade bilo šta drugo osim onoga za što su se školovali. A posla nema.
Titula je stečena, diploma u regalu, roditelji osijedili, a juniori i juniorke zgubidane čekajući neke bolje dane, da ih neko pozove ili otkrije tu jednostavnu činjenicu da su oni visokoobrazovani. Čast izuzecima.
Roditelji i dalje vrijedno rade, a kod njih se naravno i živi, fino jede, dobija i džeparac za izlaske, garderobu i možda odlazak na more se rajom. Kad mogu svi, zašto ne i oni. A posla nigdje na vidiku. Njihova profesija i nije baš tražena, kriza je, ne žele nigdje volontirati i steći neko iskustvo, pa se zaposlenje posmatra kao neka ugodna priča iz bolje budućnosti, jednom kada sve bude u redu. I tako godinama. A nakon tih godina, dođe i taj neki posao.
Ovaj uprošćeni scenario može, a i ne mora biti neka vrsta šablona za ono što se dešava u našem tradicionalnom ponašanju kada je pronalazak posla u pitanju ali sigurno je da imamo problem. Taj problem možda bi se najbolje mogao opisati rječju 'lijenost'. Zašto lijenost? Pa, možda da krenemo od jednostavnijih primjera. Zapitajte se i pogledajte oko sebe koliko se nezaposlenih ljudi trudi da pronađe neki posao, bilo kakav i koliko su voljni da zarade na bilo koji način u situaciji kada mogućnosti izbora baš i nema puno? Koliko ljudi smatra da nakon završenog fakulteta trebaju čekati nečiji poziv da ih bez bilo kakvog iskustva zaposle, daju prosječnu platu i osiguraju sve beneficije? Koliko je ljudi spremno da volontira i stekne bilo kakave reference, ili da ide na praksu i stekne neophodno iskustvo? Koliko ih se trudi da se pomakne sa mjesta na kojem su sami sebe ukopali?
E, sad, zbog čega ova pitanja. Upravo iz razloga što je došlo krajnje vrijeme da se nešto poradi na našem poslovnom mentalitetu, radnoj etici, motivaciji, i na kraju, zašto ne, i požrtvovanju za vlastite interese. Ako išta od svega u ovom sirovom kapitalizmu, u kojem se naši biznismeni još uvijek bave akumulacijom kapitala i dobara (kupovina skupocjenih automobila, nekretnina, jahti, osiguranje narednih nekoliko generacija), trebamo promijeniti to je uvođenje radnih navika i brisanje iz naše memorije činjenice da samo na nas neko čeka. Također, da jednom kada smo završili fakultet svo naše obrazovanje je time i okončano. Situacija je nažalost proporcionalno obrnuta.
No, mlade generacije je možda i lakše shvatiti jer u najvećem broju slučajeva ne posjeduju jednu od ključnih refrenci, a to je iskustvo. Ali, šta je s onima koji i pored iskustva, ne mogu da nađu posao, a ne mili im se raditi ništa što ne potpada pod njihov profesionalni domen?
U posljednjih mjesec dana čuo sam nekoliko primjera iz gradova koji su zasigurno najsiromašniji u Bosni i Hercegovini, a u kojima ljudi i dalje ne žele raditi određene poslove, i sebi osigurati kakve-takve prihode. Neshvatljivim se čini da neko ko jedva sastavlja kraj s krajem, više je gladan nego sit, odbija zaraditi za vlastitu egzistenciju. Dakle, ljudima se nude poslovi poput kopanja u baštama, ili cijepanja drva, naravno, plaćeni dnevno, uz osiguran jedan obrok, ali interesanata nema!
Ovo navodi na zaključak da je bolje ležati i gladovati, nego raditi i zaraditi. Krije se tu više motiva za ovako ponašanje a jedan je stid, dok bi drugi mogao biti da se rad u ovoj zemlji uopšte ne cijeni.
Ako mislite da je drugačije, prošetajte malo po kafićima i kafanama, i pitajte nezaposlene ispijače kafa koji jednu šoljicu gustiraju maksimalan vremenski period, da li bi za vas odradili određeni posao uz određenu naknadu? Na primjer, čišćenje i krečenje vašeg stana, uređenje vikendice ili slično.
Može se činiti kao generalizacija, ali problem ovakve vrste uistinu postoji. Činjenica da neko na polici drži fakultetsku diplomu, neće mu automatski donijeti posao ako se uz to dodatno ne trudi, traži, istražuje, obrazuje se, prati trendove i nastoji se dokazati u onome za što se školovao. U protivnom, kao što se često dešava kod nas, momci i djevojke zadugo ostaju lijepi mamini i tatini školarci koji čekaju kućnu dostavu posla ili rezervisano mjesto u dobro uređenoj kancelariji. Loša vijest je da su takva vremena prošla osim za potomke novopečenih 'elita'.
Zasukati rukave i dati sve od sebe, te vjerovati u ono što se radi je najbolja preporuka za svaki posao. Čini mi se da jedino takva filozofija i može donijeti neke rezultate. No, ako ljudi to ne žele, toplina roditeljskog doma i propratni nivo adrenalinske groznice jeste njihova sudbina. A i siće će biti da zazvecka u džepu.
