{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Piše: Asim Bešlija
/
Žalopojka: Nebo plače, kiša Bosnu topi

S
11.1.2010. u 08:00
0
0
Žalopojka: Nebo plače, kiša Bosnu topi
0
Žalopojka: Nebo plače, kiša Bosnu topi
Na kakvom su zbilja cjedilu ovih dana ljudi u Bosni i Hercegovini pokazale su poplave koje su izdašno okupirale sve što im je bilo nadohvat u našim gradovima. Gdje god je bilo moguće, rijeke i potoci su izlili i poplavili kuće i sve ostalo što se našlo na putu. A, ljudi su ovdje bespomoćni i malo mogu učiniti da se sami odbrane pa čekaju pomoć od države, tog nekog iznad njih, ko ima moć i ko može. Međutim, država je i ovaj put ostala iza svoga imaginarnog imena.
Eto, u kakvom jadu i očaju moraju živjeti ovdašnji ljudi da, kada ih spopadne poplava i doslovno zarobi o njihovim domovima, mogu samo odmahivati glavom i rukama, i uzdati se u Boga jer je od njega sve ovo i došlo. Država, ma što to u našem slučaju bilo, ovdje je najkonkretnije jedna ubleha koja se ukazuje samo putem saopćenja civilnih zaštita koje, je li, 'rade sve što je u njihovoj mogućnosti'. I hajde da im povjerujemo i da kažemo da je tako.

Ali, ne ide. Razlog je jednostavno što nas demantuje ono što naše oči vide, ma koliko ih mi trljali kao da smo se tek razbudili. Voda plavi li plavi, i to je tako. Možete se pomiriti ili ne pomiriti s tim, ali su činjenice nepobitne.

No, kad smo svi tako bespomoćni zajedno sa državom i pretilim državnim službenicima, pitanje je onda zašto bar ti državni službenici ne drže do mrvice svoga dostojanstva pa u ovakvim uslovima, ako ništa, budu bar neka podrška sveopštem jadu koji je evo i vodom natopljen kao nikada prije.

Šta hoću reći? Nešto vrlo konkretno. Evo prije par dana kad su okolinu Sarajeva potopile rijeke, i eto opet iznenadile sve nadležne službe, kao što to i snijeg svake godine učini, našla se neka gospođa, imenom i prezimenom Mira Boras, iz opštine Ilidža da drži predavanje građanima o tome šta da rade u ovakvim prilikama. Gospođa je, dakako, opštinska službenica koja sve fino posmatra sa sigurne udaljenosti a zadužena je za ovakve nepogode i barem neku utjehu svekolikom pučanstvu ilidžanskom.

Naime, nakon žalbe nekih građana, koji su se redom stvari sami organizovali koliko su mogli, kako od civilne zaštite nisu nikakve pomoći dobili a voda ih skroz opasala, dotična madmoiselle Boras potrčala je da kaže nešto u stilu 'neka se ta građanka spakuje i sama brani od poplava'. Baš kao da je ljudima do sarkastičnih izjava uštogljenih činovnika i kao da im baš to i nije bilo na prvom mjestu – odbraniti svoj dom onoliko koliko mogu a onda zatražiti pomoć od Borasove i kompanije. Međutim, od te divne bajke ništa jer ovakve opštinske usjedilice (one koje previše sjede) kao da ne vide iz tih svojih kancelarijskih utvrda šta se dešava u svijetu oko njih i kao da su baš vlasnice života tih sićušnih građana koji su toliko mali da ih ona i njene kolegice uopšte ne primjete kad im se pojave u kancelariji.

Valjda je zato i takva reakcija bila. Reakcija na nešto što je istinski poziv za pomoć, ljudski i iskren, bez ikakvog stida i ustezanja, onako ispružene ruke, pa ako ko pomogne. E, na taj takav poziv ljudi ostadoše doslovno popljuvani od ove i sličnih gospođa, po istoj matrici, i dobiše ono što su navikli dobijati od onih koji se uzgajaju našim zajedničkim parama.

Idući nekom normalnom logikom, bilo je za očekivati da će se eto osim svih mogućih napora, građanima pogođenim nesrećom uputiti i neka riječ podrške, da će se ohrabriti, ponuditi im se maksimalna pomoć jer su ti službenici tu radi njih. No, džaba priča.

Mirina poruka odjekuje cijelom ovom zemljom – sam si sebi najbolja pomoć. I civilna zaštita, i vreća s pijeskom, i fizička prepreka ako se treba postaviti pred naletom vode. Pa, nas i ova poruka i ova svježina prljave vode baš podsjete gdje smo i gdje to živimo, i da neke stvari izgleda nikad neće biti promijenjene, ma kolika nas nepogoda pokosila i kolika nam patnja bila. A, mi ludi, pa i dalje očekujemo da će nam taj neko pritrčati da pomogne i još nas tješiti kako će sve biti u redu ili bolje.

Zaista neće. Vjerovatno šlauf od kamionske gume ima više emocija i bolja je uzdanica od ovdašnjih, većine njih, opštinskih armija službenika, pogotovo kad zapada, bilo snijeg ili kiša, i kad vam do grla dođe.

Tužno je, međutim, što je bosanska, a i hercegovačka glava takva kakva jeste, pa dopusti da je svako tretira kako mu je ćeif i kao da je glupa, i čak je u to ubjeđuje. Pa, se zato valjda i sve vrti u začaranom mentalitetu nebrige od kojeg samo amidžići i stričevići postaju hadžije i gospoda. Neće ta glava još malo da mućne i natjera ruku da tresne od sto i kaže kako je dosta. A, vodostaj raste li raste. Gumenog čamca ni na vidiku.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: