Za zločin u selu Barimo kod Višegrada nije niko odgovarao

“Teško je kad znaš da je ona sada ovdje, a eto, ja sam živ. (...) Da nije bilo ove žene, bio bih i ja tu”, kaže Čovrk pokazujući na mezar Mukadese Puhalo, koja ga je probudila tog jutra, pa je uspio pobjeći prije nego što su srpski vojnici pucali.

Mukadesu Puhalo i još nekoliko osoba su srpski vojnici odveli do Drine i strijeljali.

Čovrk naglašava da nije stanovnik Barima, već Dušća, ali da je u selu gdje se desio zločin bio jedan mjesec zbog popravljanja mlina za brašno, te da je za to vrijeme boravio u kući porodice Puhalo.

“U toj kući spavali smo ja i još jedna nana koja je imala oko 90 godina. U samu zoru je došla Mukadesa Puhalo i probudila me da popijemo kafu. Izašao sam iz kuće i čuo glasove: ‘Lezi, bacaj bombe, drž’ ga...’”, prisjeća se Čovrk dana kada su nastradali stanovnici Barima.

Hanka Puhalo, svekrva Mukadese Puhalo, nana s kojom je Čovrk boravio u toj kući, ubijena je pa zapaljena, kažu mještani koji su nakon rata pronašli njene posmrtne ostatke.

Čovrk dodaje da mu je svaki put teško kad dođe u ovo selo, ali smatra da je njegova obaveza da priča o ovom zločinu, jer je, kako kaže, vjerovatno zbog toga i preživio.

“Vjerovatno sam ostao živ da bih govorio o onome što se desilo, nije nikada bilo da neko ne preživi, (...) uvijek neko mora ostati. Ostala su i ta djeca, ali ona možda ni ne znaju šta se desilo, znaju da nemaju roditelje, jedino to znaju”, kaže Čovrk, prisjećajući se dvoje djece koja su uspjela pobjeći, dok su im roditelji ubijeni.

Suljo Fejzić, koji je nakon napada vojske s još nekoliko ljudi došao u selo kako bi provjerio ima li preživjelih, prisjeća se da nisu zatekli nikoga živog osim jedne nepokretne starice.

On pojašnjava da se pred napad vojske u selu nalazilo 30-ak ljudi, koji su došli po hranu, a nosili su je u šumu prema Crnom vrhu, gdje su se skrivali.

Fejzić ističe da se, pred sam ulazak vojske u selo, pet-šest ljudi uspjelo izvući, te da su Sead Čovrk i dvoje djece pobjegli tokom napada.

“Ni u jednu kuću nije se moglo zaviriti od visoke temperature, sve ono što je bilo u tim objektima gorjelo je. S krovova je padalo, nije se moglo komotno kretati putem. Uglavnom, to je bilo jedno haotično stanje kojim zdrav razum ne može uopće upravljati”, priča Fejzić.

Fejzić pojašnjava da je, zajedno s još nekoliko ljudi, više dana izvlačio i sahranjivao tijela ubijenih. Dodaje da je najviše ubijenih ljudi nađeno pored Drine.

Četiri žene, prema njegovom kazivanju, ubijene su i zapaljene u kući, tri osobe su nađene u šumi, dok su ostali “ubijeni u bijegu” nađeni na livadi ili na putu.

“Na obali Drine, na gomili je ubijeno 12 osoba, bili su složeni jedni na druge. (...) Na gomili su ostali ležati još jedan dan, tek sutradan smo ih izvukli”, kaže Fejzić, naglašavajući da su srpski vojnici pucali na njih dok su tijela ubijenih izvlačili na livadu. Unatoč tome, uspjeli su ubijene sahraniti u tri grobnice.

Hedija Kasapović, predsjednica Udruženja porodica nestalih “Višegrad 92”, kaže da je u ovom selu stradao njen daidža Muharem Tvrtković, čiji posmrtni ostaci još nisu pronađeni.

“Kad su daidžu odveli iz podruma kuće, daidžinicu koja je bila jako bolesna, nepokretna, ostavili su. Pošli su je ubiti, ali su odustali. Rekli su joj: ‘Tebe nećemo, ti ostani da crkneš’”, kaže Kasapović, dodajući da je njena daidžinica Adila Tvrtković jedina preživjela osoba koja je tada ostala u selu.

Amor Mašović, član Kolegija direktora INO-a BiH, kaže da su ekshumacije na širem lokalitetu naselja Barimo rađene 2001., 2005. i 2007. godine.

“Ukupno je locirano 28 žrtava na širem lokalitetu naselja Barimo. Najveći broj žrtava je pronađen na livadi koja je u privatnom vlasništvu jednog mještanina. Radi se o žrtvama koje su ubijene tokom napada na to selo. Nažalost, selo Barimo posebno je poznato po broju žena žrtava. Od tih 28 pronađenih žrtava, čak njih 13 su osobe ženskog spola, što je 46 procenata od ukupnog broja ubijenih u ovom selu”, kaže Mašović.

Prema Mašoviću, u Barimu su dvije žrtve djeca - jedno od 12, drugo od 16 godina. Također, među žrtvama, kako kaže Mašović, čak je osam osoba starijih od 65 godina. Mašović ističe da, nažalost, tijela svih žrtava nisu kompletna jer su kod nekih pronađene samo lobanje, a neka su bila u karboniziranom stanju, odnosno njihovi skeletni ostaci su bili spaljeni.

Ivica Divković, načelnik centra za istraživanje ratnih zločina u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA), naglašava da “aktuelne istrage” ratnih zločina ne komentarišu.

“Ovaj događaj i mjesto u općini Višegrad je zasigurno predmet interesovanja Tužilaštva BiH i SIPA-e. Ono što možemo potvrditi jeste da zasigurno SIPA raspolaže informacijama i podacima da je u tom mjestu 1992. godine stradalo 26 civila, uglavnom žena, starijih osoba i djece, te da je nakon izvjesnog vremena, od ovih 26 ljudi pronađeno 13 skeletnih ostataka”, kaže Divković.

Kako Divković pojašnjava, u toku su određene aktivnosti policije i Tužilaštva BiH, međutim, ne može iznositi te činjenice i podatke.

Boris Grubešić, glasnogovornik Tužilaštva BiH, kaže da rade na više predmeta koji se odnose na ratne zločine počinjene nad stanovništvom bošnjačke nacionalnosti na području Višegrada i okolnih mjesta u proljeće i ljeto 1992. godine.

“S obzirom da se radi o predmetima koji su u radu ili u fazi istrage, Tužiteljstvo BiH nije u mogućnosti javnosti davati detalje o ovim predmetima, kao ni podatke o osumnjičenim ili prijavljenim osobama”, navodi Grubešić.

Fejzić ističe da nadležne institucije nisu pokazale interes da se otkriju počinioci ovog zločina. Prema njegovom mišljenju, glavni krivac za neprocesuiranje odgovornih za ovaj zločin jeste Tužilaštvo BiH.

“Smatram da je glavni krivac za sve to Tužilaštvo, koje do unazad nekoliko mjeseci nije uradilo ništa po ovom pitanju. Prije pet ili šest mjeseci, tek je SIPA počela nešto da radi na ovim terenima i da istražuje, neki ljudi su davali izjave (...). Nemamo pouzdanih informacija ko su ti koji su izvršioci, koje su jedinice učestvovale i kako”, dodaje Fejzić.

Za zločine u Višegradu, pred Haškim tribunalom nepravomoćno su osuđeni Milan i Sredoje Lukić. Milan Lukić je prvostepenom presudom osuđen na kaznu doživotnog zatvora, a Sredoje Lukić na 30 godina zatvora. Sud u Haagu je, za zločine u Višegradu, pravomoćno osudio Mitra Vasiljevića na 15 godina zatvora.

Pred Sudom BiH su za zločine počinjene na području istog grada pravosnažno osuđeni Momir Savić na 17 godina, Željko Lelek na 16, Boban Šimšić na 14 i Nenad Tanasković na osam godina zatvora, prenosi BIRN-Justice Report.