{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


WikiLeaks, virus svjetske diplomatije i uloga BiH

S
30.11.2010. u 16:25
0
26
WikiLeaks, virus svjetske diplomatije i uloga BiH
0
WikiLeaks, virus svjetske diplomatije i uloga BiH
Teoretičari zavjera dobijaju potvrde, ukazivači na neprincipijelnosti politika pojedinih država također, lažovi sa svih strana plaču. Iako nije prvi udar na svjetski poredak, očigledno je da više ništa neće biti isto. Kako na našem lokalnom nivou, tako i na globalnom. Ali neće biti ni previše različito.
Ne trebamo čekati da nas zapljusne nepregledno more (bjelo)svjetskih informacija o Iranu, Afganistanu, Iraku ili nekoj četvrtoj žarišnoj tački svijeta što će cyber-slobodnjaci okupljeni oko Juliana Assangea objaviti. Dovoljno je pogledati šta je snašlo Bosnu i Hercegovinu i naš region. Mnogo od onoga što smo pretpostavljali, naslućivali a neki i insajderski koristili, ispostavilo se kao istina i tematika razgovora donositelja političkih odluka.

Milorad Dodik je, recimo, najavio Amerikancima da će, prije ili kasnije, priznati Kosovo. Haris Silajdžić je obećao da neće mrcvariti Tadićeve Srbe zato što se u Deklaraciji komšijske nam skupštine o Srebrenici ne spominje ta teška riječ genocid, našta su ga, izgledno je, nagovorili njegovi prijatelji Turci. Vuk Jeremić, beogradski diplomata i naših krajiških korijena je detektiran kao lažovčina i petljanac koji zvrnda uokolo i obećava šta stigne. Evropljani su, pak, spremni da u Bosni i Hercegovini ugase Ured visokog predstavnika bez ikakvih daljih uvjetovanja, i tako nas ostave na pola puta, istovremeno - i nas i sebe - ubjeđujući kako je to dobro da bi smo ostali na putu euroatlantskih integracija ... Šta od pomenutog već nismo znali?

Pragmatici i tvrdoglavci

Valjda je svima odavno jasno kako je Milorad Dodik nacionalist iz najpragmatičnijih razloga, a to što djeluje uvjerljivije od nekih drugih valjda lično duguje kvalitetnoj agitpropovskoj školi u Beogradu. Također, ne treba da procuri iz najveće svjetske baze podataka kako je kod Harisa Silajdžića strateško-taktički potencijal nula pa da nakon desetljeća tvrdoglavljenja koje nas je koštalo života pristane da se kompromisira (i kompromitira) na principima, bila to reforma policije ili genocid.

Samo je neupućene iznenadilo da šef srbijanske diplomatije šilji uokolo da je građanski, lijevoliberalno orijentiran Srbin koji ne haje ni za Slobu, ni za Ratka, kad je svima jasno da mu je diplomatski idol i nedosanjani san da bude balkanski Henry Kissinger!

Na koncu, evropska furka da svoje decenijske propuste pripišu isključivo nama (nije naše maslo za Ramazana, ali to nije dalja tema teksta), Bosancima i Hercegovcima, političkim liderima koji se bez zere zajedničkog mišljenja o bilo čemu tjeraju u vlast a sve zbog nekakvih izmišljenih principa, samo se najoptimističnijim sa WikiLeaksom ispostavila kao laž, ubleha, šuplja konstruktivna, kako god hoćete.

Već godinama na Starom kontinentu ne žele priznati suodgovornost za stanje u kojem se nalazi poslijeratna Bosna i Hercegovina. Nije ni čudo što je jedan od li(n)kova te priče Carl Bildt, nekadašnji šef raje u Bosni i Hercegovini, danas šef švedske diplomatije, u međuvremenu i neupsješni medijator za rješenje svih problema u dejtonskoj državi. Kada taj hinjavko usklikne kako će sve otići u tri materine zbog WikiLeaksa, očigledno je da će slijedi period sočnog naslađivanja nad političkim prijateljem Biljane Plavšić, možda upravo zbog njegovih zatvorskih seansi sa ratnom zločinkom s priznanjem, a možda i zbog nekih širih razloga, ako išta šire od ratnog zločina može postojati.

Posljedice i uzroci

No, u prilog Bildtu i bildtovcima ide činjenica da konstitutivni narodi većinski biraju lidere koji zamagljuju oči etnonacionalističkim glupostima, prodaju homogenističku priču i potkradaju državu, zbog čega im se i ne isplati biti dio euroatlantske koalicije. Ta vreća para i privilegija, naprosto, nije veća od one bosanske u kojoj su im ruke do lakata zavučeni. No, to je posljedica, a ne uzrok naših problema. Koliko god evropski političari ne žele čuti, za sve što se u sadašnjosti dešava postoji vrlo jasna historijska dijagonala od Slobodana Miloševića i rasta srpskog nacionalizma koji se zakonom spojenih posuda prelio među zajednicu korisnika zajedničkog jezika, uz budno oko obaviještajnih službi koje se, zna to i Serge Brammertz, do dana današnjeg nisu baš nešto reformirale, preko zaklinjanja u etničkog boga što nije popustilo napaćenike nego je u međuvremenu dobilo i svoj teoretski konstrukt u (ne)djelima bajnih univerzitetskih profesora skorojevićko-postmodernističke provinijencije, sve do, evo, frustrirajućeg bureta baruta što čuči kod golemog broja jedinki obremenjenih kreditima, lošim šefovima, neljubaznim konobarima, čime već sve ne, što se manifestira i vriscima nepregledne mase anonimnih komentatora. A tu WikiLeaks ne može pomoći.

Šta, dakle, da se radi? Ništa. Nakon prvog udara globalni sistem će doživjeti evoluciju, uspostaviti dinamičku ravnotežu, diplomate i političari će se truditi smanjiti sraz između javnih proglasa i bilateralnih razgovora. Nakon perioda niskog garda koji će potrajati mjesecima uslijedit će stabilizacija. Kako na globalnom, tako i na lokalnom nivou. Možda već iduće godine, samo dok se pojede blagdanska sarma, neki novi Carl Bildt, možda mađarskog prezimena, dođe da nam objasni kako treba da se upucamo u koljeno, ugasimo OHR, podijelimo državnu imovinu, napravimo vlast koja će obavezno konstitutivno sadržavati pragmat-četnike, jugoustaše i partizaniju, sa tranzicijskim mirodjijama, te ćemo takvi biti dostojni Evrope...

Drugovi i gospodo, ništa od revolucije!

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: