{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


WikiLeaks: "Šuplje tajne" ili kako je Fehim H. protrčao kroz Evropsku uniju?

S
10.12.2010. u 16:15
0
37
WikiLeaks: "Šuplje tajne" ili kako je Fehim H. protrčao kroz Evropsku uniju?
0
WikiLeaks: "Šuplje tajne" ili kako je Fehim H. protrčao kroz Evropsku uniju?
Za dobru špijunažu često je bilo dovoljno čitanje novina. No, šta kad u njima mnogobrojni doušnici nemaju šta pročitati? Onda ambasade postaju dopisništva. Tako je nastao WikiLeaks.
Nije slučajno da se Umberto Ecco, italijanski romanopisac, esejist i semiolog (ne)zvanično smatra jednom od najpametnijih glava koje hodaju planetom. U svom tekstu "Osvetnički hakeri i špijuni u kočijama", objavljenom u Liberationu, pisac i filozof potpuno je ogolio "skandaloznu" aferu WikiLeaks, u kojoj je australski haker Julian Assange otkrio tajne američkih diplomatskih kanala.

Prvo, tvrdi Ecco, radi se o uglavnom poznatim stvarima, do kojih su ambasade došle iz medija. Doušnici su lijeni, kao i šefovi tajnih policija, tako da će, tvrdi on, u State Department poslati samo ono što prepoznaju. Drugo, radi se o kod nas, a i šire, popularnoj "šupljoj" priči: praznim tajnama. Taj svijet "ne-vijesti" stalnim bombardiranjem informacijama fingira da se događa nešto ekstremno bitno, a u osnovi se radi o vječitom kruženju u prirodi. Cirkulaciji informacija na liniji diplomatija - špijunaža - novine.

To kruženje omogućava da američka diplomatija kontrolira ama baš svakog građanina, ali je i moguće da neki haker otkrije sve važnije tajne američkog veleposlaništva u svakoj zemlji na svijetu. I treće, ali ne najmanje bitno: od kraja Drugog svjetskog rata, a pogotovo od pada Berlinskog zida, ambasade su pretvorene u špijunske centre.

Vuk, Fahdovi, Haris i Silvio

Jer, koji WikiLeaks treba imalo informisanijem čeljadetu da zaključi da je Silvio Berlusconi opsesivni seksualni perverznjak? Ili da je Haris Silajdžić tip političara iz 19. stoljeća, čeka da neko iz susjedstva (Turska, dakle iz nešto daljeg komšiluka) riješi sve njegove probleme, a da Vuk Jeremić nije demokratsko i novo lice Beograda!? Ne treba, dovoljno je samo pročitati novine! Ili vidjeti fotografiju ovog posljednjeg sa flašom šljive i šajkačom.

Dalje, kakav to strašan analitički mastermind treba biti da bi se skontalo da se iza režima u Saudijskoj Arabiji krije blasfemična, razvratna, beskrupulozna i neodgovorna bulumenta, koja uz američki amin leži na petro-dolarima i sanja da se Zmiji (Iranu, bezbeli) – otkine glava!? Ili da američki zaštitari u Afganistanu kupuju drogu i seks s mladim dječacima za šaku dolara? Baš nikakav: treba samo čitati ono što ne prođe sve moguće cenzorske filtere i otprilike shvatiti u kakvoj Sodomi i Gomori svijet danas živi.

To što će nekolicina dinosaurusa legalista (u koje spada i ovaj nesretnik što ovdje nariče) stalno ponavljati da je jezivo što sloboda štampe više ne postoji, jednako je anahrono i besmisleno kao, recimo, podržavati Silajdžića ili Jeremića. A problem je, naravno, i u tome što ni mediji više ne rade svoj posao.

Ne zna se ko je prvi počeo tu igru, ali bi se moglo reći da je diplomacija postala hohštapleraj i tračeraj, kad su takvi postali i mediji. Stoga, ne znam tačan momenat kad smo izgubili novinarstvo, ali pokleklo se onog trenutka kad je postalo važnije dobiti intervju s političarem ili diplomatom u kojem neće reći ništa, nego napisati dobru, istraživačku reportažu o, recimo, visini njihovih primanja i načinu života u sredini u koju su došli.

Ažurni, ali besposleni

Jer, u posljednjih petnaestak godina (što kaže jedan lik – "da sam pravio ratne zločine, dosad bi me oslobodili") bilo je dovoljno samo gledati pojedine diplomatske predstavnike u BiH i shvatiti da je stvar otišla u tri lijepe. Kad govorimo o američkim ambasadorima u BiH, Thomas Miller je bio jedan od rijetkih izuzetaka. Ostali su se uglavnom našetavali po partyjima, okićeni strašnim obezbjeđenjem glumili strogoću. I čekali "da ovo ludilo prođe", pa da dobiju kakvu atraktivniju lokaciju.

Onaj nesretni(k) McElhaney je pisao i tekst himne, pa ga interpretirao u Narodnom pozorištu, sa sve basom Ivice Šarića. Fakat, kad se čovjek prisjeća, vrlo je teško zamisliti goru (političku) bagru od bivšeg kolumniste "Avaza" Williama Montgomeryja i njegove supruge Lynne. I to je (bila) američka diplomacija. Mogli su što su htjeli, smijali su se sa naslovnica i unutarnjih stranica novina i televizijskih ekrana i svijet je, praktično, bio njihov.

S druge strane, mediji su mislili da su obavili posao. Stoga je WikiLeaks, zapravo, kraj jedne epohe: kraj zavjere šutnje (ili brbljanja, kako vam drago) između diplomata, novina i špijuna u kojima je više od pola informacija iz "neimenovanih izvora bliskih vrhu", a više od pola izjava u stilu "ovo je uspješan nastavak pregovora." Portparoli, PR-ovi, marketing menadžeri i dizajneri su postali važniji od novinara, koji su profesiju predali skoro bez borbe.

I zato je bez obzira na sve Julian Assange učinio veliku stvar. Natjerao nas je da zavirimo u dubinu diplomatsko-špijunskih mreža u kojima više, praktično, nema tajni. Jer, jedna od "najvažnijih" depeša iz Burme, gdje je u posljednjih nekoliko godina divljao jezivi rat, bila je da sin burmanskog diktatora hoće da kupi većinski paket akcija Manchester Uniteda!? O čemu, onda, uopće govorimo? Who the f.ck is Alice!?

O tome da su diplomatska predstavništva preuzela posao novinskih dopisništava. Problem je samo u tome što ga baš i ne znaju raditi, pa je pukla bruka, koja će se, izgleda, cijela slomiti o Assangeova leđa. Već su mu pronašli da je istovremeno silovao dvije (nevine?) Šveđanke. E, kako ni besposlenim službama nije lako optužiti (nevina?) čovjeka sad već nije silovao, nego je seks bio "neočekivan", a sutra će mu već spakovati nešto drugo. On će, bez sumnje, ostatak života provesti praćen od raznih tajnih službi koje će na njemu trenirati ažurnost, i goniti ga do kraja svijeta budući da je svijetu pokazao da su on ipak, manje ili više – besposleni.

"Biznis" i nova pravila

Zbog WikiLeaksa, ali i zbog toga što "velike" kompanije neće da troše na novine i novinare nego svoje sadržaje uglavnom "skidaju" s interneta je i moguće da u medijima možete pročitati sve o tome šta zadnji parlamentarac misli o životu, svijetu, biljkama i kosmosu, i ništa o najvećoj aferi koja ovih dana potresa Francusku, a čiji su glavni akteri državljani Bosne i Hercegovine.

Pogađate, naravno, da se radi o tzv. romskom kralju Fehimu Hamidoviću iz Barica kod Sarajeva. On je u posljednje četiri godine razgranao fantastičan "biznis" u Parizu i drugim evropskim metropolama, zaradivši prema nekim izvorima oko četiri miliona eura. Francuska policija je izvijestila (a jedine novine koje su podrobno pisale o tome je "lokalni" Le Journal Du Dimanche) da je ispitano oko 100 djevojčica koje su "operisale" uglavnom po Parizu.

Stvar je postala sumnjiva kad je policija uvezala da je šezdesetak uhvaćenih djevojčica u toku operativne procedure uvijek ponavljalo istu strategiju. Na pitanje kako se zovu odgovorile bi jednostavno "Hamidović", a budući da je veliki broj njih bio maloljetan, mogle su odbiti davanje otiska prstiju. Glava ove "medijevalne" grupe, kako je nazvala francuska policija, Fehim "Feho" Hamidović, je uhapšen. I to kako: u svojoj vili u turističkom odmaralištu Infernetto u blizini Rima, u potpuno suprotnom kontekstu koji se, eventualno, mogli zamisliti. U svili i kadifi, sa ženom Behijom (57), sinom Bucom (27), još jednom lijepom ženom (najvjerovatnije snahom) i djecom od kojih najmlađe nema niti godinu dana, u vili s diskretnim okruženjem, koja ni po čemu ne odaje da u njoj stanuju kriminalci, pogotovo ne balkanski Romi.

Budući da se stvar događa paralelno s protjerivanjem rumunskih Roma iz Francuske i u vrijeme ukidanja viza bosanskohercegovačkim građanima za put u EU, to bi mogla biti priča za naše medije. Ali, nije.

Fehina "organizacija" je slijedeći pravila korporativnog "biznisa" uzela oko 60% tržišta u Parizu: operisalo se tako da je on živio u najskupljim hotelima, išao u luksuzne barove, kockao se po najpoznatijim kockarnicama. U izvještaju se spominje da je veliki broj djevojaka koje bi nakon izvjesnog vremena odbile ići u krađu, bivao tučen, silovan ili mučen gašenjem cigareta po koži. Rezultat svega će, nema sumnje, biti velike zatvorske kazne za šefove i protjerivanje za one s dna ove hranidbene ljestvice. I, naravno, reaktualizacija slike o Bosancima kao džeparošima, prosjacima i sjecikesama, sjenkama na zlatnim zvijezdama Evropske unije.

Između ostalog WikiLeaks je i zato bio potreban. Da pokaže da su "zvanične" i "bitne" priče po ambasadama, zapravo – "šuplja". Jer, u izvještajima ambasada, pa i medijima nema mjesta za priče o "Hamidovićima". Ona su rezervisana za "ozbiljne" diplomatske izvještaje. Poput većine materijala sa WikiLeaksa.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: