Za ovu priču, metaforički i(li) politički, možda bi bilo bolje da je taj WC bio , ne znam, Čapljini ili Bosanskom Grahovu, na stanici u Okučanima ili u kafiću na Slaviji, ali nije: bilo je to u Sarajevu, u 1990. godine, kad se Jugoslavija počela raspadati, a nad Bosnu i Hercegovinu se nadvijao plan RAM, iz kojeg je trebala nastati nova bastard zemlja. Ona je pored Srbije, Crne Gore, valjda Makedonije i Kosova, naravno trebala u svom sastavu imati i Bosnu i Hercegovinu. Plan velikosrpskih nacionalista mi je «objasnio» beogradski taksist u jednoj od posljednjih prijeratnih posjeta Beogradu. Kad je čuo da smo iz Sarajeva, spremno je, preko volana, izvukao geografsku kartu, ne gledajući gdje vozi, i odmah izustio svoj plan:
- Šta vi Bosanci mislite o ovome? Jebeš Hrvate i Slovence, da lepo mi, vi, Makedonija i Crna Gora budemo Jugoslavija, i fino nastavimo, a njih ...
Rečenicu a njih ko j..., prekinuo je auto koji nam je išao ususret i u trenutku se čuđenje da neko ko taksira ima "spreman" plan za rješenje komplicirane političke situacije, pretvorilo u užas i očekivanje direktnog sudara s Moskvičem koji je dolazio iz drugog pravca. I taksista se malo trznuo, naglo okrenuo volan, a kad smo odahnuli, samo je namignuo i polušeretski s ostatkom straha, kazao:
- Ma, de bre, ja vozim taksi 12 godina, nama ne mož' ništa da se desi. Nego, šta kažete za ovaj plan?
Nije bilo ni želje ni volje, a realno ni mogućnosti da se beograskom taksisti objasni da mi baš nismo za tu zajednicu, a ni da ni nas ni njega niko ništa neće pitati. Krv je već bila potekla, a niko nije znao kako će se sve završiti.
U "Odjeku"
Po povratku u Sarajevo, dani su postajali sve puniji zebnje, stigla je i jesen, potom i snijeg koji se topio poput životnih planova. Negdje u to vrijeme očajnički se pokušavalo artikulirati neku misao koja bi išla u tom pravcu da BiH voljom većine njezinih građana postane samostalna država, ali da se, ako može, izbjegne rat. U tu svrhu je u redakciji lista Odjek BiH, jer se nije imalo gdje drugdje, tadašnji glavni urednik, kolega Mile Stojić organizirao skup nazvan između Armije i Demokratije. Skupu su, prema varljivim sjećanjima, između ostalih prisustvovali pokojni Vitomir Lukić, rahmetli Alija Isaković, Abdulah Sidran, Ivan Lovrenović, Esad Ćimić, profesor filozofije Vojo Simeunović, Senad Avdić, Midhat Ajanović i nas nekolicina tada vrlo mladih novinara koji smo kucali na vrata medija i pokušavali nešto pisati.
Tada su izrečene najmanje dvije važne i jedna duhovita i tačna stvar: obje važne rekao je Abdulah Sidran. Prva je "da u BiH neće biti rata ako Radovan Karadžić na miran način može ostvariti svoje planove." Druga je glasila da ga količina poniženja tjera da bude musliman. Treća, duhovita opaska stigla je od kolege Senada Avdića koji je kazao da plan preustrojenja armijskih oblasti ide na štetu Sarajeva, a u skladu sa Miloševićevim planom o svim Srbima u jednoj državi. Tako će, kazao je tadašnji, a i sadašnji glavni urednik Slobodne Bosne, "svi Srbi živjeti u jednoj armijskoj oblasti, a to je Sarajevska armijska oblast."
Bilo je to turobno vrijeme: JNA se pod izlikom pokaznih vježbi ukopavala oko Sarajeva, gazde uglednijih sarajevskih kafana, uglavnom porijeklom iz Crne Gore, stvarale svoje privatne milicije u saradnji sa SDS-om. S druge strane, u tajnosti je na padinskim dijelovima Općine Stari Grad nastajala Patriotska liga i barut je mirisao u zraku.
Ko ono tačno bi Kučar?
I svega toga se, valjda, ne bih ni sjetio, pa ni tog prokletog WC-a, da neki dan na forumu, a i u komentarima tekstovima, nevažno na koju temu, nema tolikog broja psovki i uvreda. Jedan je otišao toliko daleko da tvrdi da je grupa novinara i intelektualaca (uvijek istih 12-tak ljudi plus minus jedno ili dvoje) na svojim rukama ima krv onog nesretnog Magdija Dizdarevića, pripadnika vehabijskog pokreta, koji je stradao u Mostaru u kafanskom obračunu. Ni od čega se, dakle, ne preza, pa ni od optužbi za ubistvo, i osuda za njega.
I onda sam se prisjetio te 1990. i natpisa po WC-ima u kojima su zajapureni, a anonimni čuvari Jugoslavije pod svaku cijenu ispisivali ona čuvena četiri S, ili "Slobo Slobodo", ili dok bi vršili veliku ili malu nuždu, ili možda i masturbirali. Kako je taj polusvijet nepismen, onda su po vratima stajale poruke s pogrešno napisanim imenima, jer ti jadnici nisu ni znali kako se zovu ljudi koje iz smrada čučavaca osuđuju na smrt. Na jednoj je pisalo: "Smrt Drnovšeku, Račanu i Kučaru." Kučar je u ovoj priči, mogao biti jedino bivši slovenački predsjenik Milan Kučan, ili je taj jadnik mislio na Savku Dapčević – Kučar, ali ga je, eto, narodski rečeno, prebacilo. Ili, što je najvjerojatnije, nije znao na koga misli.
Tako je i s ovim današnjim psovkama i uvredama: no, ovaj što ovo piše u tom smislu ne misli mijenjati svoj odnos. Niti braniti da bilo ko ispod njegovog teksta napiše bilo šta. Iako, uglavnom, piše protiv onih koji ovaj nesretni narod i zemlju doveli u očajnu situaciju. Ako neko nema gdje ili ne smije saopštiti ono što ima reći, eto mu prostor pa neka laje koliko hoće, ali valja znati specifičnu težinu svih stvari. Žali bože onih koji se prijavljuju za diskusiju i argumentirano, pametno i pismeno saopštavaju svoje misli u komentarima i forumima. Ali, ovo je društvo otrovano, pa oni ostaju ispod naslaga taloga koji izbljuvavaju nesretnici s čučavaca koji baš i ne znaju tačno kako se ko zove, ali su uvijek spremni na svoje gnusobe.
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
Esma Numanović predstavila album prvijenac: "Blista" je prava muzička poslastica
Šta predviđa zabrana TikToka u SAD-u i koje bi zemlje mogle slijediti taj primjer
