Vrhunski sportista i čovjek: Sarajevo ne smije zaboraviti svog heroja Jana Doršnera
Život je dao za odbranu rodnog grada u Azićima 2. decembra 1992. godine. Ostat će upamćen kao istinski heroj rata koji je odmah stao u odbranu Sarajeva, a njegova smrt pogodila je sve one koji su ga poznavali.
Jan je bio i svestrani sportista. Osvojio je blizu 50 medalja i pehara. Bio je član reprezentacije RBiH u alpskom skijanju, ronilac, jedriličar i teniser.
Sarajevo je ponizno tugovalo za svojim junakom
Njegov otac Zoran naglašava kako je Janova odluka da stane u odbranu glavnog grada BiH bila čvrsta, bez obzira na cijenu.
"Tog ranog decembarskog jutra popio je posljednju kafu s majkom na Koševskom Brdu i mahnuo joj rukom bez okretanja, u znak pozdrava", prisjetio je za Klix.ba Zoran Doršner.
"Otišao je na nemoguć zadatak da sa svojom jedinicom DIV - diverzantsko izviđačkim vodom, nedovoljno i neadekvatno naoružanim, pokuša zaustaviti 19 teških tenkova T- 84 u Azićima blizu Stupa. Tada je krvario Otes, povlačili su se i borci i civili, a mnogo probranih boraca je decembra 1992. dalo svoje živote. Predvečer su nam došli saborci iz Janove jedinice i prenijeli tužnu vijest. Stigao sam kasno iz biroa s radne obaveze i sin Ilja mi je kratko rekao: 'Tata, Jan je poginuo'. Ne zaboravljam te riječi nikada. Saborci su donijeli sat skinut s Janove ruke i nekoliko njegovih stvari iz smještaja na Marijin-Dvoru. Majka Dragica je progovorila samo jednom, pitala je: Recite mi, u tim posljednjim trenucima, da li se Jan patio? Odmahnuli su glavom. Zauvijek pamtim njeno jedino pitanje", kazao je Doršener.
Sjeća se kako je tu noć na skoro svim gradskim radiostanicama emitovana emisija pod nazivom "Poginuo je vojnik Jan". Sarajevo je tu noć plakalo, Sarajevo je ponizno tugovalo za svojim junakom.
"Došli su nam u kuću izjaviti saučešće i preostali borci Janove jedinice i ispričali poneki detalj. Taj dan je pokušao neutralisati tenk T 84. Oružje je bilo neispravno, cijev blokirana ili tako nekako, zolja je eksplodirala u njegovim rukama i bukvalno ga raznijela. Nikada nisam napisao ova sjećanja, nisam mogao do sada. U rano jutro sljedećeg dana, kako ne bismo bili izloženi granatiranju s okolnih brda, u pratnji Janove jedinice, položili smo lijes u porodičnu grobnicu na groblju Sv. Josipa na Koševu", kazao je s tugom Janov otac.
Dodaje kako je njegov sin bio omiljen i kod djevojaka.
"Doživljavale su ga kao neodoljivog šarmera. Maturantice Druge gimnazije 1989. su ga proglasile momkom godine. Osim toga, postizao je od malih nogu zapažene sportske rezultate. Osvajao je titule prvaka BiH u alpskom skijanju, proglašavan najperspektivnijim mladim alpincem 1982. u SSBiH. Bio je član Skijaškog kluba Željezničar. Također, bio je pasionirani čitalac beletristike, pročitao je stotine knjiga naše i gradskih biblioteka, avanturista pustolovnog duha u podvodnom lovu. Plivanjem perajama i jedrenju regatnom jedrilicom od 27 stopa išao je do Italije i po otocima srednjeg Jadrana. Neki ga pamte kao primjerenog studenta Mašinskog fakulteta. Ostao je za njim indeks sa 15 položenih ispita. Posthumno mu je fakultet 1998. dodijelio diplomu", opisuje Zoran.
Memorijalni teniski turnir s njegovim imenom
Jan i njegov brat Ilja rodili su se u sarajevskom naselju Čengić Vila. Jan je od malih nogu pokazivao sklonosti prema sportu.
"Pamtim da su ga sa tri godine stavljali na gol da brani. Tada su bile velike magle i smog u glavnom gradu BiH. Situacija je bila teža nego ovih dana. Pošto smo supruga i ja planinari, trudili smo se da stalno idemo na Jahorinu. Dječaci su znali poplaviti od mraza na sankama. Bili smo s njima svugdje, i na vrhu Prokletija. Uzimao sam im najnovije skije u to vrijeme. Jan je bio suveren u svojoj konkurenciji. Napravili smo sistem i dobro se radilo. Jana su testirali na tadašnjem DIF-u, a nakon toga su me nazvali i rekli kako su rezultati fantastični. Bio sam oduševljen, ali želio sam da knjiga bude na prvom mjestu. Tako je mlađi sin Ilja otišao u teorijsku fiziku", istakao je Zoran.
Za starijeg sina kaže kako nikome nije dao ispred sebe u sportu. Inače, Zoran i Dragica Doršner su dugo godina u skijanju i najbolji su u svojoj konkurenciji. Dragica u kategoriji 70 i više godina, a Zoran u kategoriji 75 i više godina.
"Jan je uvijek bio samouvjeren. Na svakom nadmetanju u skijanju išao je na pobjedu, vodio je računa o svakoj finesi. Čak je kao mali studirao kako su najbolji skijali i držali pancerice. U Mariboru je u juniorskom spustu bio drugi na izuzetno jakom takmičenju. To je bilo veliko iznenađenje, imao je 14 godina, a bio je zvijezda. Kasnije je na jednom takmičenju bio prvi, a Slovenci, kojima je to bila specijalizacija, bili su iznenađeni. Također, ostat će upamćen kao dobar ronilac. Školu je improvizovao, ali je sve stizao. Imali smo neograničeno povjerenje i mislili da se njemu ne može ništa dogoditi. Reći ću vam nešto, otkrio sam da su mene djeca odgajala, to je dragocjen savjet. Slušajući i gledajući njih učio sam kako biti roditelj", kazao je Doršner.
Tenis je još jedan sport koji je njegov sin trenirao. Nakon pogibije počeo se održavati i Memorijalni turnir "Jan Doršner".
"Mi smo stalno igrali tenis. To je bio ljetni program za održavanje forme za zimu. Tri dana prije nego što će poginuti imao je slobodan dan i odigrali smo meč pored osnovne škole na Koševskom Brdu. Rekao mi je tada: 'Stari, dobar si'. Pobijedio je i brata. Svake subote smo, ako nismo bili na Jahorini, igrali tenis. Prvi memorijalni turnir se održao u maju 1993. godine na igralištu pored pomenute osnovne škole. Turnir je nastao iz inata i dok budemo mogli organizovat ćemo ga. Odziv je uvijek bio dobar, kao i termin. Ovaj turnir je za tenisere bio kao priprema za nastupajuću sezonu. Uglavnom se održava na Koševu, ali zavisi i od vremena. Jednom je finale bilo u Zetri jer je počeo padati snijeg. Igra se posljednjeg vikenda u aprilu. To je neoficijelno prvenstvo BiH i svi ga poštuju. Fond je uvijek 2.000 KM. Osvajali su ga naši najbolji teniseri", zaključio je Zoran.
Bez dvojbe, Jan Doršner je bio istinski heroj, vrhunski sportista i čovjek. Sarajevo ga ne smije zaboraviti.
