Kolumna
0

Viza, viza, e pa šta!

Sarajevo-x.com
Ovih smo dana svi u nekoj vrsti kolektivnog ludila i izbezumljenosti činjenicom da smo zajedno sa prijateljskom zemljom Albanijom na samom evropskom dnu i da tavorimo, poput crne rupe i da je malo koga na ovom našem kontinentu briga što se mi toliko sekiramo. A, mi se ponašamo ko uvrijeđene tinejdžerke koje su frapirane činjenicom da im tata ne da vani. K'o da sve traje od juče.

Hanume bi rekle – ‘e, što ne mogu kora na erende’, dok gledaju neku srceparajuću špansku sapunicu gdje njegova majka ima nešto protiv djevojke s kojom se 'voda', pa nastoji što više da im zagorča život. A, oni samo što nisu k'o Romeo i Julija.

E, tako je nekako s nama i našom pričom o vizama. Jadni i žalosni što nas je ta mrska teta Evropa ostavila na cjedilu i bacila u košaru sa tako naprednim zemljama kakva je Albanija (koja, uzgred, ima više autoputa od nas!). Našoj uvrijeđenosti nigdje kraja. K'o da nam je neko mačetu zabio u leđa pa ne možemo da hodamo. K'o da su povrijedili naše dostojanstvo koje održavamo sve ove teške poslijeratne godine trpeći jedne te iste koji su nas, gle čuda, doveli do kaljuge po kojoj sada gazamo. I sad smo mi nešto kao nevine djevojke koje svoju nevinost ne daju ni za živu glavu, sve do, što bi se reklo, ‘uspostavljanja formalnih odnosa’.

'Elem, kao najednom su se svima upalile lampice, pa se uzdiglo i staro i mlado, k'o za vrijeme Titove Jugoslavije, k'o da je radna akcija, da brani našu slobodu od nepravednosti zločeste tete Evrope. Najednom se civilno društvo polomi da nešto uradi, da uzburka atmosferu, da se motivišu uspavali građani kojima je nekako i svejedno – s vizama ili bez. Jer smo ionako zemlja sa najmanjom platežnom moći. Opet zajedno sa Albanijom.

I sva ta silna halabuka bi bila u redu da se priča oko uvođenja viza desila iznenada, prekjuče ili prošle sedmice, i da smo se odjednom našli u nekakvom getu, kako se ovih dana tepa za slučaj zvani Bosna i Hercegovina. Pošto ovakvo stanje za građane traje od kraja rata naovamo, dakle, najmanje 14 godina, i pošto se nama dragi i nikad od pupčane vrpce odvojeni političari nikad nisu uspjeli dogovoriti o stvarima koje bi nama, običnom puku, dozvolile da barem praznog novčanika skromno prošećemo Evropom, čudu nema mjesta. Naime, naša Evropa koju u isto vrijeme i mrzimo i volimo, i od koje bi preuzimali samo standarde koji se nama dopadaju, je postupila sasvim ispravno. Nema tu morala, nema samilosti, nego jednostavno zakon i zakonitosti.

To vam je kao ono poređenje ponašanja kada smo kod kuće i kada odemo u neku uređenu evropsku zemlju. Ovdje ćemo parkirati gdje nam je ćeif, bacati otpatke iz automobila, biti drski prema policiji, i tim redom, a kada odemo tamo negdje, bićemo neki sasvim drugi ljudi. Ne trebaju nam Azirine kašike da vidimo zbog čega je to tako, i da povučemo liniju s onim što nam se desilo s vizama. Dakle, radi se o jednostavnoj igri po pravilima, ma koliko teoretičarima zavjere njihovi argumenti bili visoki poput Himalaja, jer nema razloga za beskrajno moralisanje pošto o moralu ovdje jednostavno nije riječ.

I tako, uz javnu zabavu o vizama, ili bolje reći, dernek na kojem se diže velika graja, pomalo se i zaboravlja suština priče, poturanjem stvari koje ne piju vode i koje su na nivou izmaglice koja brzo nestaje, kada se otriježnjeni suočavamo sa stvarnim stanjem. A to stanje nije da nas neko mrzi jer se mi zovemo tako i tako, pa moramo na kvadrat biti paranoični, nego je to zbog naše lijenosti, odnosno lijenosti naših izabranih zaštitnika nacionalnih interesa svih konstitutivnih naroda i ostalih, da završe dio posla, pa makar si i ne smanjili plate. Ali, ko će to dočekati.

Zato ne treba tugovati uz činjenicu da smo skontali koja je naša trenutna pozicija i koliko smo, zapravo, zadnjih godina potonuli, jer možda je dno još uvijek daleko i imamo još puta preći. Ono što je sigurno jeste da umjesto optuživanja, prokazivanja, ljutnje, prionemo na posao i svoju energiju usmjerimo prema onima koji su na našoj maloj muci izgradili carstva, dok se mi obični smrtnici i dalje moramo ponižavati krenuvši sa stajanjem u redovima za vize ili maltretiranjem sa slovenačkim graničarima koji na piku imaju upravo nas Bosance i Hercegovce, svih vjera i drugih identiteta.

Znači, ako vam je stalo, ugasite malo TV i pustite se šuplje priče i pisanja peticija Evropskoj uniji. Od te ublehe nikakve koristi nema. Umjesto toga, možda je bolje dežurati pred Vijećem ministara i Parlamentom, i stalno postavljati pitanja kad ovi budu izlazili s posla, ili svi pištaljke u ruke, pa zviždati do neiznemoglosti dok im ne dodije i ne usvoje neophodne zakone. A, ako u vama pak nema ni mrve onoga aktivističkog i građanskog duha, upalite televizor i gledajte sapunice. Vi u ovoj zemlji nemate nikakvih problema.