{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Vildana i Sven kroz fotografije Šveđane podsjećaju na ratne strahote u Goraždu

7.3.2015. u 08:27
453
83
Vildana i Sven kroz fotografije Šveđane podsjećaju na ratne strahote u Goraždu
453
U Centru za fotografiju u Stockholmu otvorena je zanimljiva izložba fotografija i videoinstalacija "Drina Valley Prospects", koja oslikava zbivanja u Goraždu i BiH 90-tih godina a djelo je švedskog fotografa Svena Westerlunda.
Sven je zajedno sa Goraždankom Vildanom Aganović, inače kolumnisticom novina Borås Tidning u Švedskoj, na pripremi fotografija radio četiri godine redovno dolazeći u grad na Drini kako bi kroz fotografiju stanovnicima svoje zemlje pokušao objasniti što se tih godina dešavalo u srcu Evrope.

Izložba je u Stockholmu izazvala veliko interesovanje, jer je samo na otvaranju bilo oko 300 posjetilaca.

"To je ujedno i potvrda da ih tema interesuje. Galerija je bila prepuna ljudi koji su se zadržali dugo i razgovarali o svemu što su vidjeli, postavljali su pitanja, diskutovali, neki su i plakali. Ja koja sam četiri godine lutala sa Svenom uzduž i poprijeko i milion puta čula i vidjela sve ovo ranije, bila sam šokirana", priča za Klix.ba Vildana Aganović.

A izložba osim što otkriva Goražde iz jednog perioda života ovog grada sa svim njegovim teškim i lijepim događajima zapravo je i priča dvoje ljudi koji već četiri godine žive na posebnom univerzumu koji se zove "Drina Valley Prospects“.

"Svenova priča ne bi bila moguća bez moje, a ne bi ni moja koja tek treba da dođe bila moguća da me on nije pokrenuo. Za to ću mu uvijek biti zahvalna“, kaže o svemu Vildana Aganović.

Sven i Vildana su se upoznali 2011. kad je on dobio ideju da radi na ovom projektu. Tokom godina rata a i kasnije u glavi je imao bezbroj pitanja. Kako se mogao desiti rat u Bosni? Zašto?

"Kaže da je sjedio kući i gledao obilježavanje genocida u Srebrenici i počeo je da razmišlja o tome, pretraživao knjige, članke, snimke i naišao je na jedan tekst koji sam ja pisala baš o Srebrenici koji mu se jako svidio i osjetio je da imamo iste poglede i interesovanja“, priča Vildana.

Samo jedan susret je bio dovoljan Vildani da shvati da Sven nema nikakvog finansijskog interesa od rada na projektu i da samo želi razumjeti zašto.

"Tek kasnije sam shvatila da se radi o ozbiljnom fotografu koji iza sebe ima niz zapaženih projekata, knjiga, izložbi, predavanja. Kad bi me neko pitao ko je taj čovjek sa kojim radiš u Bosni i kad bih spomenula njegovo ime, većina ljudi je znala o kome govorim, naravno većinom ljudi iz struke, fotografi, novinari. On ne voli da priča o sebi, vrlo je skroman i nenametljiv. Spojilo nas je interesovanje za temu kojom se bavimo, Bosna i ratna zbivanja. Ja volim fotografiju, a on je zna napraviti, on voli tekst, a ja ga znam napisati. Valjda je to to“, kaže Vildana.

Postali su tim koji se nadopunjuje. Iskren odnos, poštovanje, uvažavanje mišljenja i sugestija.

Moja kuća je ovdje i tamo



Svenu je Vildana pričala o Goraždu, Srebrenici, o tome da se rat događao na prostoru cijele Bosne i Hercegovine.

"Došli smo u Goražde u maju 2011. i tu je sve počelo. Sven je dosta govorio o Srebrenici kao i svi koji znaju nešto o ratu u Bosni i njegov fokus je u početku bio na Srebrenicu. Ja sam ga naravno slušala i već tad mi je bilo jasno da se radi o čovjeku koji želi da shvati i da ima iskrene namjere da rat u Bosni približi i drugim ljudima, da im pomogne da shvate ko su svi ti ljudi koji su došli u Švedsku i zašto“, priča Aganović o svojim prvim susretima sa Svenom.

Kada je počeo rat, imala je 14 godina.

"Nisam osjetila niti vidjela bombe, smrt. Za mene je rat bio ono što se dešavalo ranije, sva ta priča o ratu, sad će, hoće li, kako izgleda? Za mene je rat počeo kada me drugarica u dvorištu odvojila iz grupe rekavši da sam muslimanka što do tad, bar u mojoj porodici, nije bila tema niti je igralo ulogu. Moje izbjeglištvo je počelo sa bratom i sestrom, mama i tata su se priključili poslije par dana, tata se trebao vratiti preko Čajnica ali to više nije bilo moguće i to je moja jedina sreća u svoj nesreći“, kaže Vildana.

Crna Gora, Makedonija, Turska, Švedska, Vildanina porodica se nadala da će se vratiti kući.

"Danas, više od dvadeset godina kasnije ja sam ovdje, i moja kuća je i ovdje i tamo. Izabrala sam da tako razmišljam. Svenu sam objasnila da sam iz područja koje je možda najviše pogođeno ratom, a da se o tome gotovo i ne zna“, ispričala je za Klix.ba.

Pažljivo je pratila Svena i njegove reakcije, pokušavajući naći odgovore na sva njegova pitanja, predlagala mu je mjesta koja treba da vidi i ljude koje mora sresti.

"Ni ja ni on nismo ni slutili da će projekt trajati četiri godine. U te četri godine razgovarali smo sa ljudima, posjetili razna mjesta na prostoru Istočne Bosne, od Foče do Višegrada, Rudog.... Pričala sam mu o svemu što se tu desavalo i svako mjesto nam je otvaralo nova pitanja“, prisjeća se Vildana.

Sven je kroz fotografiju zapravo približio ljudima na izložbi ono što se dešavalo u Goraždu i BiH a s obzirom da se 2015. godine obilježava dvadeset godina od genocida u Srebrenici to ponovo otvara pitanja o odnosu običnih ljudi prema dešavanjima u Bosni.

"Kako se fotografija može iskoristiti u predstavljanju rata i drugih kriza? Koju ulogu igra etika i estetika u svemu tome? Da li ljudi ovdje u Švedskoj uopšte mogu razumjeti to što se desilo u Bosni jer niko od njih nema lična iskustva iz rata, iako svakodnevno dobijamo informacije iz cijelog svijeta? Pitao se kako se kao čovjek i umjetnik može približiti dešavanjima u bivšoj Jugoslaviji? Kako opisati tako promišljeno nasilje i genocid, da li je to uopšte moguće? To su pitanja na koje je Sven jednim dijelom pokušao dati odgovore“, kaže Vildana.
Svenove fotografije ne govore samo o ljudima u Bosni, one su i dokument Vildaninog života.

Strah od mržnje



"Moja uloga u ovom dijelu projekta je bila više iza scene, ponekad i ispred i iza kamere, bila sam i koordinator projekta i prevodilac i istraživač, sve. Većina mog posla odvijala se na terenu u Bosni, dok se Svenov odvijao tek kasnije, po povratku u Švedsku. Ogroman je posao napraviti jednu ovakvu priču, napraviti selekciju fotografija, a da sve ima nekog smisla i mislim da je on to i uspio“, kaže Vildana.

Sada kada je Sven završio izložbu "Drina Valley Prospects“ Vildana kaže da njen posao opet počinje.

"Šta da radim sa svim tim informacijama do kojih sam došla kroz razne susrete u Goraždu? Kako dalje? Pisati knjigu, snimiti dokumentarni film? Ne znam ni sama, znam samo da ovo ne mogu ostaviti i da će Drina Valley Prospects nastaviti da živi u pisanim formama, a da li će se ikad završiti, to ne zna niko“.

Mlada novinarka kaže nam da još uvijek ima strah od rata, iako živi sretan i normalan život.

"Ona nesigurnost koja se tad uselila u mene nikad nije nestala. Rat i izbjeglištvo me je obilježilo i od mene napravilo to što jesam danas. Ništa nije vrednije od ljudskog života, ona mržnja koju sam kao i svi gajila ratnih godina, za nju sam shvatila da nije mržnja već ljutnja, na sve i svakoga. Danas živim neopterećen život, volim sve ljude, ne dijelim ih po nacionalnosti i boji kože. Fokusiram se na sličnosti, a ne na različitosti jer sličnosti je puno više. Prestala sam porediti svoju bol sa tuđom, prestala umanjivati svoju traumu, jer sam ranije mislila da nemam pravo da se žalim ili požalim“, priča Vildana.

Odavno se prestala obazirati na priče tipa "lako je bilo tebi"

"Mislim da je naš najveći problem generalno u Bosni da jedni druge konstantno umanjujemo. Svi imamo svoje priče i ako ih podijelimo sa drugima nešto ćemo ih naučiti, a ako šutimo i trpimo desit će se opet rat, možda ne kod nas ali sigurno negdje drugo", kaže ona.

Ipak postoji strah od mržnje, podjela u Bosni, Evropi, svijetu.

"Trend rasizma i islamofobije širi se svijetom i sve naše priče moraju izaći na vidjelo, moramo podizati svijest ljudi šta se desi kad mržnja i podjele odu predaleko, to je moralna odgovornost svih nas i zato danas pišem o tome gdje god stignem. Sve moje kolumne su o tome i tako će biti dok god mi se bude davao prostor. Ja imam izbor da šutim i živim ugodan život i pišem o suncu i cvijeću ali biram da ljude nešto naučim i s obzirom na komentare koje dobijam na sve što pišem donekle i uspijevam. Mislim da je zdravo imati stav, odnosno neophodno je imati ga i iznijeti ga glasno kad treba“, zaključuje Vildana Aganović.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: