{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Veličanstveni most i huk Neretve će vas trajno vezati za Konjic

5.4.2012. u 20:30
1.273
0
Veličanstveni most i huk Neretve će vas trajno vezati za Konjic
1.273
Mnogi će za Konjic reći da je mali grad, ali koliko god on površinom bio mali, njegova čar je nenadmašna. Da je privlačnost ovog grada magična uvidjet ćete nakon prvog razgovora sa jednim od njegovih stanovnika. Teško ćete naći ljude koji s tolikom ljubavlju govore o svom gradu i unatoč svemu mu ostaju odani u kojem god kutku planete se nalazili. Ekipa portala Klix.ba je imala priliku uvjeriti se u sve njegove ljepote i upoznati srdačne, vrijedne i dobre Konjičane.
Konjic se u pisanim dokumentima prvi put spominje 1382. godine, a o imenu grada postoji i legenda koja kaže: na mjestu sadašnjeg Boračkog jezera bilo je malo naselje u koje je jedne večeri došao starac preobučen u prosjaka. Kako je imao natprirodne sposobnosti znao je da će te noći to naselje biti potopljeno. Krenuo je od kuće do kuće i molio za hranu i toplo ognjište.

Međutim, vlasnici kuća nisu pokazali razumijevanje i tjerali su ga sa svog praga. Samo jedna starica, čija kuća je bila jedna od najtrošnijih u naselju, pružila mu je utočište i sa njim podijelila posljednji komad hljeba.

Starica se bavila trgovinom, a posao nije išao najbolje. Zahvalni starac joj je na odlasku rekao da se spremi i krene preko Boraka prema dolini u kojoj je sada smješten Konjic, jer će Borci biti potopljeni u ranim jutarnjim satima te da započne trgovinu tamo gdje njen konj sam stane.

Ona je poslušala. U noć je krenula na svom iscrpljenom konju. Kada je konj stao, starica je povikala: "Ajde Konjice moj!". Tada se sjetila starčevih riječi, tu je zastala i započela trgovinu, koja je, na njeno veliko iznenađenje, išla odlično.

Tako je nastao Konjic, trgovačko mjesto i tranzitna tačka za sve koji sa sjevera pohode južne krajeve i obratno, a za putnike namjernike zelena oaza u kojoj će vas huk Neretve i njena zelena boja trajno vezati za ovaj grad.

Stara Kamena ćuprija priča priče iz daleke prošlosti

Ponosni su Konjičani na sve što ima veze s njihovim gradom, ali se njihova srca ponajviše ispune pogledom na stari most. A nije to bilo kakav most, jasno je to svima, i stanovnicima, i prolaznicima, i putnicima namjernicima.

Stara Kamena ćuprija sa šest lukova je sagrađena 1682. godine, a srušena je posljednjeg dana Drugog svjetskog rata. Dugo je čekala svoju obnovu, punih 66 godina. Ipak, zahvaljujući turskim majstorima i sredstvima iz Republike Turske veličanstveni lukovi su se ponovo nadvili nad Neretvom.

Imali smo priliku posjetiti Konjic dok je most građen. Među stanovnicima su tada vladali neviđena euforija, radost, nestrpljenje, a sve je kulminiralo svečanim otvorenjem 2009. godine. Predio oko mosta se od tada mijenja iz dana u dan. Grade se trgovke, prave šetališta, a most, lijep i veličanstven, priča priču prošlih vremena.

Jedan od najpoznatijih Konjičana Zulfikar Zuko Džumhur, putopisac, karikaturista i slikar, nije doživio da vidi ponovno rađanje omiljenog mosta. Koliko je on oduvijek bio značajan za stanovnike jasno je i iz Zukinih riječi.

"Bio je to najljepši ukras moga rodnog grada, uz koji sam imao sreću provesti dio svoga djetinjstva. Bio je to divan kameni most na šest lukova. Sagrađen je u doba Osmanlija dobrotom Haseći Ali-age prije više od tri vijeka. Nije šala tri vijeka, tri stoljeća, trista godina, eh koliko li je to mjeseci, dana, sati, minuta, koliko ljudskih života”, govorio je Džumhur o Ćupriji na Neretvi u Konjicu.

Iako nikada nije živio u svom rodnom gradu, stalno mu se vraćao, hvalio ga i kritzirao i iskreno ga volio.

Nikšići i Mulići čuvaju stoljetnu tradiciju drvorezbarstva

Ako upitate Konjičane po čemu je njihov grad prepoznatljiv, dobit ćete jednoglasan odgovor - po drvorezbartsvu. Dvije porodice danas čuvaju stoljetnu tradiciju ove, slobodno možemo reći umjetnosti - Nikšići i Mulići.

Abdulah Nikšić posao je pokrenuo davne 1927. godine, a tokom godina, ljubav prema ukrašavnju drveta se uspješno prenosila s koljena na koljeno. Nove generacije su razvijale i širile posao, upoznajući svijet s umjetnošću ukrašavanja drveta. Danas je četvrta generacija u poslu. Namještaj porodice Nikšić je 2006. godine proglašen pokretnim naslijeđem BiH.

Podjednako dugu tradiciju rezbarstva uspješno nastavlja i porodica Mulić. Njihova firma Mulićev rekord je osnovana daleke 1929. godine. Prvi u tom poslu bio je Ismail Mulić, a danas firmu vodi njegov unuk Sejfudin Vila. Godine 1955. prizemlje njihove porodične kuće je pretvoreno u muzej čime je njihovo "blago" postalo dostupno javnosti.

Posebnu pažnju svakog posjetioca privući će Vardačka džamija. Iako joj je nakon proteklog rata vraćen stari sjaj, odlučeno je da se dio munare ne obnavlja već da porušeni dio stoji kao podsjetnik ljudske gluposti, reći će Konjičani.

Konjic je prije rata bio industrijsko središte, a danas su općinske vlasti okrenute razvoju turizma i promoviranju Konjica kao atraktivne turističke destinacije.

Priroda je bila blagonaklona prema ovom hercegovačkom biseru. Okosnicu turističke ponude čine Boračko jezero i dolina Glavatičevo, a izuzetno uspješan je već nekoliko godina i rafting na Neretvi.

Godinama skrivana vojna tajna dostupna svima

Konjic je od prije nekoliko godina dobio još jednu atrakciju primamljivu i domaćim i stranim posjetiocima. Godinama skrivan od javnosti, Titov bunker ARK, uz odobrenje Ministarstva odbrane BiH danas mogu posjetiti svi.

Više od 3.000 metara kvadratnih savremenog bunkera duboko u utrobi planine Prenj je, u slučaju izbijanja 3. svjetskog rata, nuklearnog prepucavanja istočnog i zapadnog bloka, u kojem bi prema mračnim scenarijima Jugoslavija bila kolateralna šteta, ili neke treće nepodopštine, trebalo služiti kao sigurno utočište maršalu i njegovoj sviti. Na svu sreću, nikada nije poslužio svojoj svrsi, ali jedna od najčuvanijih tajni bivše Jugoslavije itekako krije mnoštvo zanimljivih priča.
O specifičnostima Konjica i njegovim stanovnicima imat ćete priliku čitati i u narednom periodu.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: