{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


"Važnije je sada raditi sa žrtvama ratnih trauma"

S
7.4.2011. u 11:48
0
0
"Važnije je sada raditi sa žrtvama ratnih trauma"
0
"Važnije je sada raditi sa žrtvama ratnih trauma"
Psihologinja Jasna Bajraktarević kaže da je neophodno raditi sa žrtvama nakon što svjedoče o traumama koje su preživjele prije 15 godina, kako ne bi doživjele još veću traumu.
U razgovoru za BIRN – Justice Report Jasna Bajraktarević kaže da je psihološku terapiju žrtve, to jest svjedoka, važnije izvršiti sada nego da je izvršena neposredno nakon doživljene ratne traume, iz razloga što ljudski odbrambeni mehanizam u vrijeme mira više nije pripremljen da se nosi s takvom vrstom stresa.

Žrtve trauma, kako navodi Bajraktarević, često nakon svjedočenja u predmetima ratnih zločina ne mogu savladati sjećanja i nastaviti svoj život.

“U momentu ispitivanja, ukoliko forenzični intervju nije urađen na pravi način, tada smo samo uradili jednu stvar – otvorili Pandorinu kutiju, razbili gromadu sastavljenu od mehanizama odbrane i doveli čovjeka do toga da vrati traumu, i nakon toga ostane sam. Zbog toga je posttraumatski stresni sindrom daleko izraženiji u ovom periodu”, ističe Bajraktarević.

Bajraktarević dodaje da tužioci i sudije često nisu obučeni da vrše pravilan forenzični intervju, zbog čega svjedoci ostaju bez psihološke potpore, te su ostavljeni da sami izlaze na kraj s preostalim emocijama nakon svjedočenja.

“Trauma je početak priče, malo je onih koji je kroz terapiju dovrše. Završetak priče o traumi je onog momenta kada je dete, odnosno odrastao čovjek na određen način postao svestan i oprostio sebi to što se dogodilo, te nastavio da živi dalje, prihvatajući i gradeći novi sistem vrednovanja u životu nakon ponovo doživljene traume”, pojašnjava psihologinja Bajraktarević.

U Državnoj strategiji za rad na predmetima ratnih zločina, koju je Vijeće ministara BiH usvojilo u decembru 2008. godine kako bi se riješio veliki broj ovih predmeta, navedeno je da je efikasan program podrške svjedocima potreban za uspješno odvijanje krivičnih postupaka, jer se radi o “rizičnoj grupi ljudi koji su podložni emotivnim reakcijama”.

U cilju jačanja podrške svjedocima u postupcima koji se vode pred sudovima i tužilaštvima u BiH, Strategija predviđa izradu i razvoj mreže podrške svjedocima i žrtvama na nivou cijele države.

Govoreći o počiniocima brutalnih ratnih zločina, Bajraktarević ističe kako je potrebno izvršiti “psihološku ekspertizu” kojom bi se utvrdilo kako su osobe koje su se prije rata ponašale u skladu s društvenim pravilima, u toku rata postale izuzetno radikalne i ekstremne u načinu na koji manipulišu ljudima.

Bajraktarević tvrdi da su se “obični ljudi” tokom ratnog perioda identificirali sa “zlostavljačima, agresorima ili moćnicima” kako bi osjećali veću moć.

“Ljudi sa svojim običnim životima su tada dobili mogućnost da budu veliki i moćni u odnosu na nekog drugog. Taj osećaj izazivanja straha i taj strah koji se vidi u očima žrtve, paradoksalno izaziva potrebu za još većim zlostavljanjem – ukoliko sam mislio da sam loš ili neadekvatan i da su svi drugi bolji od mene, u tom momentu kada uzimam nož, oružje ili neki rekvizit koji me čini moćnim i jačim, ja se svetim svima”, kaže Bajraktarević.

Iako do sada nije definisan profil zlostavljača i osoba koje čine ratne zločine, ističe Bajraktarević, radi se prvenstveno o osobama koje su u djetinjstvu imale manjak samopoštovanja i samopouzdanja, kao i osjećaj niže vrijednosti.

“Sve to inicira mogućnost da zlostavljač u jednom momentu, kada oseti moć nad drugom osobom – ili, psihološki rečeno, moć nad strahom druge osobe – pokuša na sve moguće načine da strah intenzivira jer se javlja neka vrsta adrenalinskog uživanja u tome. To je jedan animalni poriv, koji se vrlo često izjednačava kod ponašanja ljudi”, pojasnila je psihologinja.

Ljudi koji su odrasli bez poštovanja ili sa osjećajem da su neadekvatni u odnosu na sredinu, tvrdi Bajraktarević, nose osjećaj u sebi da njihova vrijednost mora biti dokazana na drugi način, te stoga i u sadašnjosti imamo u društvu velikih problema s pedofilijom i čestim fizičkim i psihičkim zlostavljanjem djece i žena.

“I dan-danas srećemo takve ljude i imamo problem s pedofilijom, fizičkim i psihičkim zlostavljanjem u porodicama i onim institucijama u kojima one ne bi smele biti ni približno blizu toga. Nije potreban rat da bismo takve ljude prepoznali – ukoliko umemo, vidimo ih i danas, ali je manje mogućnosti u ovoj socijalnoj situaciji da ti ljudi dođu do izražaja”, kaže Bajraktarević.

Za desetak godina koliko radi kao psiholog u BiH, Bajraktarević je često imala priliku da se susretne i razgovara sa osobama koje su u djetinjstvu doživjele traume i bile žrtve ratnih zločina, te ističe da se zločini nad djecom izuzetno razlikuju od ostalih ratnih zločina.

“Problem je u tome da dete nakon traume živi u sferi odgovornosti nekog drugog, i u slučajevima seksualnog i fizičkog zlostavljanja, sama žrtva preuzima odgovornost puno više od počinioca, i taj psihološki koncept je ono što ličnost remeti u razvoju”, pojašnjava ona.

Za razliku od odraslih osoba, koje imaju izraženije mehanizme odbrane u samom momentu dešavanja traume, prema tvrdnjama ove psihologinje, djeca zločine percipiraju na specifičan način i vrlo teško odvajaju zločin od svoje ličnosti te se suočavaju sa osjećajem krivice i gubljenja identiteta.

Zlostavljanje ostavlja dublji trag na djeci, jer ono praktično ulazi u ukorijenjen sistem mentalnog sklopa ličnosti – pogotovo ukoliko je rano doživljeno, ističe Bajraktarević i dodaje da to iskustvo postaje sastavni dio formiranja slike o sebi.

“Najveći problem je osećaj krivice, ali iz tog osećaja kreće različita manifestacija emocija – od straha, mržnje, agresivnosti do odnosa prema drugim ljudima. Od samog povlačenja u sebe, do toga da takva deca znaju vrlo često da postanu i vrlo radikalna u svom ponašanju i pristupaju grupama koje će im omogućiti da se svete čitav život”, smatra ona.

Stoga, objašnjava Bajraktarević, ključno je psihološki raditi sa osobama koje su u djetinjstvu doživjele ratne zločine, kako bi se osiguralo da one mogu govoriti o tome šta su preživjele umjesto da “traumu zatvore u jedan dio sebe koji ne dotiču”.

Jasna Bajraktarević je profesorica opće psihologije i metodologije psiholoških istraživanja na Univerzitetu u Sarajevu.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: