Mirni protest
0

Udruženje "Žena-žrtva rata": Ko je sakrio naše izjave?

FENA
Foto: Reuters
Foto: Reuters
Mirnim protestom ispred zgrade Ujedinjenih naroda u Sarajevu, zgrade u kojoj je i sjedište kancelarije Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, danas je stotinjak članica Udruženja "Žena-žrtva rata“ izrazilo nezadovoljstvo odlukom sudskog vijeća Haškog tribunala (ICTY) da odbije prijedlog Tužilaštva da se optužnica protiv Milana i Sredoja Lukića proširi tačkom za masovna silovanja žena na području Višegrada.

Glavni razlog odbijanju mogućnosti novog proširenja optužnice je taj što je prijedlog Tužilaštva Vijeću podnesen u junu, iako je Tribunal kao krajnji rok za takve prijedloge odredio sredinu novembra 2007. godine.

"Okupile smo se danas ovdje, 16 godina nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, 16 godina genocida nad mojim krvavim Višegradom, posebno masovnog i sistematskog silovanja bošnjačkih žena u tom gradu. Ja sam samo jedna među stotinu silovanih i seksualno zlostavljanih žena od monstruma Milana Lukića“, izjavila je novinarima pred zgradom UN-a u Nedžarićima predsjednica Udruženja "Žena-žrtva rata“ Bakira Hasečić.

Ona je naglasila da su žene-žrtve davale izjave od prvog dana: o silovanjima, ubijanjima, pljačkanjima, odvođenjima i etničkom čišćenju te da je "od polovine aprila do 30. juna 1992. godine u Višegradu bila otvorena sezona lova na bošnjački narod“.

Glavni tužilac ICTY-a Serge Brammertz i glavni tužilac u predmetu protiv Milana i Sredoja Lukića Dermot Groome nisu se pojavili na ovom protestu, iako su bili pozvani od članica Udruženja "Žena-žrtva rata“. Groome je svoj nedolazak u pismu jučer upućenom Udruženju obrazložio riječima kako će biti na putu gdje će se susresti sa svjedocima u predmetu protiv Milana i Sredoja Lukića, čije suđenje je u toku.

Bilo bi mi drago da se vidim s Vama i članicama Vašeg udruženja tokom moje naredne posjete Sarajevu, koja bi, zavisno od rasporeda sudskih ročišta, mogla biti u septembru - napisao je Groome, dodajući kako razumije zabrinutost članica Udruženja kada je u pitanju odluka sudskog vijeća o optužbama za seksualno zlostavljanje. Trenutno smo u procesu traženja odobrenja da uložimo žalbu na tu odluku - odgovorio je u svom pismu Dermot Groome.

Bakira Hasečić, ogorčena što se nijedan od dvojice pozvanih nije "udostojio doći danas u Sarajevo i izaći pred žene-žrtve“ izjavila je kako bi ih, da su ovdje, upitala: "Gdje su bile dosad deset, 12 i 16 godina naše izjave, gdje su bile izjave djevojčica od 13 i 15 godina koje su odvođene u zloglasni logor hotel 'Vilina vlas', gdje su djevojčice koje su Milan i Sredoje Lukić prisilno odvajali od njihovih porodica i odvodili u odabrana, posebna mjesta?“

"Ko je sakrio naše izjave i zbog čega? Je li ovo nagodba, pijaca? Imali su posljednji rok - novembar prošle godine. Prva optužnica je podnesena 1998., druga, izmijenjena, 2001. godine, dok je treća podnesena 2006. Do prije 15 dana lagali su mi u ovoj zgradi Haškog tribunala da ne pričamo dok ne počne suđenje. Moram javno kazati da nas je lagalo Tužilaštvo Haškog tribunala, kome smo od prvog dana davali podršku i vjerovali da je to jedini sud pravde. Nažalost, čekali su da počne suđenje Milanu i Sredoju Lukiću 9. jula kako ne bi čuli naš vapaj - oni, koji su nam trebali pomoći 1992., a nisu to uradili“, riječi su Bakire Hasečić.

Predsjednica Udruženja "Žena-žrtva rata“ je naglasila da se članice više nemaju kome obraćati, ali je ipak poručila svim žrtvama i njihovim porodicama da "Milan Lukić nije osuđen deset posto za ona zlodjela koja je uradio“.

"I pored svega, svaki svjedok žrtva kojeg pozove Haški tribunal odazvat će se i uzdignute glave se gledati s Milanom i Sredojem Lukićem te svjedočiti i pričati o svemu što je preživio“, kazala je Hasečić.

Azra Dedić, jedna od žrtava, zatražila je od Tužilaštva Haškog tribunala odgovor na to da li je zločin da se ženi s djetetom od 18 mjeseci dođe u dva sata kući kako bi joj ubili svekrvu i odveli muža.

"Milan Lukić je odveo mog muža. Bio je ratni zarobljenik i jedan od rijetkih koji je preživio zarobljeništvo u Višegradu. Samo bih pitala: kakva pravda treba da stigne takve ljude? Jer, da odgovaraju samo po godinu za jednog čovjeka, trebala bi im doživotna robija, ne samo robija. A da ne govorim za sebe i moje zlostavljanje. Nemam snage da pričam“, izjavila je novinarima vidno potresena Azra Dedić.